Izgon iz (knjiškoga) raja

Izgon iz (knjiškoga) raja

Bohumil Hrabal, Prebučna samoća, prev. Miroslav Čihak, HENA COM, Zagreb, 2004.

U okviru projekta Izabrana djela Bohumila Hrabala zagrebačkoga nakladnika Hena com obdareni smo, nakon dulje stanke, još jednim rukopisom klasika češkog modernizma. Riječ je o neveliku djelcu, žanrovski odredljivom kao odulja pripovijest, s aspekta pak narativne tehnike kao unutarnji monolog glavnoga lika. Suvremena češka književna kritika prepoznaje djelo kao jedno od najvažnijih ostvarenja Hrabalova opusa, a književna povijest kao jedan od najvažnijih rukopisa češke proze druge polovice 20. stoljeća. Spomenuto nije osobiti novum, jer psihološki i motivski značajne tekstove rečenoga žanra srećemo u češkoj književnosti od vremena Malostranskih pripovijesti Jana Nerude (1878), unutarnji monolog već u međuratnim romanima V. Vančure i K. Čapeka, sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, a ni tema izgona iz raja nije, kako znamo, novijega datuma. Ipak, Hrabalov je tekst važna novina češke proze olovnih godina. Posrijedi je hrabalovski i karakteristično češki pogled odozdo, djelo nastalo 1976, u punu razmahu brežnjevljevsko-husakovske normalizacije, na kraju sedmogodišnje autorove prisilne šutnje tijekom koje je pisao za ladicu i ekskluzivni krug konzumenata samizdat-književnosti.

Knjiga je jedina strast

Pripovjedač Haxt’a trideset i pet godina preša stari papir. Da bi izdržao taj sizifovski posao, pije obilne količine piva. Svoju dragu prešu planira kupiti kad za pet godina pođe u mirovinu, da u svom vrtu nastavi s istom djelatnošću, s tom razlikom što će sirovinu, bez vječne žurbe i zaostataka, kreativno oblikovati u vlastite artefakte, estetske izrađevine. Obrazovan protiv svoje volje čitanjem knjiga koje danomice naviru u njegov podrum da budu pripremljene za uništenje, u dugu se monologu prisjeća svoga života: grotesknih epizoda s Mančinkom, svojom ljubavi iz mladih dana, male Ciganke s kojom je živio u godinama Drugoga svjetskog rata, smrti svoga strica, čudaka, majčine smrti i iznova i iznova knjiga, svoje jedine prave strasti. Sjeća se cijelih željezničkih kompozicija knjiga koje su u bescijenje prodavane u inozemstvo kao ratni plijen, hitl,erovske propagandne makulature koju je s nasladom prešao za reciklažu nakon završetka rata, a također i djelâ velikih umova: Platona, Aristotela, Erazma, Nietzschea, Leibnitza, Schopenhauera, Hegela, Kanta, Goethea, Schillera, Hölderlina, Novalisa, Schellinga, Sartrea, Camusa... neki od njih tako su mu bliski da se povremeno u njegovu podrumu materijaliziraju in persona, kao Isus ili Lao-Ce.

Za razliku od svoga imenjaka iz pripovijesti Barun Münchhausen (1963), ostarjeli Haxt’a ne pripovijeda nevjerojatne zgode nego asocijativno, veristički detaljizirano, niže proživljeno i izmaštano stopljeno u začudnom, mjestimice šokantnom verbalnom amalgamu. Razabiremo da glavni junak zapravo živi u vlastitom fikcionalnom svijetu, okružen miševima (koje također preša), trudeći se sačuvati besmrtna djela ljudskoga duha: gomila ih u svom periferijskom stančiću u takvim količinama da mu to počne ugrožavati život. Opskrbljujući crkvenjaka i otpuštenoga profesora estetike raritetima koji su im od životne važnosti, Haxt’a je zapravo sretan u svome knjiškome raju. Druži se s kanalskim radnicima, mahom otpuštenim intelektualcima, koji ga izvješćuju o simboličnom ratu koji u praškim kloakama vode štakorski klanovi. U njegovoj ga osami tjelesno i duhovno krijepe dvije Ciganke koje, uz ostalo, zarađuju skupljanjem staroga papira. Omalovažavan i progonjen od svoga tiranskog šefa zbog stalna kašnjenja i navodne neučinkovitosti, jednoga dana biva izbačen iz svojega podruma (raja), zamijenjen dvojicom brigadira socijalističkog rada i na svoj užas prebačen na rad u skladište čistog papira, mjesto nulte duhovnosti. Videći mlade mišićavce (koji piju mlijeko i ne haju za Aristotela), kako kao od šale prebacuju normu na njegovoj staroj, voljenoj spravi, starac doživljuje viziju propasti Praga i svijeta. Svijet nestaje u apokaliptičkoj preši, u kojoj (u alkoholiziranu snoviđenju) i sâm nalazi vlastiti kraj. Kraj glavnoga junaka je simboličan i tekst tako ostaje otvorenim. Možda će mu se, ipak, ispuniti san. Možda će sâm jednom prešati svoje artefakte, možda svijet knjiga i duha još nije uništen...

Haxt’in (Hrabalov) solilokvij strastvena je obrana čovjekove duhovnosti koju ništi bezumlje ispražnjena vremena. Hrvatski će čitatelj u recima ovoga djela klasika moderne češke književnosti zacijelo prepoznati podosta povijesnih analogija i asocirati nemalo vlastitih iskustava s prostora u kojemu i iz vremenâ u kojima živimo.

Odličan prijevod

U stvaranju hrvatskoga simulakra ovoga vrijednog Hrabalova rukopisa prevoditelj Miroslav Čihak strpljivo se i znalački hrvao s nemalim teškoćama. Premda je prevedeni rukopis treća, pročišćena i dorađena, književnim jezikom pisana autorska verzija djela, problem prevoditelju Hrabala svagda, pa i u prenošenju ovoga djela, ponajprije čini u osnovi govorna, snažno emotivno obojena stilizacija verbalnog materijala, svojstvena poeziji. Monolog glavnoga lika Prebučne samoće vrvi tako žargonizmima, arhaizmima i praškom urbanom frazeologijom, a napose repertoarom specijalnih, stručnih izraza vezanih uz egzotično zanimanje glavnoga lika i društveno podzemlje u kojemu se kreće. Na rečeno naslojen je i obilat sloj filozofskih refleksija vezanih uz Haxt’inu lektiru i njegovo »nedobrovoljno obrazovanje«. Ako još spomenemo da je autor rukopis zaključio pjesmom u prozi, pravom eksplozijom poetističkih slika, koja asocira Nezvalove poeme, dovoljno smo rekli o nevolji u kojoj se našao i u kojoj je opstao hrvatski prevoditelj, za čiji posao imamo (uz poneku rubnu kritičku pripomenu) samo riječi pohvale.

Iduća Hrabalova djela u najavljenu nakladnikovu projektu i hrvatskom prijevodu očekujemo zato s nestrpljenjem.

Predrag Jirsak