BILJEŽNICA 10/8

Višak

Uvijek zavode bedastoće malih okruglih stvari. Mala glupost malih stvari. I velikih. Ali s velikima ne znamo kamo, ne možemo ih premještati, nositi, obuhvatiti. Što možemo s izuzetnom vodoravnom glupošću livade? A mala stvar ima centričnu autističnost koja se negdje skrije, zbije i čeka, a mi joj kažemo: a tu si, i dovodimo je u vezu s nekim našim djetinjim stanjem koje joj je slično, pa se učini da nam je rod. Tko ne poznaje i ne priznaje to rodbinstvo prikraćen je za utjehu i odmor. Možda misao i želi tko zna što, ali ruka (njezina maznost) traži i nalazi taj poluzaspali bliski, glupavi oblik.

*

Ranije su fotografi (o, suptilno devetnaesto stoljeće) ako su fotografirali čovjeka nastojali da se ispred njega, naravno slučajno, nehotično, nešto nađe. Džezva, šalica, lula, knjiga, ključevi, vaza s olovkama, neka fotografija, naočale, pepeljara, čaša, boca, sat — bilo što. Nekada i nešto u ruci. Gledao je tako čovjek, a gledalo je i to što je bilo ispred njega. Nastajalo je, oblikovalo se mjesto (točka o koju se lice opiralo) koje ga je prijateljski decentriralo. Činilo se da nestaje nelagode i ono tako karakteristično evo me. Jer kao rijetko gdje, na fotografijama vlada samoća, neki oblik utihnuća. Pogled koji dolazi iz okvira, pa čak i dječji, nije lako podnijeti. I to su čini se stariji fotografi znali i o tome vodili računa.

*

Jerka Belan govori kako njezin brat Branko neprestano prigovara kućnoj pomoćnici da kuhajući ne pazi da svakom loncu stavi njegov poklopac, pa crnom recimo stavlja crni, žutom plavi, onom od stakla aluminijski itd. Kako je Belan na Akademiji za kazališnu umjetnost predavao filmsku montažu, pokušavam, dok njegova sestra govori, zaključiti nešto o njegovu montažerskom postupku (valjda se i tu radi da se svakom loncu stavi njegov poklopac?), međutim kako o filmu znam malo, o Belanu također, o loncima doduše nešto više, ali za uspoređivanje i zaključivanje treba poznavati obje strane koje se dovode u vezu, ne mogu nikakvu misao privesti kraju.

*

U kasnijim pjesmama prijatelja pojavile su se vjeverice kojih do sada nije bilo. Kao i u lišću, evo ih sada među listovima, na nekoj se stranici jave i nestanu; bude mi žao što duže nisu ostale. Bože moj, gdje su do sada bile, što su tako dugo čekale, zašto su tu, što je dosada bilo na njihovom mjestu? Pjesnik ih je dugo čuvao od nas, možda i od sebe. Ali na sreću, evo ih!

*

Neka se mala pjesma plaši da ću s njome prijeći na drugu stranicu, pa će je biti i ovdje i tamo, a ona radije ne bi na dva mjesta. Obično takva pjesma pazi na svaku svoju riječ, spora je i osjetljiva, htjela bi, kada do toga dođe, da je vide sa svih strana odjednom i da oko nje bude mnogo praznine. U redu, pomislim, učinit ću kako želi, i sjetim se bijelih slika Gabrijela Stupice na kojima se, upravo tako, u sredini nalaze Nevjeste.

*

Taj veliki zanos kada se kopa rupa. Što veća rupa, veći zanos. Pa kada kod novogradnji ili u nekoj drugoj prilici vidite gomile masne zemlje koje su sumanuti i pohlepni strojevi izbacili, vaša mašta je na putu da prekorači granice. Nebo, prostor iznad, svakako vas raduje. Ali to čini, na drugi način, i rupa koja raste. U nju je nebo navratilo, uletjelo, okrenulo se, dobilo granice i oblik: zvuk koji glazba i duša neće zaboraviti.

*

Slušajući nepoznate glasove, njihove rečenice, osobito onih mlađih, učini mi se da u njima mogu »vidjeti«, naslutiti da je kraj svijeta blizu. Ne osvrćući se suviše na njihov sadržaj, puštam se tome glasu: Ne ide daleko, nema povjerenja u vrijeme, tanji se gotovo do ničega. Stari izum vječnosti očituje neke nove nedostatke. Ono što vidimo i dodirujemo napuhuje se, glumi. Ali je glas, ali su glasovi, skriveni iza nevidljivog, neprestano svršeni, u velikoj iskrenosti. Sve će još vrlo kratko. Već nestaje. Nema se tko za što uhvatiti. Zato su pozdravi odlaska tako uvjerljivi.

