Fortuninim tragom

Fortuninim tragom

Ben Cunis i Katherine E. Hill opčinjali su uglađenom ljupkošću svojega nastupa i komičkom distancom spram vlastitih likova, koja je američkoj publici omogućila pravi preskok i povijesne i kulturološke distance u recepciji komada

»Fortunu pišu ženom, ne zaman, i dobro čine tu joj čâs činit«, reče Držićev Pomet, saževši u slici o ženskoj prevrtljivosti brojne značenjske facete talijanske riječi koju će rječnici kritičkih Držićevih izdanja prevoditi kao »vihor, oluja, udes, sreća«, no kojoj talijanski jezik još pridodaje i značenje recepcijske sudbine književnoga djela ili opusa. Tako eto i ja s tim povodom pišem o doista sretnoj etapi Držićeve fortune u drugom smislu, praizvedbi Dunda Maroja na američkom tlu, u Hartke Theatreu Dramskog odsjeka Američkog katoličkog sveučilišta u Washingtonu, 23. travnja (na Shakespeareov rođendan!), a u postavi njezina profesora režije, Nauma Panovskog, koji je hrvatski predložak, točnije, adaptaciju Držićeva izvornika, preveo zajedno s profesorom Ronaldom Reedom, zaslužnim za dodatnu prilagodbu američkom jezičnom standardu. A Panovski je osjetio da je i njemu valjalo ishoditi Fortuninu milost s takvim krupnim zalogajem kao što je ponukati publiku »Rim-Dubrovnik iz Washingtona gledat«, drugim riječima, lišiti se preobilja Držićeva raspusnoga jezičnog ruha, reducirati broj likova i ogoliti majstorsku piščevu dramaturgiju točno do one granice koja će omogućiti komunikaciju s američkom publikom, zadržati dakle ključne zapletajne i komičke momente (uplećući i prijevodnu inačicu ponekog ustaljenog naknadnog dometka, kao što je glasovito »ka’ se laže, nek’ se laže« Miša Martinovića u ulozi Bokčila iz Spaićeve režije), a ipak ne iznevjeriti ni kriterije stroge držićologije. Ona je naime oduvijek bila skeptična prema adaptacijama, premda je upravo adaptacija, primjerice, Marka Foteza, osigurala Držiću prijevode na brojne europske jezike baš u izvedbene svrhe.

Glumačke stilizacije

Međutim, nasuprot ne tako rijetku ishodu postava koje su se temeljile na Fotezovoj adaptaciji, naime pretvorbi Držićeve estetičke, filozofske i etičke višeslojnosti u razmjere kratkodometne farse — te se zbog posljedičnih, pa i Europom raširenih zaključaka o Držiću kao ponajprije spretnu lakrdijašu lamentiralo već potkraj šezdesetih — Panovski dubrovačkom autoru, uza sva kraćenja, nije napravio takvu, medvjeđu uslugu. Mlade je glumce nagnao da nužno izgubljeno stilsko jezično bogatstvo nadoknade stilizacijama glumačke provenijencije, oslonivši se u prvom redu na ekspresivnu tradiciju komedije dell’arte. Protivno ustaljenoj predodžbi o tome kako je i u nje riječ o pučkoj, uličnoj vrsti prepunoj vulgarnosti i prezrene tipizacije, te kako nam je najpreča svrha isticati do koje se mjere Držić od nje udaljuje, valja istaknuti kako njezine izvedbene vještine pripadaju ekskluzivnim vrhuncima glumačke tehnike kakvu je u Hrvatskoj tek Ivici Boban palo na pamet ucijepiti u suvremeni glumački eksperiment s Držićevim likovima te kakva je donekle nadahnula i ponajboljega hrvatskog Pometa, Mustafu Nadarevića.

Nije ni čudo da su nam stoga u većini hrvatskih izvedbi pojedini prizori, kao što su, primjerice, ljubavna nadmetanja Pometa i Petrunjele, redovito bili napučeni neukusnim štipuckanjem i inim lascivnim naznakama, a sve od silne želje da se Držića privede matičnoj mu komediografskoj realističnosti i otme navodno za autohtonost nadahnuća kompromitantnim konvencijama koje su vladale europskim renesansnim kazališnim nasljeđem. Umjesto toga, Ben Cunis i Katherine E. Hill opčinjali su uglađenom ljupkošću svojega nastupa i komičkom distancom spram vlastitih likova, koja će možda teže proći pred dubrovačkom publikom — mlada će trupa, naime, ovoga ljeta gostovati na Dubrovačkim ljetnim igrama — ali koja je zauzvrat američkoj publici omogućila pravi preskok i povijesne i kulturološke distance u recepciji komada.

