Koreografiranje kao slikanje

Koreografiranje kao slikanje

Danas su došli drugi plesači i ono što sam radio s Marcijom ne mogu prenijeti ni na koga drugog. Nadam se da ću s novim plesačima ostvariti nov, njihov način izražavanja

John Neumeier, jedan od najutjecajnijih inovatora tradicije cjelovečernjih baleta sa sadržajem, nedavno je u Stuttgartskom baletu obnovio svoj Tramvaj zvan čežnja. Balet u dva čina praizveden je u Stuttgartu 1983, pet godina nakon Dame s kamelijama, koju je također načinio za Stuttgartski balet. Obama djelima Neumeier je uvelike pridonio profiliranju Stuttgartskog baleta kao svjetskog ansambla koji prednjači u postavljanju i poticanju baleta sa sadržajem.

Dvadeset godina Tramvaja

Tramvaj zvan čežnja načinio je za Marciju Haydée u ulozi Blanche du Bois iz poznate drame Tennesseeja Williamsa, na glazbu Sergeja Prokofjeva i Alfreda Schnittkea. Balet je označen kao Gesamtkunstwerk, kao jedan od najvećih trenutaka plesa. U povodu obnove nakon deset godina priređen je Neumeierov susret sa stuttgartskom publikom u foajeu Opere. Susret je moderirao intendant Stuttgartskog baleta Reid Anderson, a veliko predvorje jedva je primilo mnoštvo obožavatelja koji su došli osvježiti sjećanja na dugo poznanstvo s američkim koreografom. Razgovor je protekao u trenu, s Neumeierovim izmjenjivanjem sjećanja na biografske podatke, duhovitih anegdota iz prebogate karijere i ozbiljnih misli o plesnoj umjetnosti.

John Neumeier potpuno se udomaćio u Njemačkoj. Negdašnji Crankov plesač, u Stuttgartu je potkraj šezdesetih godina stekao prva koreografska iskustva. Od 1969. bio je direktor baleta u Frankfurtu, a od 1973. do danas direktor je i šef-koreograf Baleta Hamburške državne opere. Brojna su njegova djela danas baletna klasika 20. stoljeća. Rođen je 1942. u Milwaukeeju u Wisconsinu kao sin pomorskoga časnika.

O razlozima dolaska u Europu rekao je kako u to doba nije bilo pogodno vrijeme za balet u Americi. »Želio sam u Europi doživjeti europsku kulturu, talijanske slikare renesanse, iako je Europa tada bila zatvorenija nego danas«, rekao je Neumeier i pojasnio: »Učio sam balet u Danskom kraljevskom baletu u Kopenhagenu i na Royal Ballet School u Londonu, gdje je atmosfera bila stroga i neprijazna. Nisam bio zadovoljan, pa sam u Rimu privatno radio s Verom Volkovom, koja mi je ulijevala hrabrosti i poticaja. Vratio sam se u Ameriku i otišao Balanchineu. Jednom smo na satu učili narodne plesove i kada smo radili mazurku, iznenada je ušla jedna lijepa crnokosa gospođa. Gledala je moj rad i pozvala me da dođem u Stuttgart. Gdje, začudio sam se. U Stuttgart, to je grad u Njemačkoj, rekla je.«

