Benevolentna pustolovina

Benevolentna pustolovina

Viggo Mortensen u svojoj prvoj post-Striderovskoj roli na(po)novo je (p)ostao Jahač. Ovoga puta čudesnoga mustanga Hidalga, koji kroz film trijumfira u iscrpljujućoj pustinjskoj utrci. I ponovno je Mortensen neprijeporan, srčani junak odgojen među drugom rasom — vilenjake samo zamjenjuju Indijanci, a širine Međuzemlja vrelina nepregledna pijeska.

Izmaštana inačica životopisa legendarnog borca za prava divljih konja — polu-Indijanca i kauboja Franka T. Hopkinsa, film je svojom prezentacijom istog bliži dječjem, posebice dječačkome svjetonazornome senzibilitetu negoli onom kakva začahurena ozbiljnoga, isuviše ’odrasloga’ pojedinca, te kao takav moderna inačica starinskih pustolovina nevinijih vremena jednog Burta Lancastera, primjerice. Ipak, ne doseže lakoću i ritam očiglednih uzora-prethodnika (što bi nesporno želio) — ponajprije zbog niza nepotrebnih epizoda (koje ga oduljuju, usporavaju, te skreću tenzičnost sa same ključne niti utrke), ali i (uzročno) ne pretjerano inspiriranog scenarija (shematiziranih arapskih i britanskih stereotipa), čije duhovitosti ostaju na vrlo mediokritetnoj razini.

Tako tradicionalno obiteljski, ovaj Disneyjev film mahom je dosadnjikav iako benevolentan popcorn ostvaraj (podsjeća kako na Sandokanove ili Indianine pustolovine, tako svakako i na uvod Posljednjeg samuraja ili Ples s vukovima, ali i moderne revitalizacije poput Pirata s Kariba ili Kralja škorpiona) koji može poslužiti kao idealan intermezzo između dva veličajnija filma, kakvih na domaćem kino-repertoaru srećom uistinu ima.