Hermetično pismo

Hermetično pismo

Jean-Luc Nancy, 2 ogleda, prev. Tomislav Medak, Multimedijalni institut / Arkzin, Zagreb, 2004.

Jean-Luc Nancy slovi za jednog od najvažnijih filozofa današnjice. Iako manje poznat izvan Francuske, u domicilnoj zemlji figurira kao svojevrstan Derridŕov nasljednik te ima razmjerno visok status. Nancy je za veći dio akademske i ine filozofijske zajednice relativno nepoznat autor; u Hrvatskoj je dosad neprevođen (ili tek sporadično) i tek predstoji napor oko implementacije njegovih teza u domaći intelektualni prostor. Zadaća je tim teža uzmemo li u obzir dvije ključne prepreke: Nancyjev je filozofijski žargon teško prohodan, a kako na autorove teze pravo ne polaže službeni akademski pogon, izvjesno je da će doći do njegove izvaninstitucionalne recepcije. U tom smislu izdanje dva ogleda velik je pomak: ne zbog kulturološke obveze prevođenja tzv. značajnih autora, nego ponajprije zbog pokušaja da se implementacijom Nancyjeva diskursa u ovoj sredini ujedno otvori prostor za novu misaonu avanturu. Knjiga se sastoji od dva zasebno objavljena teksta: prvomu je naslov Razdjelovljena zajednica i u njemu se analizira koncept zajednice u kontekstu suvremenoga političkog djelovanja, povijesno gledano, nakon pada komunizma. Drugi tekst naslovljen je O singularnom pluralnom bitku i iznova pokušava promisliti odnos politike i zajednice, čineći to ponajprije u dijalogu s Marxom i egzistencijalnom analitikom iz Heideggerova Bitka i vremena. Smatrajući da nema bitne razlike između etike i ontologije, te da je ključno filozofijsko pitanje današnjice zapravo pitanje konstrukcije društvenoga bitka unutar koncepta zajednice kao »bivanja zajedno bez suštine«, Nancy ispisuje novu i provokativnu političku ontologiju, čvrsto zastupajući tezu kako ne postoji filozofija politike, nego isključivo filozofija kao politika.

Gubitak komunikacijske bliskosti

Tema je prvog ogleda ontološka i politička proizvodnja zajednice. Nancy polazi od pretpostavke da je ključna stvar u razmatranju svakog oblika društvenoga života način na koji ljudi žive zajedno. Povijesno gledano, on u analizi polazi od iskustva izmještanja zajednice koje smatra bitnom karakteristikom novoga doba, koje za nas počinje s Rousseauom: svijest o tome da društvo gubi komunikacijsku bliskost i da proizvodi građanina kao samotnika. Ono što je tijekom povijesti od zajednice izgubljeno — a to su imanencija i prisnost, njezino transcendentno utemeljenje prema kojem država nije ništa doli emanacija božanskog u političko — izgubljeno je na taj način da je taj gubitak konstitutivan za samu zajednicu. Drukčije rečeno, pripovijest o izgubljenom zajedništvu (antički polis, rimska republika, kršćanska zajednica) tek je neproduktivna fantazma o arkadijskom dobu u kojem je božanska supstancija bila jamcem zajedničkog i harmoničnog skupa-bivanja, nadvladavajući kontingenciju kojoj smo kao živa bića (politička i društvena) svagda izloženi. Zajednica nikad nije bila ništa više od fikcije, koju je konstituirao upravo njezin nedostatak. O tome vrlo rječito govori naslov još jedne Nancyjeve knjige Biti zajedno bez suštine (o kojoj smo opširnije pisali na stranicama ovih novina kad je prije nekoliko godina izašao njezin sarajevski prijevod). Razdjelovljenje zajednice upućuje na politički oris njezine singularnosti, a upravo je odnos singularnog i pluralnog konstitutivan za Nancyjevu filozofiju jednog-mnoštvenog koju odlikuje refleksija o numeričkoj pripadnosti. Jedan tekst, jedna gesta pisma; zajednica pisma kao pismo zajednice. Smislenost pripadnosti nezadrživ je historijski optimizam, vjera u to da ljudsko društvo na okupu drži nešto vrijedno življenja ili barem nada da temelj zajednice čini nešto što je izvan nje same i što je nadilazi, bio to bog, ideja naroda, nacije ili kakav drugi fetiš. O tome Nancy vrlo smireno kaže: nalazimo se u situaciju u kojoj »žaljenje za smislom još uvijek ima smisla«.

