Kugla, kvadrat, kocka

Kugla, kvadrat, kocka

Opći dojam svih nagrađenih radova bezidejna je bljedoća vrlo skromnih arhitektonskih dometa. Iz tog razloga ne čudi što je prva nagrada dodijeljena poznatom arhitektu Milanu Šošteriču. Jedini će on prijeći prag ispodprosječnosti. No, ni njegovo rješenje nije, kako će iznositi pojedini mediji, »čudno», a ponajmanje »artističko«

Nešto se događa. Da, nešto se događa u hrvatskoj arhitekturi. Napokon! Dojmovi nakon obilaska vile arhitekata Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića u zagrebačkom podsljemenskom naselju Perjavica jedne kasnotravanjske večeri s prekrasnim pogledom na šarenilo gajničko-stenjevačkih krovova još se nisu slegli. Dapače, ostali su duboko usječeni, poput ugodnoopora okusaa crnog francuskog vina što smo ga tu večer pili u dnevnom boravku vile raspravljajući o suvremenoj arhitekturi, Loosovu Raumplanu, detalju, Pixiesima... Arhitekt Rogina poput razigrana dječarca razgledavao je svaki detalj kuće, radoznalo propitivajući autora i za najmanju sitnicu. Vlasnici vile nisu štedjeli na vinu, a ni mi. Iduće jutro malo sam polakše hodao Martićevom ulicom prema uredu. Na broju 13 smješkao mi se Ibler. Mislim da se čak pomalo i naherio.

Novi vjetrovi

Da, kao što rekoh, nešto se događa u hrvatskoj arhitekturi. Jedan od važnih nagovještaja promjena nedavna je odluka o godišnjim nagradama Udruženja hrvatskih arhitekata za 2003. godinu, kojom se dodjeljuje nagrada Drago Galićza najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture arhitekticama Ivi Letilović i Morani Vlahović za višestambenu zgradu POS-a u Krapinskim Toplicama i arhitektima Robertu J. Loheru, Petru Miškoviću i Branimiru Rajčiću za višestambenu zgradu POS-a u Đakovu. Tim činom nova generacija hrvatskih arhitekata službeno je priznata i od matične arhitektonske udruge UHA-e. Dodjela ugledne nagrade novoj generaciji hrvatskih arhitekata ne govori samo o promijenjenoj percepciji suvremenosti nego nam svjedoči i o naznakama pozitivnih gibanja unutar same UHA-e, zbog čega ponajprije treba čestitati njezinu dopredsjedniku i voditelju Stručnog savjeta te potpisniku Odluke o godišnjim nagradama arhitektu Goranu Raku.

No, stari bi Heleni rekli: Jedna lastavica ne čini proljeće. Među inima laureatima su javnosti manje poznati arhitekt Andrija Čičin Šain, kojem je dodijeljena nagrada Viktor Kovačićza životno djelo, »kao najviše priznanje za cjelokupan životni opus u svim domenama arhitektonskog stvaralaštva«. Nagrada Viktor Kovačićza najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2003. dodijeljena je arhitektima Saši Randiću i Idisu Turatu za izvrsnu dogradnju Tehničkoga fakulteta u Rijeci. Riječ je o suvremenoj intervenciji u prostor nekadašnje austrougarske vojarne, obnovljene tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada je izgrađen i njezin odvojeni sjeverni aneks. Projekt Randića i Turata obuhvatio je prostor između tih dviju zgrada. Staroj su vojarni dograđena još tri kata s predavaonicama i kabinetima, čiji je volumen zatvoren staklenom fasadom koja se sastoji od visokih staklenih greda i panela. Jedan je od detalja koji projekt izdiže iz prosječnosti i rekonstrukcija fasade izvorne zgrade, u unutrašnjosti novoga volumena, tako da tvori unutrašnje dvorište između stare i nove građevine. Veza sa sjevernim fakultetskim krilom uspostavljena je pomoću ovješena mosta, prekrivena zavjesom od perforiranih panela.

Nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja dodijeljena je arhitektima Vedrani Ergić i Marku Murtiću za solidnu adaptaciju penthousa stambene zgrade na zagrebačkom Ribnjaku. Riječ je o vrlo vještoj purističkoj preobrazbi interijera, koji se neopazice stapa s eksterijerom čineći cjelinu, asocirajući nas na kasnomodernističke prostore poput Staklene kuće Philipa Johnsona (New Canaan, Connecticut, SAD, 1949) i njezine mnogobrojne kasnije inačice. Osobito je zanimljivo poigravanje različitim sadržajima unutar open-spacea, unutar koga je postavljena kutija definirana s više slojeva mobilnih panela kao ishodišta svih transformacija. Kroz »kutiju« i oko nje omogućena je cirkulacija, a obodni paneli jednostavnom se manipulacijom rabe za zatvaranje ili otvaranje okolnih prostora ovisno o želji korisnika.

