Argumentima do istine

Argumentima do istine

Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić skup je ocijenio kao temeljni, uvodni u one posvećene književnosti, umjetnosti i gospodarstvu, kao retrospektivan pogled u dvadeseto stoljeće, koji će omogućiti da vidimo što nam se zapravo događalo u nedavnoj prošlosti. Matica je željela da se argumentima stvori potpuna slika, te na taj način dođe do istine, koja je glavna svrha ovih skupova, istaknuo je Zidić

U Matici hrvatskoj 27-29. travnja održan je znanstveni skup s temom Hrvatska politika u dvadesetom stoljeću, a prvi je u nizu koji će se baviti različitim društvenim, kulturnim i povijesnim pitanjima protekloga stoljeća.

Skup je pozdravio jedan od organizatora, glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić, zahvalivši sudionicima i ostalim organizatorima. Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić skup je ocijenio kao temeljni, uvodni u one posvećene književnosti, umjetnosti i gospodarstvu, kao retrospektivan pogled u dvadeseto stoljeće, koji će omogućiti da vidimo što nam se zapravo događalo u nedavnoj prošlosti. Matica je željela da se argumentima stvori potpuna slika, te na taj način dođe do istine, koja je glavna svrha ovih skupova, istaknuo je Zidić.

Okupljenima se pozdravnom riječju obratila i suorganizatorica Mira Kolar, istaknuvši zadovoljstvo što povjesničare dvadesetoga stoljeća vidi na okupu, te je još jednom istaknula istinu, ma kakva ona bila, kao glavni cilj skupa, a Maticu hrvatsku kao pravo mjesto za nju.

Nacionalna integracija

U radnom dijelu znanstvenoga skupa koji je potom uslijedio, prvo izlaganje, s temom Hrvatska nacionalna integracija u 19. i 20. stoljeću: ritmovi, ideologije, imao je Nikša Stančić, koji je kao sretnu okolnost istaknuo održavanje skupa u doba približavanja Hrvatske Europskoj uniji, što je iako pripada sadašnjosti, rezultat prošlosti, čime je otvoren proces vraćanja Hrvatske onom dijelu Europe kojem je u prošlosti i pripadala. Dva protekla stoljeća hrvatske povijesti ocijenio je kao temeljna za davanje obilježja naciji, koja je do toga vremena pripadala razvoju zapadnoga svijeta. To je vrijeme oblikovanja nacija i suvremenih država na Zapadu, koje teče od države ka naciji, dok je u Hrvatskoj, kao i u ostatku srednje Europe, taj proces obrnut, a rezultat je zaostajanje u razvojnim procesima i kasno stvaranje samostalne države. Politička situacija u 19. stoljeću u Hrvatskoj utječe na stvaranje slavenske i južnoslavenske ideje, koja jača na prelasku stoljeća, kada Hrvatska više ne vidi mogućnost ostvarivanja veće samostalnosti u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Rezultat je stvaranje prve jugoslavenske države nakon Prvoga svjetskog rata u kojoj Srbija od samih početaka pokazuje hegemonističke težnje, što uzrokuje sukobe, koji su obilježili i vrijeme takozvane druge Jugoslavije, a što je na kraju dovelo do stvaranja nacionalne države. Istovremeno se na zapadu događao obrnut proces, koji je doveo do stvaranja Europske unije, čijem priključenju danas teži i Hrvatska, koja bi se tako, nakon više stoljeća, vratila tamo odakle je i potekla, zaključio je Stančić.

Jugoslavenstvo kod Hrvata

Uslijedilo je predavanje Ljubomira Antića s temom Nacionalna ideologija jugoslavenstva kod Hrvata u 20. stoljeću, u kojem kao uzrok njezina nastanka navodi nemogućnost ostvarenja nacionalne države, a kao svrha izdvajanje iz Austro-Ugarske. Antimonarhijsko raspoloženje posebno je jačalo u vremenu neposredno prije Prvoga svjetskog rata, kada se Hrvatska osjećala sve ugroženijom, a budućnost joj je bila nesigurna. U takvim vremenima ideja jugoslavenstva činila se kao jedina mogućnost očuvanja identiteta. Stvaranjem jugoslavenske države Hrvatska zadržava isti geografski položaj, ali od Europe postaje Balkan. Nacionalno pitanje ostaje jedan od glavnih problema, koji nije riješen ni u drugoj Jugoslaviji, što dovodi do frustracija s početka stoljeća i konačnog osamostaljenja Hrvatske.