Fenomeni polisa

Drugi ogled naslovljen pomalo nezgrapnim, parmenidovskim naslovom O singularnom pluralnom bitku, također govori o zajedništvu, no ovaj put uz eksplicitnije referencije, ponajviše na Heideggera. Naslov ogleda na prvi pogled predstavlja riječi poredane bez određene sintakse; no iz horizonta Nancyjeve političke ontologije on je programsko određenje. Ako je u polemičkoj interpretaciji Heideggera Dasein doista mišljen kao Mit-Sein, tubitak kao ono biti-sa, onda je smisao bitka komunikacija, a ontologija zapravo politika. Stoga je društvo tek »šifra za jednu ontologiju koju tek treba iznijeti na vidjelo«. Polazišna situacija Zapada oduvijek je bio fenomen polisa i u tom njegovu povijesnom ponavljanju sadržan je motiv zajedništva — drugoga modela bivanja u društvu zapadna civilizacija ne poznaje. Novo promišljanje političkoga kakvo sugerira Nancy nalazi se u samoproizvođenju zajednice, u spoju singularnosti i pluralnosti (individualnosti i zajedništva, pojedinca i države) kao mjestu sudjelovanja u smislenoj pluralnoj singularnosti. A smisao se nalazi upravo u onome sa, u stanju koje nije ni posredno ni neposredno, u ispostavljenosti koja moju navlastitost izlaže jezivoj zbilji supostojanja s drugima. Nancy vjeruje u takvo iskustvo razumijevanja i racionalnoga konsenzusa. Stoga taj fenomen on ponajprije vidi u paradigmi beskonačna razumijevanja, u paradigmi dodirivanja kao su-postojanja. Nije čudno da iz tog razloga često navodi Heideggerove paragrafe iz Bitka i vremena koji govore o smrti te da ogled završava simboličkom posvetom Kantu i zajedničkom umu. Zajednica je dijeljenje i u tome Nancy vidi sličnost sa tekstom. Kao što bivanje-skupa pretpostavlja dijeljenje zajedničkoga prostora, emocionalnih naslaga ili srodnih svjetonazora, tako i tekstovi nude »ono što nikome ne pripada i što se vraća svima«, tvoreći zajednicu onih koji »nemaju ništa zajedničko«, a ipak su bliski.

Nancy će u djelu Stvaranje svijeta ili mondijalizacija otići korak dalje. Ondje on pokušava uspostaviti paralelu između stvaranja teksta i stvaranja svijeta, smatrajući da je svijet kao kreacija moguć tek ukoliko je omogućen tekstom koji ga proizvodi. U tome dakako treba odčitati trendovsku temu neuspjeha tekstualne proizvodnje, koja je u krajnjoj liniji i nemoć stvaranja, te stoga za posljedicu ima svjesno odbijanje (proizvođenja, činjenja i pisanja), koje se javlja kao nova intelektualna paradigma. U ta dva ogleda Nancy je ipak precizniji i na neki način angažiraniji. Teza postavljena na početku teksta, koja govori o implementaciji Nancyjeva političko-ontološkog žargona u domaći teorijski prostor (kako stvari stoje, izvanakademski), temelji se na povjerenju u čitatelje kao distributere i umnažatelje spomenutih političkih i filozofijskih refleksija, u čitatelje koji tvore zajednicu pisma da bi zahvaljujući tome bili u stanju stvoriti svoje navlastito pismo zajednice. Treba napomenuti: takvi će čitatelji vjerojatno imati znatnih poteškoća s Nancyjevim tekstovima, za koje, s obzirom na njihovu kompleksnost, treba uložiti nešto više truda i volje negoli je to slučaj s ostalom recentnom francuskom filozofijskom produkcijom. Nancy je filozof derridaovskoga kova, a je li to prednost ili slabost pokazat će vrijeme, odnosno zajednica čitatelja kao distributera toga hermetičnog, ali i vrlo intrigantnoga filozofijskog pisma.

Tonči Valentić