Party za trupu

Johna Neumeiera u Stuttgart je pozvala Marcia Haydée, tadašnja zvijezda Stuttgartskog baleta, koja je vladala tom pozornicom zajedno s Johnom Crankom i Rayom Barrom. »Cranko je bio pun ideala, bio je lud za poslom, radoholik, htio je stvarati i biti kreativan«, opisao je Neumeier svoj susret s osnivačem Stuttgartskog baleta. »Kada sam odlazio za ravnatelja Frankfurtskog baleta, dao mi je savjet kako se nikada ne treba bojati svojega ansambla i svojih plesača. To je bio sjajan savjet jer ravnatelj baleta često može doći u situaciju koja znači sukob ili zadiranje u međuljudske odnose. Drugi je odličan savjet kako treba uvijek prirediti party za trupu. U radu s ansamblom važno je poštenje. Važno je da koreograf zna kada plesač nije raspoložen kako ne bi bilo nesporazuma. Koreograf ima odgovornost prema svakom članu trupe, prema onima koji plešu kao i prema onima koji trenutno ne plešu jer oni s gorčinom gledaju na one druge. Svaki plesač želi plesati što više. Plesač može misliti samo na sebe, a koreograf mora misliti na sve. Nikada se ne štedim u objašnjavanju plesačima što trebaju raditi, i moram ih dovesti do iskrenosti izraza. Tumačim im svaki lik u svojem baletu, muški ili ženski, u stalnom traženju istine i sveopćih vrijednosti. Plesači su istovremeno izraz mojega rada i moje nadahnuće«, kaže Neumeier, a Marcia Haydée jednom je prigodom priznala koliko je mnogo naučila od njegove muzikalnosti i igre s pokretom.

John Neumeier slovi i kao vrstan poznavatelj ophođenja s prostorom. Svojedobno su ga, kada se prihvatio koreografiranja Bachove Pasije po Mateju kao prve plesne preobrazbe duhovne glazbe, zbog izbora teme osporavali ne samo kao umjetnika nego i kao kršćanina. »Prostor sam uvijek promatrao s distance. Još kada sam imao 14-15 godina, uvijek sam u prostoru vidio neke ljudske situacije«, objasnio je. »Prije nego što sam studirao ples, kod kuće sam u Milwaukeeju studirao umjetnost, englesku književnost i teatrologiju. Već tada sam imao sposobnost vidjeti pokret i situacije u prostoru. Zbog toga je koreografiranje za mene slikanje. Nastojao sam ne koreografirati glazbenu partituru, nego smisao notnih shema. Plesna glazba i ples su kao brak između dvije potpuno različite stvari. Moram imati mnogo vremena za rad i uvjeriti suradnike da imaju entuzijazma i da slijede moje ideje. Vrlo se rijetko koristim potpuno klasičnim plesnim govorom. Kada sami točno znate što želite postići, onda možete i druge u to uvjeriti. Ne mogu sa stolca plesačima diktirati pokrete, nego moram ustati i pokazati im.«

Djelo je odraz trenutka

U povodu obnove baleta Tramvaj zvan čežnja u Stuttgartu John Neumeier izrazio je određenu sumnju. »Taj sam balet stvorio za Marciju Haydée prije dvadeset godina. Danas su došli drugi plesači i ono što sam radio s Marcijom ne mogu prenijeti ni na koga drugog. Nadam se da ću s novim plesačima ostvariti nov, njihov način izražavanja. Svako je djelo odraz svojega trenutka. Danas nikako ne bih radio, recimo, Romea i Juliju kao 1971. Radio bih sada drukčije, ali to ne znači da ono staro ne vrijedi. Važan je svaki razvojni korak. Danas imam više samopouzdanja, sve se više oslobađam. Vjerujem da poznajem glazbu i da poznajem ljude. Sve što radim prvo iskušam na vlastitom tijelu. U početku sam sve detalje koreografije točno razradio i iskalkulirao s prijateljima. Danas mi je privlačnije kada stvari ne razradim unaprijed. Neki put zbog nedostatka vremena postajem još kreativniji. Vlastiti koreografski govor kontroliram čak i kada nisam unaprijed siguran u ishod. Danas mi je draže kada ne znam kako će koreografija na kraju ispasti. Draga mi je ta neizvjesnost«, kaže John Neumeier, koreograf koji u svoj opus ubraja niz baleta na Shakespeareove predloške — San ivanjske noći, Othella, Hamleta i Ukroćenu goropadnicu, čak i sve Mahlerove simfonije.

Davor Schopf