Panovski je znao da ni njegovim glumcima ni njihovu gledateljstvu ikakav, ionako iluzoran, potez u pravcu rekonstrukcije »dubrovačkog života onoga vremena«, s kojim da je Držić, prema tolikim stručnjacima, ostvarivao neposredni kontakt, neće mnogo značiti: stilizaciju, točnije, studiozni rad na gestičkom i mimičkom vokabularu, podcrtao je glumačkim utjelovljenjem alegorijskoga lika same Fortune (Kelsey Rae Grouge) što kao da je zamijenila Laurin (Leslie Sarah Cohen) ikonički status pa tijekom predstave nježno promiče između pokretnih kulisa-crteža iskusnoga scenografa Marina Gozze, svojom nestvarnom apartnošću, tirkiznom haljinom (kostimografkinja Smaranda Branescu) i plavičastoblijedom puti svojih ogoljelih grudi sugerirajući hibrid između bludnice i vile, tih dvaju ključnih odredišta žudnje svih onih pomahnitalih likova Držićeva opusa što trče za iluzijama naslade, novca i društvene moći.

Sadi (J. J. Area, koji je glumio još dvije uloge, Ondarda i Kapetana straže) nije zadržao mnogo replika, kako bi se smanjio udio talijanskoga jezika i izbjegao ikakav šum u praćenju zapleta, ali isto se tako nije ni sveo na u nas uobičajenu ponižavajuću karikaturu za koju u izvorniku doista nema nikakva opravdanja, nego se pretvorio u šutljivu, blago zlokobnu sjenu zmijski promućurne poslovnosti. Sam Dundo (J. P. Gulla) nije bio spori, umorni lakomac-lukavac, nego žustri goropadnik čiji zamah bodežom ne pristiže kao karakterološko nego kao dramaturško iznenađenje, a Bokčilo Eda Xaviera dostojno je iskupio inače zatomljenu rustikalnu notu. Istina, nije bilo Dugog Nosa, ali njegova je priča o mistagogičkom putovanju u Daleke Indije ipak našla mjesto u Pometovu monologu prije drugoga dijela predstave, te ga je publika pratila jednako toliko predano koliko se prije i poslije razgaljeno smijala, no ni zbog kakvih prizemnih gegova, nego upravo potaknuta uspjelo prevedenim i izvedenim dramatičarovim dosjetkama, osobito kada je u pitanju bio izvrsni partnerski duo Mara (Clinton Dean Herring) i Popive (Matt Dunphy). Pera (Kristen Selheim) i Baba (Lauren Makrancy) izgubile su, doduše, melankoličnoga suputnika Dživa, ali su se zato reljefno uklopile u živahni ritam komedije, te izazvale opće simpatije, nastupajući uvijek nakon kratkih glazbenih prijelaza koji su pružali dobrodošla, no mjestimice anakronistička odmorišta (Đelo Jusić i Tielman Susato), pridonijevši i inače prisutnim deziluzionističkim akcentima.

Simpozij Marin Držić, Dubrovnik i renesansa

Iz razgovora s publikom nakon predstave bilo mi je razvidno da se Držić onima koji ga prije nisu poznavali pokazao otkrićem u onoj mjeri u kojoj je korespondirao s najvećim duhovima svojega vremena, ne, dakako, u mjeri svoje lokalne uronjenosti. To ipak nipošto ne znači da ga je itko zbog toga doživio kao epigona talijanskih autora, upravo suprotno. Na simpoziju Marin Držić, Dubrovnik i renesansa, održanu dan nakon premijere, profesor Roland Reed hrvatskoga je pisca okrstio kreativnim divom s čijim se djelom svatko, pa i prevoditelj-adaptator, uvijek mora hvatati ukoštac s dužnom poniznošću. Slobodan Prosperov Novak upozorio je na kontekst unutar kojega se Držić rijetko smještao, kontekst Slaviae Romanae, alias slavenskoga svijeta katoličke orijentacije, ponajprije poljske kulture i književnosti. Boris Senker isto se tako vratio komediografovim tipološkim Plautovskim korijenima, još jednom istaknuvši kako je našijenačka Držićeva komponenta neodvojiva od njegova umjeteonstva u uporabi i širenju postojećega komičkog antropološkog rastera, a osobno sam se još jednom pozabavila opravdanošću usporedbe sa Shakespeareom, vidjevši je ne samo u već utvrđenoj frapantnoj podudarnosti motiva i izvora nego i u doslušnom zamahu njihove autonomne transformacije. Ideja da se doživljaj Držićeve kazališne veličine dopuni simpozijem, na kojemu je još bilo riječi i o Shakespeareovoj Iliriji, iz pera Michaela Macka, te na kojem je i scenograf Marin Gozze izložio svoja zapažanja o prostornim okolnostima postava Dunda Maroja, također pada u zaslugu redatelja Nauma Panovskog, kojega je u pripremi i organizaciji cijeloga događaja vodio nepatvoreni entuzijazam, dar koji stiže kad audaces fortuna iuvat.

Lada Čale Feldman