Kipar i gramatičar

Kipar i gramatičar

Autor Vladimir Buzolić-Stegu, dizajner, veličina 29,82 x 35,50 mm, naklada 300 000, datum izdanja 22. travnja 2004.

U ovom broju »Vijenca« predstavljamo preostale dvije marke iz serije Znameniti Hrvati.

Andrija Aleši /Alessi, Alexi/ (Drač /Albanija/ oko 1425 — Split 1504. ili 1505) albanskoga je podrijetla, no čitav se njegov život i rad, djelima i dokumentima, jasno prati u hrvatskim krajevima. Već 1435. postaje pomoćnikom zadarskoga klesara Marka Petrova iz Troie, a 1445. spominje se i među pomoćnicima Jurja Dalmatinca pri gradnji šibenske katedrale i naziva se stanovnikom Šibenika (habitator Sibenici). Aleši je već 1456. imao radionicu u Splitu. Komparativnom analizom pripisuju mu se brojni reljefi i djela u Splitu, Zadru, na Pašmanu, u Dubrovniku te u nekim inozemnim zbirkama i muzejima (Venecija, Pariz, Liverpool, Rim i dr.). Neposredno prije smrti podignuo je sebi nadgrobnu ploču u splitskoj crkvi sv. Duha. gdje se naziva »Andreas Alexius Epirota Dirachinus nobilis genere civis Spalatinus ob merita factus«.

Rane Alešijeve radnje (Rab i Split) resi kasnogotički ukus, dok je u krstionici trogirske katedrale (1460) spojio kasnogotičke i ranorenesansne elemente, što je karakteristično za umjetnost Dalmacije, posebice za Jurjev krug. Njegova kiparska djela poznaju meku modelaciju, jaku anatomiju likova i izduljenost njihovih glava. Uz J. Dalmatinca i N. Firentinca (s kojima je često surađivao) Aleši se smatra jednim od vodećih graditelja i kipara u Dalmaciji, koji znatno pridonosi blistavu razdoblju hrvatske umjetnosti 15. stoljeća.

Bartol Kašić (Pag, 1575 — Rim, 1650) bio je isusovac, vjerski pisac, prevodilac, gramatičar i leksikograf. Školovao se u Pagu i Zadru, a potom na Ilirskom kolegiju u Lorettu te u Rimu.

Kad je u Rimu 1599. osnovana Akademija ilirskoga (hrvatskoga) jezika, Kašić u njoj podučava hrvatski jezik, a po nagovoru poglavara sastavlja i prvu hrvatsku gramatiku (pisanu latinskim jezikom), tiskanu 1604. pod naslvom Institutiones linguae illyrice libri duo (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige). Treća knjiga vjerojatno je trebao biti rječnik koji je Kašić imao u rukopisu već 1599, ali nije bio tiskan. Kašić je prvi predložio grafijski sustav — da se svaki glas uvijek jednako piše, s jednim slovom (ili dvoslovom), te je u tome prethodnik Vitezoviću i Gaju.

Objavio je i brojne knjige na hrvatskom jeziku, prevodio je psalme i brevijarske himne, a posebno značenje ima njegov Ritual rimski (tiskan 1640) — prvi i jedini takav liturgijski priručnik na narodnom jeziku, u Katoličkoj crkvi. Njegov prijevod Biblije, započet 1622. i dovršen uz mnogo napora i prekida, zbog protivljenja suvremenika bio je zabranjen. (Tiskan je tek 1999.) Svoj život opisao je u latinskoj Autobiografiji, prvoj u hrvatskoj književnosti.

Svetom Duji u spomen

Autori Orsat Franković i Ivana Vučić, dizajneri, dimenzije 29,82 x 48,28 mm naklada 300 000, datum izdanja 7. svibnja 2004.

Salona je bila glavni grad velike rimske provincije Dalmacije u kojoj od prvog stoljeća djeluje i mala zajednica kršćana. S vremenom, ta će zajednica dobiti status biskupije. Mnogi kršćani doživjeli su u Saloni mučeništvo za vrijeme povremenih progona, od kojih su najkrvaviji bili oni u doba cara Dioklecijana. Mučenik Anastazije (sv. Staš), bojadisar koji došao iz Akvileje, bio je bačen u more s mlinskim kamenom vezanim oko vrata. U doba Dioklecijanovih progona stradao je godine 304. i salonitanski biskup po imenu Domnius, Doimus (Duje, Dujam). I on je, kao brojni drugi vjerovjesnici, bio s Istoka, iz Sirije. Sačuvan je grobni natpis koji spominje biskupa Domniusa. Ni biskup Duje, kao ni ostali mučenici, nije se odrekao svoje vjere što ga je koštalo okrutna mučeništva, odsijecanjem glave.

Njegovo su tijelo pobožni članovi kršćanske zajednice kriomice pokopali izvan gradskih zidina. Grob njihova biskupa i mučenika postao je mjesto štovanja svete uspomene. Cijeli taj lokalitet, zvan Manastirine, nakon što je kršćanstvo postao priznatom i toleriranom religijom poslije Milanskog edikta 313. godine, pretvorilo se u jedno od glavnih kršćanskih središta stare Salone.

Početkom 7. stoljeća, u strahu pred barbarima, relikvije salonitanskih mučenika prenesene su u Rim. No ni stanovnici Splita nisu zaboravili na kršćanske tradicije Salone. Splitske legende govore o prijenosu tijela sv. Duje i sv. Staša u Split. Sveti Duje slavi se od ranoga srednjeg vijeka kao nebeski zaštitnik Splita. U splitskoj katedrali pod dvama oltarima, u grobnim rakama čuvaju su tjelesni ostaci dvaju salonitanskih mučenika.

Motiv marke je reljef Dujmova mučenička smrt iz splitske katedrale (1767).