Kapi vode u pustinji

Kapi vode u pustinji

Valja zabilježiti i to da je sam razlog osnutka festivala, promicanje razvoja hrvatske drame, kako je to otprilike formulirala teatrologinja Sanja Nikčević, ove godine suspendiran

Kakav festival želimo, festival hrvatske drame ili festival autorskoga kazališta — to je pitanje koje se klati poput mača nad glavom Festivala hrvatske drame još od vremena intendanture Mani Gotovac, kada je uz oznaku njegove prvobitne svrhe poticanja razvoja hrvatske drame dodana sintagma i autorskog kazališta. Spomenutim dodatkom tadašnje vijeće festivala zapravo je važnost autorstva dramskog djela potisnulo i paraleliziralo s važnošću autorstva kazališnoga čina. A to prevedeno znači da je zapravo redatelj pod čijim su nadzorom ipak svi drugi autori (od glumaca pa do majstora rekvizite), promoviran do onoga stupnja na kojem njegovo autorstvo može biti takvim razlogom da se na festival pozovu i predstave bez literarnog djela iz kojeg izranja predstava sa svim svojim strukturnim sastojcima.

Pa kako sada ne bi trebalo upadati u apstraktna teoretiziranja, bit će najbolje da na primjerima utvrdimo koliko je prostora od ovogodišnjih jedanaest festivalskih predstava hrvatskoj drami, hrvatskom dramskom pismu, oduzelo autorsko kazalište.

Predstave koje nisu zasnovane na dramskom literarnom djelu

1. Radionica za šetnju, pričanje i izmišljanje u izvedbi Dubrovačkih ljetnih igara (iz tehničkih razloga prikazana je tek videoprojekcija), a u najavi koje se, na plakatu, i ne spominje autor teksta, nego samo redatelji, dakle isključivo autori predstave Nataša Rajković i Bobo Jelčić. U predstavi se, doduše, ponešto govori i pjeva, ali to je izniknulo iz dokumentarnoga susreta s obitavateljima stvarnih gradskih lokaliteta u koje režija dovodi gledatelje. Pa kad bi se iz svega toga i izvukao nekakav transkript, on zasigurno ne bi mogao poslužiti kao predložak za neko drugo uprizorenje — nasuprot dramskom pismu koje neovisno o svom prvom uprizorenju živi samostalni život kao umjetničko djelo, otvoren za dalje i drukčije oblikovane predstave.

2. Kino predstava redatelja Žaka Valenta i dramaturginje Magdalene Lupi u izvedbi TRAFIK-a, Rijeka i Teatra Exit iz Zagreba. Riječ je o pedesetominutnom istraživanju govora pokreta i tijela glumice i glumca u takvoj situaciji njihova poistovjećivanja s mladim bračnim parom u kojoj i On i Ona u odnosu na drugoga traže prostor za svoje Ja. Pritom je došlo i do fiksacije škrtih govornih improvizacija. A tih nekoliko osamljenih riječi i kratkih rečenica zasigurno nikad ne može računati na to da iz ove predstave izađu kao samostalni književni predložak izazovan za neko svoje drugo uprizorenje.

3. To sam Bog zna, Teatar Exit, Zagreb, i NUS Barutana iz Osijeka, redatelja i dramaturga Saše Anočića, a uz uporabu zabilježenih tekstova nastalih tijekom govornog improviziranja istraživanih situacija od strane onih koji se spominju kao autori tekstova, a to su sam redatelj i dobri glumci Rakan Rushaidat, Bojan Navojec i, dakako, poletna glumica Daria Lorenci. Kuja Tana nije ništa govorila. Samo je vrlo darovito sudjelovala u znakovima sodomijske terapije koju zahvaljujući pokretima njezina psećega tijela na svom ljudskom primjenjuje scenska osoba koju je igrala za sve kreativno raspoložena Daria Lorenci. A to je, dakako, moglo izazvati samo gnušanje, a ne katarzu (oba termina prema Aristotelu). Autori predstave zapravo su istraživali provaliju životinjskog u čovjeku pa, pošto su se suočili s njezinom dubinom, a kako i ne bi kad su izolirano naturalistički promatrali samu tu čovjekovu stranu, a ne i onu njegovu apolonsku dimenziju koja privodi pročišćenju, definitivno su odustali od života zaželjevši da budu kamen na dnu mora.

Očigledno, kao i ranijim slučajevima, ni iz ove predstave nije isklijao tekst koji bi mogao ući u korpus hrvatskoga dramskog pisma. Ostao je strogo vezan uz prostor svog nastanka kao očigledan primjer onoga što je selektor festivala držao autorskim kazalištem.