U izlaganju Hrvatska u prvom svjetskom ratu Hrvoja Matkovića bilo je govora o njezinu teškom položaju u to doba i rađanju jugoslavenske ideje. Kako je istaknuo Matković, tadašnju političku scenu Hrvatske činili su političari u emigraciji i oni u zemlji, od kojih su prvi od samih početka težili rušenju Austro-Ugarske Monarhije i stvaranju Jugoslavije, dok je u zemlji situacija nejasnija. Za ostvarenje projekta skupine emigranata bilo je potrebno savladati prepreke, odnosno srušiti Monarhiju, što je bio i cilj sila Antante, koji se i ostvaruje 1918. projektom uređivanja Europe u sklopu kojega nastaje niz novih država, što služe kao tampon-zona u svrhu sprečavanja prodora revolucije sa istoka. U sklopu toga programa nastaje i Jugoslavija kao zajednica ravnopravnih naroda. No, od samih početaka nove države javlja se problem velikosrpstva. Matković je izlaganje završio pitanjem što bi se desilo da nije bilo Jugoslavije, te je istaknuo potrebu preispitivanja uloge velikih sila.

Uslijedilo je predavanje Jure Krište Katolička crkva u hrvatskoj politici u 20. stoljeću, u kojemu je Krišto iznio opći pogled na cijelo stoljeće s obzirom na ulogu Katoličke crkve u hrvatskoj politici. Naglasivši kako je Crkva sve vrijeme pokušavala osvojiti što više prostora za svoje slobodno djelovanje. Predavač ističe kako su razne ideologije i politika bili faktori koji su je u tomu sprečavali; bilo da su prostor njezina slobodnog djelovanja pokušavali suzbiti, bilo čak dokinuti. Za razumijevanje problematike upravo je ključno poznavanje interesnih skupina, ideologija i državnih aparata s kojima se Hrvatska suočila tijekom dvadesetoga stoljeća, a njihovi se odnosi spram Katoličke crkve, usprkos mijenjanjima režima, nisu uvelike mijenjali, baš kao ni reakcije Crkve. Tek je uspostavom neovisne Republike Hrvatske Crkvi priznata uloga društveno korisne ustanove, što je popraćeno i konkretnim rješenjima koja, smatra Krišto, ne moraju biti ni najbolja ni trajna, jer ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske kojima se vlast obvezala na uvođenje vjeronauka u škole i financijska izdvajanja iz proračuna za Crkvu naišli su i na negativne odjeke u javnosti.

Buđenje seljaštva

U radu Buđenje seljaštva kao političkog subjekta u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća Suzana Leček ukazala je na ubrzano uključivanje seoskoga stanovništva u politički život prve Jugoslavije, potkrijepivši svoje izlaganje usporednom analizom podataka iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Tek s pojavom i razvojem Hrvatske seljačke stranke seljaci se aktivnije uključuju u politički život. HSS je svoje djelovanje organizirala prema načelu državne uprave, odnosno putem mjesnih, općinskih i kotarskih odbora. Važnu su ulogu pritom imali i apostoli. Bili su to ljudi koji su jezik politike pretvarali u jezik razumljiv seljaštvu sredine u kojoj su djelovali. Sudjelovanje seljaka u političkom životu vidljivo je po njihovu sudjelovanju na izborima i potpori koju su tako pružali HSS-u, potom prigodom obilježavanja blagdana HSS-a (Mačekov rođendan, rođendan braće Radić) te po sudjelovanju u provođenju nacionalnih kampanja koje je poduzimala HSS, a koje su imale veliki odjek, primjerice u kampanjama opismenjavanja (1920. opismenjeno je dvadeset tisuća ljudi, dok ih je 1930. opismenjeno tristo tisuća) te na smotrama folklora.

