Bečki operni gospari

Bečki operni gospari

Dvije operne večeri u Beču, koje je, usput rečeno, izravno ili odgođeno prenosio Austrijski radio (ORF) na svojemu Prvom programu, bile su programski i izvedbeno iznimno zanimljive. U Konzerthausu Bečki je radijski simfonijski orkestar (Radio-Symphonieorchester Wien) uz Slovački filharmonijski zbor s odabranim solistima pod ravnanjem Richarda Hickoxa koncertantno predstavio rijetko izvođenu operu Dimitrij Antonina Dvoűáka u povodu stogodišnjice skladateljeve smrti, a sljedeće večeri u Bečkoj državnoj operi Vjekoslav Šutej ravnao je sedamnaestom izvedbom prošle sezone premijerno postavljene Favoritkinje Gaetana Donizettija, s izvrsnim protagonistima i sjajnim orkestrom. Bila je to Šutejeva 103. predstava u Beču.

Monumentalni Dimitrij

Antonin Dvoűák (1841-1904) čvrsto je povezan s austrijskim glazbenim životom. Treća simfonija, koju je skladao 1873, pribavila mu je austrijsku državnu stipendiju i poznanstvo, a zatim prijateljstvo s Johannesom Brahmsom, što je za skromna i povučena skladatelja bio velik poticaj. No utjecaj Brahmsa, a pogotovo poznatoga oštrog kritičara Eduarda Hanslicka, nije bio blagotvoran za Dvoűákovo operno stvaralaštvo. Nakon što mu je u listopadu 1882. u Pragu praizveden Dimitrij s golemim uspjehom, Hanslick je svoje bečko čitateljstvo izvijestio isključivo o nedostacima opere. To je nagnalo Dvoűákova izdavača Fritza Simrocka da zatraži od skladatelja da preradi djelo. Dvoűák ga je poslušao, proveo znatne preinake, jedino nije pristao izmijeniti kraj opere, i toliko ju je prerađivao da se revidirana verzija, praizvedena u studenom 1894, veoma razlikuje od izvorne. Djelo se i dalje obrađivalo, posezalo se za objema verzijama, slijedilo glasovirski izvadak, sve dok Milan Pospišil nije minucioznim istraživanjima različitih izvora rekonstruirao izvornik. Ta se prerada opere izvela 1989. u Pragu pod ravnanjem Gerda Albrechta i temeljem je najnovije bečke koncertne izvedbe.

Dimitrij, rađen na libreto Marije Červinkove-Riegrove prema dramama Ferdinanda Bűetislava Mikovca i Friedricha Schillera, nastavak je priče o lažnom Dimitriju, koji je zasjeo na rusko prijestolje nakon smrti Borisa Godunova i na njemu se zadržao tek godinu dana da bi ga naslijedio knez Šujski. U operi su još dva lika iz Borisa Godunova: njegova kći Ksenija, koja postaje Dimitrijevom ljubavnicom, i poljska kneginja Marina Mnišek, koja mu postaje ženom. Važan je lik i carica majka Marfa; prizor prepoznavanja majke i navodnoga sina jedan je od ključnih trenutaka u operi. Dimitrij je skladan u stilu francuske velike opere i podsjeća na Meyerbeerova Proroka (čak i izborom sadržaja, varalica koji je uvjeren u svoju misiju, odnos majka-sin), ali je još snažniji Wagnerov utjecaj. U operi su dva glavna lika: Dimitrij i narod. Narod — Poljaci i Rusi — tretiran je dvostrukim zborovima, što djeluje monumentalno. Instrumentacija je vrlo bogata. Uloga Dimitrija, koji u operi prelazi sva duševna stanja od nježne lirike u odnosu s Ksenijom do dramatike u duetu s Marinom, koji je stalno prisutan i u duetima s ostalim protagonistima i arijama različita ugođaja, jedna je od najtežih, a prema riječima njezina interpreta zacijelo najteža tenorska uloga uopće.

