Briozna svirka

U izvođenju mlade Tjaše Šulc ponajviše je zadivila cjelovita izvedba Chopinova Opusa 25, serije od dvanaest etida, među kojima se nalaze neke od najzahtjevnijih u cjelokupnoj pijanističkoj literaturi. Tjaša Šulc svirala je Chopinove etide perfekcijom i elegancijom

Preplatnički i izvanpretplatnički simfonijski koncerti i velika gostovanja glavno su obilježje zagrebačkoga koncertnog života u protekla dva tjedna.

Od gostovanja svakako je najvažniji bio prvi zagrebački nastup ansambla Il Giardino Armonico, jednog od danas sigurno najpoznatijih komornih sastava, specijaliziranih za glazbu, posebice talijanskoga baroka. Gotovo dvadeset godina umjetničkog djelovanja stoji danas iza sjajnih glazbenika, koji su u Milanu 1985. osnovali Il Giardino Armonico. Suosnivač i aktualni voditelj ansambla, flautist Giovanni Antonini, na zagrebačkom se koncertu održanu 4. svibnja u Velikoj dvorani Lisinski predstavio i kao dirigent i kao solist, u dva Vivaldijeva koncerta, Koncertu za flautu, gudače i basso continuo u F-duru, op. 10, a zatim i u Koncertu za piccolo, gudače i basso continuo u C-duru. Cijeli program bio je pretežito u znaku Vivaldijeve glazbe, dopunjen još Haendelovim Concertom grossom u g-molu, op. 6, Koncertom u g-molu za gudače i basso continuo Francesca Durantea, te Locattelijevom Uvertirom u D-duru. Ansambl Il Giardino Armonico ima mnogo poštovatelja među zagrebačkim ljubiteljima klasične glazbe, koji su njegovo muziciranje uglavnom imali prilike upoznati na nosačima zvuka. Ljepota tog muziciranja ostvarena na tehnički perfektuiranoj svirci i interpretaciji naglašenih kontrasta dinamičke i agogičke slike glazbenoga protoka nije na zagrebačkom koncertu mogla doći do punog izražaja. Akustika Velike dvorane Lisinski, vrlo odgovarajuća zvuku velikih instrumentalnih sastava, nije pogodovala razaznavanju svih finesa izrazito briozne svirke naglih dinamičkih prijelaza, kakvu njeguje ansambl Il Giardino Armonico. Njihova zvučna predodžba talijanske barokne glazbe u prostoru se Velikoga Lisinskog naprosto nije mogla čujno realizirati. Šteta, jer za većinu posjetitelja ono što se čulo nije zasigurno bilo ono što se očekivalo, a daleko je bolje moglo zazvučati u prostoru primjerenu komornom muziciranju. Pogotovo ako je riječ o muziciranju sastava kao što je Il Giardino Armonico, koji svoje interpretacije barokne glazbe gradi na suptilnim nijansama i naglim prijelazima jedne, dinamički i što se volumena tona tiče, dosta reducirane zvučne slike!

Muzikalna mladost

U ovom razdoblju, bez obzira na važnost velikih, redovitih pretplatničkih koncerata, najzanimljivija su ipak bila dva posve skromna nastupa, održana bez mnogo buke i najave, ali s visokom kvalitetom rezultata. Riječ je o koncertima mladih glazbenika, točnije rečeno glazbenica, od kojih su se dvije, sopranistica Davorka Horvat i pijanistica Leda Parać, predstavile zagrebačkoj javnosti u maloj dvorani Centra za kulturu i film Cesarec. Bila je to večer Lieda, s odabranim popijevkama Johannesa Brahmsa, Arnolda Schönberga (Četiri rane pjesme za glas i klavir, op. 2), Gioacchina Rossinija (La ragata Veneziana: 3 Canzonette in dialetto veneziano) i Sedam ciganskih pjesama za glas i klavir, op. 55 Antonina Dvoűáka. Popraćene odgovarajućim projekcijama (fotografije, notni zapisi, portreti skladatelja) prije izvođenja djela svakog od navedenih autora, interpretacije dviju mladih glazbenica, vrlo prirodna načina i izvođenja, s usklađenim dahom i čvrstim osjećajem zajedništva u kreiranju svake pojedine popijevke, djelovale su svježe nepatvoreno i iskreno u svom izričaju. Davorka Horvat, sopranistica voluminoznoga glasa s ganutljivom je jednostavnošću i mnogo osjećaja interpretirala odabrane pjesme, znajući podcrtati dramatičnost, liričnost ili romantičnu strastvenost njihova tekstovnog predloška. Pijanistica Leda Parać u intuitivnu se dosluhu s načinom tumačenja Davorke Horvat pokazala kao muzikalna klavirska suradnica, zapravo sukreatorica zaokruženih cjelina pojedinih popijevaka, što su u zajedničkom tumačenju dviju glazbenica ostavile dojam pomno dorađenih, fino oslikanih minijatura.

Slični dojam ozbiljna i u detalje razrađena muziciranja ostavio je nastup pijanistice Tjaše Šulc, studentice četvrte godine zagrebačke Muzičke akademije u klasi prof. Ksenije Kos. Njezin recital održan je kao dodatni koncert seriji pijanističkih recitala Piano Fortissimo.

Prepuna dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda (dobra organizacija jedno je od obilježja spomenutoga ciklusa koncerata) s oduševljenjem je ispratila nastup Tjaše Šulc, koja je posvećujući program djelima Frédérica Chopina, demonstrirala iznimnu tehničku pripremljenost kao i prirodnost muziciranja — podjednako, pokazatelj njezine darovitosti, kao i zdrava pedagoškog pristupa njezine profesorice. U izvođenju mlade Tjaše Šulc ponajviše je zadivila cjelovita izvedba Chopinova Opusa 25, serije od dvanaest etida, među kojima se nalaze neke od najzahtjevnijih u cjelokupnoj pijanističkoj literaturi, primjerice terca, sekstna i oktavna etida, kao i velika Etida u a-molu, br. 11, te prekrasna, muzički iznimno teška Etida u cis-molu, br. 7, za izvođenje čije je kantilene duga daha potrebna velika glazbena zrelost. Tjaša Šulc svirala je Chopinove etide perfekcijom i elegancijom koje dopuštaju tvrdnju da trenutno na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nema studenta (možda ni profesora!) sposobna da ih izvede u jednom dahu s takvom lakoćom. Tjaši Šulc sada predstoji razdoblje inozemnog usavršavanja, u čemu joj treba poželjeti svaku sreću. Jer u posljednje vrijeme malo je naših mladih pijanista pobudilo takva nadanja!