Primjeri autorskoga kazališta iskazani u odricanju od dramske književnosti i priklonu proznim djelima i kazališnom činu bez govora

1. Adaptacija i režija Tomislava Pavkovića romana U noći K. Š. Gjalskog, a u izvedbi Kazališne družine Kufer iz Zagreba, na sadržajnoj je razini trebala suvremenom gledatelju poslužiti kao njegovo zorno suočenje s patetičnim nacionalnim angažmanom i malograđanskim konformizmom hrvatskog intelektualca, čemu autor te studentske predstave suprotstavlja »samozatajne inteligente« koji »trijezne glave« rade na korist domovine. No, to štrosmajerstvo Đalskoga, ilirskog izvorišta, odnosno autora predstave, lišen je stotinu i pedeset godina novopovijesnog iskustva, pa kao ideja, a posebno kao forma, danas djeluje toliko naivno da alegorijsku nakanu predstave vraća među prašne korice knjige objavljene daleke 1886, u doba opće hrvatske političke naive.

2. Novele Miroslava Krleže sabrane 1922. pod naslovom Hrvatski bog Mars izvelo je HNK iz Varaždina. Riječ je o manjim proznim radovima čiji je izbor, pretakanje u dijalog i scenski redoslijed djelo redatelja predstave Ozrena Prohića. Tako smo zaista dobili čin izrazitog autorskoga kazališta, ali s očiglednim zanemarivanjem početnoga razloga otvaranja festivala kao festivala hrvatske drame. I tako je vrsna dramatičara Miroslava Krležu na ovom festivalu zamijenio Krleža prozaist. Pa ako se to događa i dramatičaru kakav je Krleža, kakve uopće šanse u otvaranju prostora autorskom kazalištu imaju pisci koji još nisu dospjeli napisati slavljene proze, nego uporno pišu drame?

3. Redatelj, kostimograf i scenograf (dakle višestruki autor) Damir Zlatar Frey, uprizorio je roman Slavenke Drakulić Božanska glad u izvedbi Teatra ITD iz Zagreba. Riječ je o predstavi u kojoj i nema teksta. Doduše, u samu početku ženski lik, u izvedbi Darije Lorenci, obnažene, i muški lik Leona Lučeva, također bez odjeće, što i nije čudno jer je glavna radnja koitus, izgovaraju dvije-tri rečenice o antropologiji na poljskom i portugalskom. A poslije je sve koreodrama. Bez drame iskazane jezikom, dramskim pismom! I kako da se onda ne upitamo: zašto uopće neki ljudi i pišu drame na hrvatskom jeziku, temeljene na govoru, kad one za svoje uprizorenje, a da i ne govorimo za dolazak na festival hrvatske drame, imaju manje izgleda od drama bez jezika?

Predstava koja nije temeljena na hrvatskom tekstu, a svrstana je u konkurenciju festivala hrvatske drame i — onog drugog

— Filumena Marturano talijanskoga dramskog autora Eduarda de Filippija u režiji Jagoša Markovića i izvedbi HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Predstava je izvedena na primorskoj čakavštini, ali bez lokalizacije u neki hrvatski prostor. Tijekom radnje spominje se Napulj kao mjesto zbivanja. Kako je riječ o dobroj predstavi, novom čitanju teksta, komad je mogao zapeti za oko i nekom stranom kazalištarcu. Ali on bi u tom slučaju zasigurno posegnuo za talijanskim originalom. I tako ni u ovom slučaju od plasmana hrvatske drame (a što bi po riječima selektora trebala biti svrha restivala) ne bi bilo ništa.

Hrvatsko dramsko pismo

1. Otok sv. Ciprijana autorice Lade Martinac Kralj (prema motivima novela Ranka Marinkovića) u izvedbi HNK Split, predstava o kojoj sam pisao u prošlom »Vijencu«.

2. Groznica Ivana Vidića u režiji Joška Ševe i izvedbi ADU, Zagreb, i GKG, Zagreb. Što se teksta tiče, nedvojbeno uspio seminarski rad iz dramaturgije, ali ne i više od toga. No, pokazao se vrlo dobrim predloškom za pedagoški rad na razvijanju sposobnosti glumačkog oživljavanja raznovrsnih karaktera od strane triju vrlo darovitih studentica glume, i to Csile Baratah Bastić, Petre Dugandžić i Jelene Veljača.

3. Octopussy Ivana Vidića u režiji i dramaturškoj obradi Ivice Boban, a u izvedbi HNK Zagreb. Tekst se pokazao kao vrlo uspio predložak za sniženje glumačkog i redateljskoga standarda naše središnje kazališne kuće. On, kratko rečeno, nema nužne dramski samonikle energije. Trajanje zasniva na prebiranju raznoraznih arhetipskih motiva, sve tamo od posezanja za mitskim Edipovim usudom do Faustova sklapanja pogodbe s Nečastivim i uporabom dozlaboga potrošena simbolizma i romantičarskog obrta u epizodi s iznenadnim saznanjem o izmijenjenoj fizionomiji Strica, a da sada i ne govorimo o slijepom Notaru, koji stalno nešto prorokuje kao da je Tiresije ili slijepi Vlaho. I u toj općoj praznini, u pokušaju isprepletanja različitih motiva u jednu cjelinu, nikako se ne čini nelogičnim da su glumci svoj pojas za spašavanje nalazili u praznoj patetici.

