Izrezivanje žene

Izrezivanje žene

Iako Nikolina tvrdi kako se sama ne uklapa ni u jednu ulogu/model/stereotip, u skladu s postmodernom predodžbom o raspršenom subjektu i nestabilnim identitetima, možemo tvrditi kako se ona zapravo uklapa u više njih, s obzirom na shizofreno nejedinstvo naših (povijesno, društveno, kulturološki...) utemeljenih identiteta

Najnoviji izložbeni projekt Nikoline Ivezić, naslovljen Obuci me, predstavljen je u novootvorenoj novozagrebačkoj Galeriji 01 (Turinina 3, Sopot). Cijeli je projekt osmišljen kao life-size-prezentacija — u prirodnoj veličini, realnom mjerilu, 1:1.

U instalaciji Obuci me umjetnica odjevena u bikini prikazana je, dakle, u prirodnoj veličini na konturno izrezanom kaširanom fotografskom printu. Pored nje na vješalicama i garderobnim postamentima vise digitalni fotoprintevi nekoliko komada odjeće, svi također u prirodnoj veličini; tu su: vjenčanica, svečana večernja haljina za izbor za Miss svijeta, kostimić Playboyeve zečice, odora medicinske sestre, kućna haljina i vikleri kućanice te oprava francuske sobarice.

Fashionable discourse

Kao i u dosadašnjem radu, Nikolina prisvaja ikonografiju pop-kulture, pin-up-plakata te reklama i masovnih medija, koji uvelike nude stereotipne predodžbe ženskoga tijela, predstavljajući ga kao ideal. Osim toga, autorica preispituje objektivizaciju tijela žene, integrira svoje realno, pravo tijelo u prostor umjetničkoga djela, koristeći se njegovom tjelesnošću. A putem mode i odijevanja bavi se značenjima koja i tijelo i kostim imaju u konstruiranju identiteta pojedinca. Pozicionirajući vlastito tijelo, poigrava se konceptom/žanrom autoportreta te naznačava razliku između tržišne vrijednosti modela i umjetnika — žene, koja više nije proizvod marketinga i make-upa, naglašavajući kako nije samo model, kako nije samo ono što predstavlja, nego su model i autorica ista osoba. U stilizaciji, kad putem maskerade odijeva kostim, očita je performativna te imitativna (mimetička) struktura ženskog identiteta, koji je upravo kostimiranjem konstruiran kao fikcija.

Konstitucija ženskog subjekta postaje osobni performativni čin koji situira umjetnikovo (umjetničino) ja kao ja i kao model (drugo). Ona kao model nema druge funkcije do funkcije objekta prezentacije na površini slike. Tijelo žene prikazano u umjetnosti i masovnim medijima sadrži i prenosi sliku tijela čija zavodljivost leži na njegovoj površini. Kodovi takva vizualnog jezika stvorena u kulturi Zapada predmet su feminističke (umjetničke) intervencije. Feministički su diskursi pokušali prikazati kako je tijelo shvaćeno kao slika ikoničko polje podložno aktivnom muškom pogledu.

Performativnost, angažiranost, poruke tijela

Kao što fotografije Cindy Sherman iz serije Utitled film stills nisu radovi o umjetnici Cindy Sherman, nego o multipliciranoj maskeradi, brojnim ulogama koje žene igraju (preuzimaju) u našoj (vizualnoj) kulturi, i poigravaju se načinima na koje je u suvremenom životu žena prikazana gotovo kao arhetipska slika — od kinematografije, do lijepih umjetnosti i masovnih medija.

Iako Nikolina tvrdi kako se sama ne uklapa ni u jednu ulogu/model/stereotip, u skladu s postmodernom predodžbom o raspršenom subjektu i nestabilnim identitetima, možemo tvrditi kako se ona zapravo uklapa u više njih, s obzirom na shizofreno nejedinstvo naših (povijesno, društveno, kulturološki... itd.) utemeljenih identiteta. A u tome joj pomaže posjetitelj izložbe, jer je podrijetlo te igre, odijevanja i izrezivanja lutkica i njihove pripadajuće odjeće iz »Politikinog Zabavnika«, magazina iz našega djetinjstva. Tako, budući da odijevanje kao čin uključuje akciju i performativnost, a budući da je performativna i narav jezika — performativan je, na razini jezika, i naslov izložbe, u imperativu — Obuci me, iza kojega bi mogao stajati uskličnik (!). Poruka je to upućena posjetitelju, navodi ga da se angažira, uključi u (interaktivnu) igru i sam postane (inter)aktivan.

Nametnuto je pitanje kako žena prikazana kao znak funkcionira u vizualnoj kulturi te kako načini reprezentacije strukturiraju i kontroliraju njezinu definiciju u društvu. Upotrebljavajući vlastito tijelo u autoportretima i performansima umjetnice su se suprotstavljale stereotipima ženske spolnosti, koje su smatrale ograničavajućima i neprimjerenima, dovodeći ih u parodijski kontekst. Tijelo žene prezentirano i promatrano kroz moć društvenih institucija, koje uključuju umjetnički establishment, masovne medije te znanost i medicinu, definirano je kao objekt, s obzirom na stereotipe masovnih medija, po kojima je samo malen postotak mladoga, mršavog i zdravog tijela prikladno da, prikazano kao norma, prodaje proizvode. U eksploataciji masovnih medija tijelo žene predstavljeno je kao spektakl, a u slučaju prikazivanja vlastita tijela umjetnica sebe stavlja u poziciju žene kao spektakla.

Branka Benčić