Nagrada Neven Šegvićza publicistički, kritički, znanstvenoistraživački i teorijski rad na području arhitekture dodijeljena je Veri Grimmer.

Korak unatrag

No, kao što je rečeno, jedna lastavica ne čini proljeće. Koliko je dodjela UHA-inih nagrada važan iskorak, toliko su rezultati natječaja za Muzičku akademiju korak unatrag, podsjećajući nas na ne tako davno i ne baš slavno razdoblje domaće arhitekture. Na natječaj (javni, državni, opći i pozivni, u jednom stupnju anonimni, op. a.), koji je raspisan tijekom studenog 2003. zaključno do 8. ožujka 2004. odazvalo se 32 autora odnosno autorskih skupina. Svrha natječaja bio je »dobivanje najboljeg idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja rekonstrukcije, dogradnje i prenamjene zgrada na uglu ulice Prilaz Gjure Deželića i Trga maršala Tita za potrebe Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, koja će poslužiti kao valjana podloga za izradu projektne dokumentacije«. Kako će u preambuli rezultata ocjenjivačkoga suda natječaja biti istaknuto: »Imajući u vidu spomeničku vrijednost trga kao zaštićene urbanističko-arhitektonske cjeline, hipoteku kojom je zgrada autora Stanka Fabrisa dugo vremena bila opterećena javnom i stručnom percepcijom, te recentnim obratom u njezinu vrednovanju... da se očuva i primjereno obnovi... natjecatelji su imali izazovan i složen zadatak«. Doista, zadatak je bio izazovan i složen. No, rezultati kojima je u konačnici polučio natječaj vrlo su skromni i blijedi, barem kada je riječ o nagrađenim radovima. Stječe se dojam da su autori toj atraktivnoj metropolskoj lokaciji pristupili vrlo oportunistički (čitaj ziheraški), s izrazito mediokritetskim projektima, kao da je riječ o kakvu provincijalnom središtu. Sve u svemu, dodijeljene su dvije glavne nagrade (prva i druga), četiri jednakovrijedna povišena otkupa te jedna nagrada izvan natječaja. Prva nagrada dodijeljena je Milanu Šošteriču, a druga Igoru Franiću. Četiri jednakovrijedna otkupa dodijeljena su autorskim timovima: Hildegard Auf Franić, Tinu S. Franiću i Vanji Rister; Ivi Berthon-Gajšak, Giovanni Comana i Rene Lisac; Saši Bradiću, Ines Nizić, Ivanu i Žaneti Zenković te arhitektu Siniši Justiću. Nagrada izvan natječaja dodijeljena je autorskoj skupini predvođenoj arhitektom Ottom Barićem.

Iznad praga ispodprosječnosti

Kao što je rečeno, opći dojam svih nagrađenih radova bezidejna je bljedoća vrlo skromnih arhitektonskih dometa. Iz tog razloga ne čudi što je prva nagrada dodijeljena poznatom arhitektu Milanu Šošteriču. Jedini će on prijeći prag ispodprosječnosti. No, ni njegovo rješenje nije, kako će iznositi pojedini mediji, »čudno», a ponajmanje »artističko«. Naprosto riječ je o vrlo suzdržanu rješenju urešenu s nekoliko lucidnih dekorativnih detalja i ništa više. Da bismo razumjeli Šošteričev projekt, potrebno ga je analizirati na nekoliko razina — u pristupu zatečenoj Fabrisovoj arhitekturi, prostoru ispred nje, prigradnji (interpolaciji) nove zgrade u Prilazu Gjure Deželića te rješenjima unutrašnjosti koja zbog specifičnosti programa zahtijevaju vrhunske tehničko-aukustičke uvijete. Krenimo redom.