4. Dvije Tene Štivičić u režiji Snježane Banović i izvedbi Ateljea 212, Beograd. To je komad o svakodnevnici dviju djevojaka u hrvatskom glavnom gradu, koje bi se tako rado pojavile u emisiji g’lamur:kafé. Očigledno, on pripada hrvatskom dramskom pismu, a očigledno je i to da bi u upravo zabilježenoj konkurenciji mogao računati i na nagradu festivala za tekst, tim više što je komad Elvisa Bošnjaka Hajdemo skakati po tim oblacima (HNK Split) nažalost izveden izvan konkurencije.

Što su o festivalu govorili pisci i teatrolozi

Na redovito održavanim okruglim stolovima o sadašnjosti i budućnosti festivala ovogodišnji dobitnici Nagrade Marin Držićza najbolji dramski tekst te okupljeni kazalištarci i teatrolozi, vođeni Mirom Gavranom, našim najizvođenijim dramskim piscem doajenom Ivom Brešanom, Borisom B. Hrovatom, kazališnim kritičarom, te teatrologinjom i književnom kritičarkom Sanjom Nikčević, mahom su se složili s idejom da bi festival trebao promicati hrvatsko dramsko pismo. Zalažući se za takvu svrhu festivala, dovedena je u pitanje korisnost sintagme autorskog kazališta u samu imenu festivala, i to stoga jer ona redatelju omogućuje da svojim autorstvom kazališnog čina ignorira idejni i sadržajni angažman teksta, pa čak i njegovo žanrovsko određenje te da ga rabi (ili zlorabi) tek kao polazište za svoj, drukčiji iskaz. U tom smislu Darko Lukić, nagrađeni dramski autor i teatrolog, iznio je i primjere pravorijeka u sudskoj praksi SAD koji su dosuđivali velike odštete autoru i zbog pogrešna čitanja jednoga zareza. (To će klasičarima koji poznaju semantičku vrijednost zareza iz prakse pitijskoga proricanja svećenica u Apolonovu hramu u Delfima biti vrlo pojmljivo.) A kao odgovor na dvojbu o mogućnosti redateljskoga poboljšanja djela dramaturškim i inim intervencijama, ili križanjima dijelova teksta, Darko Lukić prepričao je pravorijek koji je, štiteći suverena prava autora na intelektualno djelo, slučaj usporedio s kažnjivošću samovoljnih popravka automobila bez vlasnikova pristanka. I tako su se svi sudionici okruglog stola složili s tim da eventualne redateljsko-dramaturške izmjene u strukturi autorova djela mogu biti načinjene samo ako unapređuju autorovu ideju, njegov smisaoni angažman i estetski oblik autorova djela, dakle sam izraz djela u funkciji iskaza autorova sadržaja i angažmana. Ali, jednodušno je zaključeno da i takva poboljšanja djela mogu biti načinjena (citiram) samo do one granice do koje to sam autor redatelju dopusti.

Iz tog temelja, a kretalo se u smjeru otvaranja što većeg prostora hrvatskom dramskom pismu, radi čijega je poticanja Ministarstvo kulture i utemeljilo Nagradu Marin Držići stimulans kazalištima koji uprizore nagrađena djela, izrečeni su i neki prigovori na račun selekcije predstava. Od svih predstava, što je vidljivo i iz ovoga njihova opisa, na ovim Marulićevim danima samo su četiri od ukupno jedanaest pripadale hrvatskom dramskom pismu, a sve ostale autorskom kazalištu. Selektoru pak Jasenu Boku ne može se zamjeriti da je dovođenjem i jedne jedine predstave postupio nelegitimno. I to stoga jer je njegov izbor predstava ozakonjen sintagmom autorsko kazalište u imenu festivala.

Kako su okrugli stolovi pisaca, kazalištaraca i teatrologa bili tek neformalni skup, koji nema ingerencija za mijenjanje propozicija festivala, valjalo je ovdje njihova kulturološka promišljanja o festivalu zabilježiti. A sasvim na kraju valja zabilježiti i to da je sam razlog osnutka festivala, promicanje razvoja hrvatske drame, kako je to otprilike formulirala teatrologinja Sanja Nikčević, ove godine suspendiran. Ja bih dodao: posve legitimno. I to je glavni problem.

Vlatko Perković