*

Primijetio sam dosta davno da su uz K. M. njegovi prijatelji i znanci nestajali brzo, bez reda, kao da je oko njega umjesto vremena rupa. Iako nisam suviše sujevjeran, nisam to mogao ne uzeti u obzir. Gledao sam, i gledam, na njega kao na tamno čudo. Kada ga posjećujem, činim to sa stanovitim osjećajem rizika. S njim, tim osjećajem, kod njega pijem kavu, grizem nešto i govorim nervozne rečenice. A ima i dana kada za sve na svijetu ne bih koristio njegovu gostoljubivost. Ne bih danas, kažem. Ili se uputim, pa onda na stanovitoj udaljenosti od njegove kuće odustanem, otiđem negdje, bilo gdje: s radošću napravim malu vitalističku digresiju.

*

Kakvo čudo moći upaliti svjetlo. Odjednom sve što je bilo u mraku vidimo s jasnim imenima. S jedne i druge strane očiju jedno obuhvatno i ujedinjeno EVO. Zavidite toj vidljivosti, prekidu mraka, i kažete: kada bi se to moglo dogoditi i s nama. Ali ta slika (prekid mraka) nije naša, ne može biti pouka, usporedba, čak ni želja. Naši se mrakovi ne mogu prekidom tipke istjerati, kako se to i Goethe osvjedočio.

*

Prelistavam Ribe, rakove i školjke Jadrana. Zadržavam se uglavnom na ribama. Među njima imam mnogo znanaca. Mislim, pozdravit ću ih, sjetiti se nečega, pogledati one koje ne poznajem i one kojima sam zaboravio imena, izgled i osobine. Ali, čim sam krenuo, kada je papir počeo šuštati, vidio sam da od svega, od svih mojih želja, neće biti ništa. Sve čega se mogu sjetiti i ono što prvi put vidim, ne mogu oživiti, ne mogu pomaknuti. Bolje bi bilo da knjigu nisam ni otvorio. Mrtve boje, oblici, papir, pa čak i podaci uz njih. A ako zatvorim oči: lijepo moje neznanje miče prostore u moru, u mraku, bilo gdje i bilo kada. Sretan zaborav i još ljepše sjećanje. Prava i radosna sjena stvarnosti. Ta knjiga, bilo koja knjiga, nije mjesto gdje ribe treba tražiti.

*

Tko nije osjetio neodoljivu potrebu da na kraju molitve vikne? Da nakon gledanja mirnog prizora koji se iskazuje čistim i jednostavnim rečenicama kakve poznajemo iz dječjih bilježnica, ne počne govoriti nejasno, nesuvislo, onako kako nalaže automatski tekst, neka mračna, skrivena točka? Ta suluda jednostavnost. Ta suluda jednostavnost broda što ga vidimo u daljini, kao na razglednici, i mislimo on nas evo kupi, odvest će nas negdje, kao što je došao odnekle, bijel na neodređenoj modrini, sa sivim dimom u sunčanom danu. Tako nekako, tako odnekle, tako nekamo. Radosno, obećavajuće, lakomisleno, prozračno. A onda kada je već gotovo umakao, shvaćamo da nam se netko ruga, misli što i mi: da je lakoća što je gledamo nepouzdan i nepotpun prijevod teksta što ga dobro poznajemo i koji nikako nije mogao biti takav, s mnogo prostora na svim stranama, s pouzdanim smjerom, s marginama koje možemo slobodno ispisivati — i mi zatvaramo oči i puštamo riječî izvan okvira, navalu običnih riječi iz zbrkana rječnika, glagole kisele, neuredne, smetene, hrpu za našu i bilo čiju glavu.

*

Najprije kiša, jedna kiša, a u tu kišu druga kiša, u drugu treća, u treću opet neka kiša; čitav dan tako, kiše u kišu, kiša iz kiša, velika kiša od mnogih kiša u kojoj smo mi dva puža skrivena u svojim kućicama što čekaju da kiša prođe, da stane, da je ne bude, da otiđe odakle je došla, pa da izađemo iz kućica, pa da provirimo iz svojih kuća, koje nas taru i ne taru, što su nam teške i nisu teške, i da se u dvjema kućicama, velikim, sjajnim, umivenim, uputimo našoj kući.

Danijel Dragojević