Prostor ispred Fabrisove zgrade Šošterič rješava a pomoću popločanoga platoa podijeljena prilaznim stubištem na dvije etaže, čime se naglašava i monumentalizira glavno pročelje. No, različito od današnje podjele pročelja Ferimporta koja naglašava horizontale, Šošterič ističe vertikalan raster konstrukcije. Uzdizanje kuće na postament i snažno naglašavanje njezina vertikalizma ostavljaju dojam neomonumentalističkoga klasicizma, koji Šošterič ublažava postavljanjem nekoliko dekorativnih elemenata — na gornji plato postavlja kvadratičnu instalaciju nadahnutu grafikom Ivana Picelja, a na plato ispod glasovito Prizemljeno sunce Ivana Kožarića s visokom skošenom posrebrenom iglom piramidalnoga presjeka. Riječju, Šošterič u kontrapunktu u prostoru gradira nekoliko elemenata: kuglu, kvadrat i kocku, čiju kompoziciju maljevičevski agresivno reže kosom crtom. Kvalitativno čitav se projekt počinje urušavati prigradnjom novoga objekta u Prilazu Gjure Deželića. Nažalost Šošteričeva interpolacija iznimno je skromnih arhitektonskih dometa, daleko ispod mogućnosti toga vrsnoga arhitekta. Naprosto je suspregnuta i opterećena neopravdanom pseudokonzervatorskom mistifikacijom toga prostora. Konačan je rezultat prosječna i oportunistički preuklopljena kuća bez invencije i provokativnosti koju zahtijeva atraktivna gradska lokacija.

Jedini detalj koji se ističe na novoj zgradi postavljanje je zakrivljena volumena duginih boja na krov, no riječ je tek o pukoj dekorativnoj dosjetki koju ponajmanje možemo tretirati kao provokativnu i radikalnu. Prema projektu u interpoliranu zgradu Šošterič smješta tehnološki, napose akustički zahtjevne sadržaje »postižući unutar složene forme funkcionalno jedinstvo koje potpuno zadovoljava kompleksne zahtjeve Muzičke akademije«. U obrazloženju nagrade posebno se ističe kvalitetno rješenje glavne dvorane »kojoj program namjenjuje javni karakter, naime nove koncertne dvorane u središtu grada, prikladne za komorno muzicirane...«. Fabrisova zgrada, koja je funkcionalno povezana s interpoliranom kućom, predviđena je za administrativne potrebe, studentsku referadu, garderobu i slično.

Panteon otpisanih

Uvidom u sve pristigle natječajne radove koji su početkom svibnja izloženi u prostorijama UHA-e stječe se dojam da je ocjenjivački sud izabrao i nagradio one najlošije, dok su oni kvalitetniji i radikalniji prema zatečenoj situaciji eliminirani s naprosto neprihvatljivim i ponekad neozbiljnim obrazloženjima. To se napose odnosi na nekoliko autora koji projektima kvalitativno daleko nadmašuju nagrađene radove. Riječ je o pet autora: Mariju Perossi, Branku Kinclu, Nenadu Fabijaniću, Emilu Šverku te Ivanu Kulišiću i Ozani Milak. Tako će primjerice Šverkov rad u potpunosti zanijekati današnji volumen Fabrisove kuće, pozivajući se na razigrane forme Franka O. Gehrya, dok će Perossa afirmirati zatečenu arhitekturu u Prilazu Gjure Deželića.

Najdalje je u projektu otišao Nenad Fabijanić, koji se odlučuje na posve drukčije rješenje od natječajne zadaće — na novu arhitekturu koja u potpunosti mijenja postojeće gabarite, predlažući temeljito urbanističko preuređenje šireg urbanog konteksta koji obuhvaća Trg maršala Tita te blok Prilaz Gjure Deželića — Klaićeva — Medulićeva ulica. Odbacujući mogućnost prilagodbe i predlažući novu zgradu Fabijanićev projekt kvalitetom i iskrenošću nadilazi većinu natječajnih projekata. Iako se konceptom ne uklapa u zadani prostor, zbog kvalitete treba istaknuti i projekt paviljonskog izgleda arhitekata Mladena Kirina, Marija Tomljenovića i Maje Maroši. Riječju, odličan rad koji zahtijeva neku drugu lokaciju.

Detaljnim uvidom u sve natječajne radove može se zaključiti da su glavni krivci spomenuta koraka unatrag članovi ocjenjivačkoga suda koji su bez ustručavanja poduprli najoportunija i arhitektonski nevažna rješenja te smjernice konzervatora koji su očito izgubili svaki kontakt s vremenom u kojem žive.

U uvodu jedne od svojih knjiga P. D. Ouspensky će napisati: »Toliko smo naviknuti na stare priče i na stare motive da smo se odavno prestali nadati i vjerovati da može postojati išta novo.« No, da može postojati nešto novo, ponajbolje svjedoče upravo junaci ove priče, a to su arhitekti poput Ive Letilović, Morane Vlahović ili pak Roberta J. Lohera, Petra Miškovića i Branimira Rajčića, čija su djela, kao što je u uvodu istaknuto, nedavno nagrađena vrijednim strukovnim priznanjima.

Krešimir Galović