Nakon što je predviđeni tenor otkazao Janez Lotrič hrabro se prihvatio zadaće i u kratku je roku svladao, za što su mu organizatori u programskoj knjižici srdačno zahvalili. Teško je uopće danas naći tenora koji bi tu ulogu mogao pjevati, a Lotrič je to učinio sa svojom već poslovičnom sigurnošću i pouzdanošću, rješavajući s uspjehom sve njezine goleme zahtjeve. Svi su solisti bili dobri, od basa Petera Mikulaša, koji je Basmanova već pjevao i snimio, preko sopranistica Krasimire Stojanove (Ksenija) i Elene Prokine (Marina), mezzosopranistice Dagmar Peckove (Marfa) i basa Manfreda Hemma (Patrijarh) do izvrsnoga Dalibora Jenisa (Šujskog), pjevača s najljepšom perspektivom za veliku karijeru.

Slovački filharmonijski zbor dobro je obavio svoj lavlji udio, kao i Bečki radijski simfonijski orkestar i dirigent Richard Hickox. Dojam bi bio još povoljniji da je izvedba potpuno sjela. Svakako, bio je to zanimljiv susret s vrlo rijetko i u Češkoj izvođenom operom, koju je mogao čuti i širi auditorij u odgođenom prijenosu 1. svibnja.

Operni gospari

Glazbeni domet La Favorite (opera se izvodi na francuskom izvorniku) u Bečkoj državnoj operi bio je veći zahvaljujući tercetu izvrsnih solista, prelijepoj svirki orkestra dodatno pojačana za izravni radijski prijenos i Šutejevom muzikalnom dirigentskom vodstvu. Kad smo mu čestitali, rekao je da to nije zahtjevna partitura, treba samo pustiti pjevače da pjevaju. Ali upravo je to važno u belkantističkoj operi, koja je bez toga nezamisliva. Šutej je puštao svoje protagoniste da pjevaju i zajedno s izvanrednim orkestrom plemenita i zaobljena zvuka pružao im sigurnu podlogu na kojoj su oni gradili svoje lijepe duge fraze u legatu, oblikovali dinamičke gradacije, tražili izraz ponajprije u pjevanju, a zatim ga prenosili i u igru. Luciana D’Intino (Léonor), jedna od vodećih mezzosopranistica današnjice, s lakoćom je svladavala složene pjevačke zahtjeve uloge koja traži mezzosopransku boju i sopransku lakoću u visokom registru. Ramón Vargas (Fernand) i Carlos Alvarez (Alphonse XI) pripadaju sjajnoj plejadi velikih pjevača španjolskoga govornog područja koji suvereno svladavaju pjevačke zahtjeve svojih uloga i scenskom elegancijom dočaravaju lik ne izlazeći nikada iz stilskih okvira i tražeći izraz isključivo unutar njih. Oni su pravi operni gospari. Dan Paul Dumitrescu (Balthazar) uspješno im se približavao. Znatan je bio udio zbora u impresivnim finalima čina.

Glazbena izvedba bila je toliko lijepa da je zasjenila ne osobito zanimljivu scensku komponentu predstave. Radnja je prenesena u neko današnje vrijeme. Redatelj John Dew pustio je protagoniste da logično igraju, scenograf Thomas Gruber kretao se između efektnog početka s crnim križevima do televizijskih ekrana (?) u nastavku i svevremenskog okružja četvrtoga čina, glazbeno najuspjelijeg i scenski najuvjerljivijeg. Kostimi José-Manuela Vazqueza varirali su između kvazimodernih kostima i salonske odjeće do povijesnih vojnih odora. Sve jače prisutna težnja da se talijanske opere izvode na francuskom izvorniku (ako su na njemu napisane) baca bolje svjetlo na njihovu stvarnu vrijednost. Više dolazi do izražaja veći skladateljski refinement, što im daje dodatnu vrsnoću.

Repertoar nove sezone

Tako će Bečka državna opera u novoj sezoni izvesti kao prvu premijeru Verdijeva Don Carlosa na francuskom, s prvim činom. Opera nudi još premijere opera Mrtvi grad Ericha Wolfganga Korngolda, Massenetova Werthera i Puccinijevu Manon Lescaut, koncertantnu premijeru Bellinijeve Norme, obnove Gesualda Alfreda Schnittkea i Brittenova Petera Grimesa, muzičku obnovu Beethovenova Fidelija, Bergova Wozzecka i Straussova Kavalira s ružom te 37 repriza, ukupno 47 naslova. Šutej dirigira deset predstava triju naslova: četiri Favoritkinje, tri Halevyjeve Židovke i tri Giordanova Andréa Cheniera.

Marija Barbieri