Ilica (ili: Glibota u toplicama)

Već i letimičan pogled u Hrvatski biografski leksikon otkriva da Ante Glibota (Slivno kraj Imotskog, 1945) ima impozantnu biografiju. Iza njegova imena piše (T. Ladan) da je Glibota povjesničar umjetnosti i izdavač, premda je završio Ekonomski fakultet (1969. u Zagrebu), a ne povijest umjetnosti. Rabotanje u domaji (Agrokombinat, Chromos, Hrvatski gospodarski glasnik) bilo je »u struci«. Umjetničkoj komponenti dao je maha tek preseljenjem u Pariz (1974). Od 1980. umjetnički je direktor Pariskoga centra (vjerno prenosim HBL), a od 1982. do 1984. njegov direktor. Od 1985. član je Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu i počasni član Američkoga instituta za arhitekturu.

Ispeci pa reci

Ante Glibota podsjeća me — u stilu još jednoga francuskog đaka i frankofila, Saše Vereša — na ljepoduha, hrvatsku zamjenu za francuski zvonki bel esprit: čovjek od duha, koji sebe vidi kao prijatelja književnosti i umjetnosti, svega što je lijepo, no (u starijim rječnicima) i čovjek usiljena držanja, što mu u mojim očima automatski oduzima dobar dio i duhovnosti i duhovitosti. A Glibotina izjava o glavnoj zagrebačkoj ulici — Ilici — usprkos svim zvučnim titulama koje ga krase, baca sjenu i na njegovu naobrazbu. Neću ulaziti u sadržaj Glibotina prijedloga (Vjesnik od 17. travnja 2004. — da se Ilica, Ribnjak, Draškovićeva ulica i Ulica Franje Račkoga sve do Trga hrvatskih velikana jednostavno zbrišu i zamijene Ulicom predsjednika Franje Tuđmana), premda već takvo olako uklanjanje i povijesnih imena ulica i zaslužnih starijih povijesnih osoba štošta govori o predlagaču.

Ono što me ponukalo da reagiram jest »objašnjenje« kojim Glibota, nepodnošljivom bjelosvjetskom lakoćom obmanjivanja, mijenja višestoljetne nazive u staroj jezgri glavnoga nam grada. Evo djelića toga »nebrušena dijamanta«: »Ilica, bez obzira na vezanost građana Zagreba, pa i osobnu sentimentalnost prema toj zagrebačkoj ulici, ne bi trebala biti naročito traumatizirajućim ’gubitkom’. Napokon, riječ Ilica je turcizam arapskog podrijetla, a znači toplice.« Aferim! (za takva znalca): tur. aferim < âferîm, pohvala aplauz). Ovako nas »poučavati« može samo onaj tko je stekao zavidnu zapadnjačkorazmetljivu sigurnost u nastupu, bez obzira na stvarnu znanstvenu podlogu. Zacijelo bi Amerikanci ovakvim »ekspertizama« iz rukava bili očarani. A ja, eto, nisam. Ja sam žalosna. Zato što čovjek koji se vjerojatno smatra intelektualcem može izreći ovakvu neistinu. Naravno, ne može svatko sve znati. No treba li se razbacivati nečim što zapravo ne zna i prodavati to kao da zna? Nije li obveza svakoga tko javno govori provjeriti točnost onoga što govori? Svjedoci smo da to našim ljudima, pa i kad se otisnu u svijet, nije baš običaj. Tako svatko blebeće što mu padne na pamet.

Nakazna jezikoslovna arheologija

A sada skoknimo do Ilice! Moja se rubrika zove Što znači, odakle dolazi, pa mi je i dužnost obraniti ionako obrazovno zapušten hrvatski puk od Glibotine nakazne jezikoslovne arheologije. Gospodin Glibota izjavom kako je Ilica turcizam koji znači toplice dokazuje barem dvoje: 1) da ne vlada jezičnim činjenicama, ali se razbacuje svojim nazovijezičnim »interpretacijama«, 2) da ne zna ni hrvatsku povijest. Naime, Zagreb nije nikada bio pod Turcima, pa nema ni turcizama u imenima lokaliteta (kao što ih ima npr. u Slavoniji). Ime Ilica puno je starije od početka turskoga pohoda na zapad. Zabilježeno je još 1252. godine kao puteus scaturiens (lat. puteus, jama, bunar, puteo, ui, -, 2. biti gnjio, biti truo, smrdjeti; scateo, ui, -, 2. šikljati, izvirati) ili fluvis Ilicza, povremena bujica na ilovastu terenu. U korijenu te umanjenice (Ilica) lijepo se vidi prasl. i stsl. il, ilovača, glina, lat. lutum, blato, glina, grč. ilËs, blato, rus. il, češ. jíl. Oblik ilovača pak uvećanica je (pejorativni sufiks -ača), dok u starijim rječnicima (npr. Parčićevu) kao stilski neobilježene nalazimo oblike ila i ilo (s istim značenjem). Prvotno značenje il, ilovica može biti i prljava stvar ili tamna stvar, na što bi upućivalo let. ils, vrlo taman.

Ilovača je zemlja koja ima mnogo kremenoga pijeska, željeznog oksida i organskih tvari, a služi za proizvodnju opeka i lončarije; glina (prasl. glĐn, grč. glínZ, glía, ljepilo, sve iz ie. *glei — mazati, lijepiti se, biti gladak ili ljepljiv). Onaj tko zna odakle dokle se prostire zagrebačka Ilica, povezat će njezino ime i sa starom ciglanom u Kustošiji (njem. Ziegel, lat. tegula, opeka — od peći sa svih strana, građevni materijal dobiven pečenjem gline). I u Karlovcu na lokalitetu zvanom Ilovac bila je ciglana. Nije mu teško otkriti ime, kao ni rijeci Ilovi, ni mjestu Ilači i sl.

Ono što je zavelo gospodina Glibotu doista jest turcizam arapskoga podrijetla — ilica (što se, međutim, ne čita kako je napisano), a što je u krajevima gdje su nekoć bili Turci dalo ilidža/Ilidža. Pisano malim slovom, znači izvor ljekovite tople vode, toplice. Pisano velikim slovom, znači istoimeno kupališno lječilište pokraj Sarajeva, ali i ime hidronima Ilidže (u Slavoniji).

Zaglibiti

Kad se već kaljužam (kal, blato, prljavština, mutna tekućina + luža, ie. *leug, blato močvara) s gospodinom Glibotom u zajedničkoj kupki, red je da objasnim i riječ glib (prasl. *glib < ie. gley, grč. glía, glina). Ona znači ljepljivo blato, kal, a u prenesenom značenju društveno dno, polusvijet, pokvarenost (pomaže mi i školska lektira, Vjenceslav Novak: U glib). Da je gospodin Glibota, onako iz intelektualne radoznalosti, samo malo pročačkao po vlastitu prezimenu, ilo, ilovača i srodne riječi spasile bi ga od zamke u koju je upao i pritom dobrano zaglibio. Prije istupanja u javnosti sve se moglo i moralo provjeriti. No provjera tom gospodinu nije baš za srce prirasla. I Matoša je član Europske akademije znanosti, umjetnosti i literature iz Pariza odlučio »preraditi«, upropastivši ritam antologijskoga Gnijezda bez sokola. Nije, dakle, »moj otrcani, kraljevski, banski Griču!« nego kraljski. Trebalo je samo brojiti do jedanaest. Sapienti sat, n’est-ce pas?