Izložba kostima

Izložba kostima

Prvobitni naslov djela bio je Ceremonija, a redatelj predstave potrudio se da ona bude afrička. Žarko Potočnjak kao Berenger pokazao je veliku izražajnu snagu, u rasponu od samoironična bijega od istine do potresna priznanja poraza

Poznato je da je redatelj Vlado Habunek, čije ime nosi mala scena HNK u zagrebačkom predgrađu, gdje se sada u njegovu prijevodu izvodi Ionescova tragična farsa Kralj umire, volio lijepe kostime. Za elegantan salonski dijalog Marivauxa tražio je isto takav lepršav i prozračan, po mogućnosti svileni dekor. Kada je za Kralja Gordogana želio da u kostimima bude »nešto japansko«, nije to bilo samo zbog trenutne mode, nego možda još više zato što je uzimao u obzir tako reći planetarni kontekst Ivšićeva teksta, za koji kao da mu se ni jedna daljina nije činila dovoljno dalekom.

Afričke boje

No kada je, namjeravajući ga jamačno i režirati, prevodio Ionescovu dramu Kralj umire, da li ju je vidio baš u afričkim bojama? Čak i ako je kostime namjeravao povjeriti jednoj od svojih u posljednjoj fazi stvaralaštva najdražih i najbližih suradnica, Snježani Vego? Sumnjam.

To je sada učinio naš poznati kazališni (novije istaknuto ostvarenje mu je Piaf u zagrebačkoj Komediji) i televizijski redatelj, rođen u Keniji, Lawrence Kiiru, u izvedbi adaptacije za koju je surađivao s dramaturginjom Marijanom Nola. Dakako, ne bez razloga. Kao što Ionesco, koji u liku Berengera ispovijeda sama sebe, u bilješkama govori u prvom licu kako njegova opsjednutost strahom od smrti zapravo izvire iz beskrajne odanosti životu, tako za redatelja Kiirua metafora života može biti Afrika, u kojoj je prvi put ugledao sunce. Posve je razumljivo da u lucidnosti Berengerova posljednjga trenutka on vidi boje crnoga kontinenta.

No, kako bi to rekao Ionesco, »pisac sama sebe razumije bolje nego redatelj, nagon mu je gotovo uvijek pouzdaniji, ako je on zaista kazališni čovjek. Kazališni pisac nosi u sebi kazalište, kazalište je njegov samonikli sustav izražavanja (njegov jezik).« Dok se redatelju lako dogodi da prođe mimo teksta...

Ovaj put tako je bilo s djelom o kojemu su se nekoć uvelike lomila koplja oko toga da li je — kao što je to primjerice prigodom najave njegove hrvatske praizvedbe u Teatru ITD 1967. ne bez hvalevrijedna (danas bi se reklo) smisla za marketing otprilike rekao njegov tadašnji direktor Vjeran Zuppa, tvrdeći da je za njegov ukus to Ionescovo ostvarenje najveći dramski komad dvadesetoga stoljeća, portret trenutka umiranja ljudske svijesti, koji sintetizira sve probleme ljudske istinitosti i opsjene, nadljudskom iskrenošću ulazi u najzapretanije, najtanovitije nijanse ljudske spoznaje, u kojem zajedno s njezinim misaonim konvencijama umire i povijest jedne civilizacije — te je bio među prvima koji su dramu Kralj umire po univerzalnosti njezinih značenja usporedili s Jedermannom Huga von Hofmannstahla. S druge strane dobar dio tada vodeće francuske kritike u tetralogiji o Berengeru (Nosorog, Ubojica bez naplate, Kralj umire i Nebeski pješak) vidio je svojevrsnu izdaju avangarde, propadanje, pad u puku retoriku i literaturu, brbljavi lirizam, daleko od snage kakvu je Ionesco pokazivao na svojim počecima sa Ćelavom pjevačicom ili Instrukcijom, kada je razornim humorom uzdrmao temelje konvencionalnoga kazališta kojemu se jezik posve istrošio. U Teatru ITD u režiji Tomislava Durbešića i kostimima Marije Žarak glavnu je ulogu igrao Vanja Drach, prvu kraljevu ženu Mira Župan, mladu Ljubica Jović, liječnika Sven Lasta, dadilju Etta Bortolazzi, stražara Špiro Guberina. U Beogradu, na velikoj pozornici, u ime svih se gledatelja kao Ionescov Berenger od kraljevstva svoga prekratkoga života opraštao Slobodan Perović...

Zbor žena

Žarko Potočnjak nije imao takve šanse. U predstavi na Sceni Habunek, koja blista svojom likovnom i glazbenom stranom, nudi uživanje u kolorističkoj raskoši i istančanosti kostima, u afričkim motivima skladatelja Igora Savina, plesnom pokretu u koreografiji Blaženke Kovač-Carić, ali nije mu bilo dato postati Svatković. U slikovitom šatoru scenografa Zlatka Boureka, na prijestolju što će se na kraju pretvoriti u odar, on je sve vrijeme bio kralj, nesmiljeni vladar tuđih života, čak je u pojedinim trenucima nalikovao posve određenom pojedincu među državnicima, ali mu je skraćivanje teksta oduzimalo male ljudske radosti i zadovoljstva, primjerice u juhi od govedine, grotesknim uveličavanjem udaljavalo ga od osjećanja običnoga smrtnika. Zbor njegovih žena zajedno sa sluškinjom (Ivana Boban, Ana Begić, Ecija Ojdanić, Vanja Matujec i Olga Pakalović), sve ljepotica do ljepotice, koje se razlikuju uglavnom samo po kostimima, pjevao je i plesao zajedno, kako bi ga otpratio do druge obale. Liječnik je pretvoren u Dvorskoga savjetnika, kojega je u duhu savršena ceremonijala igrao Franjo Kuhar, Stražar u Dvorskoga bubnjara, za kojega u ceremoniji sudjeluje Borna Šercar. Prvobitni naslov djela bio je Ceremonija, a redatelj predstave potrudio se da ona bude afrička. Uveo je i likovno nadasve sugestivan lik na hoduljama, Sjenu (Ognjen Vučinić), koja će nevidljivu prijetnju učiniti vidljivom kao u priči za djecu. I u tom je okviru Žarko Potočnjak kao Berenger pokazao veliku izražajnu snagu, u rasponu od samoironična bijega od istine do potresna priznanja poraza, a redatelj je poticao njegove akrobatske sposobnosti za sve vrste padova pred očima zadivljenoga harema, koji se tješi i moli pjesmom i plesom.

I na kraju ono najtužnije. Umirućega kralja napušta vid, sluh, zemlja, a kazalište — publika. Na prvoj reprizi bilo nas je u gledalištu jedva desetak. Na krivom mjestu u Ivanićgradskoj ulici na Peščenici, gdje su inače na repertoaru komedije najlakšega žanra, bez dovoljne propagande, Ionescov kralj, eto, umire sam i napušten od svih.

Izvan vremena i prostora (s ponekom iznimkom plitke politizacije), s tonama pijeska na pozornici ili s velikom afričkom izložbom — bez publike, kazalište u nas prečesto nastavlja igrati rastresena milijunaša. Kao da, primjerice, Lassageova razoružavajuće jednostavna Trilogija o zmajevima (Festival svjetskog kazališta, Zagrebačka Dubrava 2003) nikada nije prošla kroz naš mali grad.

Marija Grgičević