Kad ostaje osmijeh

Kad ostaje osmijeh

Visine zovu, a nama uvijek nešto nedostaje, bilo krilo za let (si dušo stvorena...) bilo cipela za zemno kretanje!?

Prema Ivančevićevu Leksikonu ikonografije anđeli su nevidljiva bića koja služe Bogu, ali kad imaju zadaću među ljudima (opomenuti, čuvati, poučiti...) i oni se pojavljuju u ljudskom liku — kao nepoznati mladići. Jedan takav, neočekivan i neobičan susret s nepoznatim mladićima, desio mi se u Kulturnom centru centra Kaptol, u nedjelju 2. svibnja, na premijernoj izvedbi Anđela mlade koreografkinje Andreje Kumpar.

Među publikom koja je iščekivala ulaz u dvoranu šetali su blago nasmiješeni mladići, naočiti i neobično svečani u odijelima. Ušli su zajedno s ostalima, a okupljene je na sceni dočekao neki novi nepoznati mladić. Zove se Ivan Ostružnjak (inače studira i radi kao animator), i zrači toplom energijom koja u trenu, bez napora, prelazi rampu. Vjerujete da je pomalo uzbuđen, ali sretan što ste došli, što će vam prenijeti Poruku. Tu i tamo odnekud mu ispadne po koje bijelo pero, koje upućuje na pravu narav njegova bića, a onda mu se na sceni u zajedničkom plesu (i poslanju) pridruže i ostali: Nino Bokan, Tomislav Džeba, Vedran Komerički, Goran Papić i Branko Šprljan. Perje im leti iz rukava, džepova, hlača, stalno im je kao malo neugodno zbog toga, ali se zapravo baš dobro provode, i dijele, daju, ali i traže jedan drugog... Po jednoj priči svi smo mi anđeli, ali s jednim krilom, pa nam zbog te male nesavršenosti, nedostatka, treba zagrljaj drugog (jednako nesavršena) bića — da bismo mogli poletjeti! Visine zovu, a nama uvijek nešto nedostaje, bilo krilo za let (si dušo stvorena...) bilo cipela za zemno kretanje!? Uvijek smo malo nespremni, ili neodlučni, uvijek nas iznenadi prava prilika. Hoćemo li naći svog anđela, biće koje će odmah vidjeti što nam nedostaje, gdje trebamo pomoć, ili on tu negdje (samo gdje?), sve vrijeme, drži tu drugu cipelu, i čeka?

Neodoljiv šarm

Predstava je nadahnuta i duhovita, zaigrana u istraživanju suvremene isprepletenosti anđeoskih motiva i ljudskih želja, a nosi je, jednako u fizički odigranim, kao i u dijelovima prezentiranim videom, snažno zajedništvo veselog mladog društva, ležernost u međusobnoj komunikaciji i obraćanju publici. Neodoljiv je šarm izvođačke šestorke, koja plesačku neprofesionalnost pretvara u prednost i kvalitetu izvedbe. Krasna muška energija — jednako udaljena od klišeja borbenih mačo tipova kao i od feminizirane plesne virtuoznosti. (Uostalom, ima tu i nedvojbenih plesnih talenata...)

Radna platforma Eks-scene iznjedrila je tako opet novi, drukčiji, projekt i otkrila još jedno novo autorsko ime. Andreja Kumpar je, nakon četverogodišnje stipendije, diplomirala na Bruckner Konservatoriumu u Linzu. Radila je s Carolyn Carlson za Venecijanski biennale, te za x.IDA-dance company, trupu koja kao neki oblik postidiplomske kompanije okuplja plesače i koreografe Konservatoriuma. Prvi Andrejini Anđeli nastali 2001. izvođeni su u okviru trupe x.IDA te su gostovali po Austriji, u Njemačkoj, Poljskoj i Kanadi. Po povratku u Hrvatsku, zasićena i umorna Andreja namjeravala je odustati od plesa, no slučajni susret s Milanom Broš, pa inicijative Eks-scene, pomogli su joj ponovo otkriti anđele. Vratila se plesu i svojoj temi, ali, kako je zapazila, na nov način, manje posvećena apstraktnoj plesnoj tehnici, a više samim ljudima.

Srećom, jer je nakon predstave Anđeli bilo očito da gledatelji izlaze zatečeni i nasmiješeni, vedro se gledajući u oči.

Maja Đurinović