Tema rada Branke Boban bila je Stjepan Radić u hrvatskoj politici 20. stoljeća. Političko djelovanje Stjepana Radića u mnogome je odredilo njegovo seosko podrijetlo (rođen je 1871. u Trebarjevu Desnom). Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Pešti, no sa svih je tih sveučilišta isključen. Njegovo je osnovno političko načelo vjera u seljaštvo. Prepoznao je snagu sela te, da bi lakše ostvario interese seljaka zajedno s bratom Antunom osniva 1904. Hrvatsku seljačku stranku. Zbog političke djelatnosti Radićje često zatvaran. Odbacivao je nasilje i jezik mržnje te se zalagao za mirotvorstvo jer je, po njegovim riječima, rat poguban za male narode. Tijekom političke karijere Radić je surađivao s mnogima koji su imali različite političke nazore u nadi da će tako lakše ostvariti interese hrvatskoga naroda. Smrtno ga je u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. ranio dvorski agent i poslanik Radikalne stranke Puniša Račić.

Modernitet u stranačkim programima

Na kraju prvoga dana skupa predavanja su održali Stjepan Matković i Marijan Maticka s temama Elementi moderniteta u programima hrvatskih političkih stranaka u prvoj četvrtini 20. stoljeća i Hrvatska iskustva s parlamentarizmom u 20. stoljeću.

Stjepan Matković, govoreći o modernitetu, u hrvatskom je slučaju istaknuo da je riječ o preuzetim modelima iz područja zapadne demokracije prema kojima bi se problemi društva na političkom, gospodarskom i kulturnom planu događali po određenom slijedu, primijenjujući uglavnom načelo ustroja građanskoga društva. Na početku dvadesetoga stoljeća u Hrvatskoj nastaju nove političke stranke, a modernizacijske struje imaju utjecaja i na oblikovanje političkih razmišljanja. Središnja tema gotovo svih programa bio je položaj nacije, a mnogi su političari pokušavali ponuditi programatsku sintezu elemenata tradicije i moderne sa svrhom što lakšeg premošćivanja njihovih razlika. Iako su postojale velike razlike u shvaćanju moderniteta, zajedničke su točke bile: demokracija, parlamentarizam i ustavnost. U zaključku, Matković naglašava kako je zbog promjena u Europi i u hrvatskom društvu stvorena slika o njegovu nužnom napretku, ali zagovornici moderniteta za uspješnu provedbu svojih ciljeva ovisili su o stranim modelima koje je, s obzirom na hrvatsku situaciju, bilo teško primjenjivati.

Marijan Maticka u svom je izlaganju obuhvatio razdoblje hrvatske povijesti od 1918. do 1992. godine. Maticka propituje hrvatska iskustva s parlamentarizmom i zaključuje da, ako se pod parlamentarizmom smatraju građanske demokracije, unatoč postojanju parlamenta i političkih stranaka, iskustva su negativna ili nepostojeća. Prezentacijom predstavničkih tijela pokazao je reviju brzih mijenjanja situacija u Hrvatskoj. Osvrnuvši se na izbore i sve probleme vezane uz njih; formiranje tijela bez izbora te sam proces glasovanja, Maticka smatra da o postojanju parlamentarizma u Hrvatskoj možemo govori tek od 1992. godine.

Hrvatska u prvoj Jugoslaviji

Drugi dan znanstvenoga skupa započeo je predavanjem Mire Kolar s temom Hrvatska u prvoj Jugoslaviji — bitne značajke položaja te je li na djelu bila kriza vlasti ili države. O tom razdoblju, kako je istaknula, mnogo toga napisano je i rečeno, pa se malo toga nova ima reći. Prva Jugoslavija stvorena je od mnogo naroda, različitih tradicija i političkih sustava, a u njoj je bilo premalo dijaloga. Država je niknula u procesu raspada Austro-Ugarske, proizvod je velikih sila koje su bez razmišljanja prihvatile Kraljevinu Srbiju kao vodeću nadajući se da će im ona na taj način vratiti dugove. Najveće zlo bilo je što je Srbija smatrala da je novu državu dobila pobjedničkim ratom, a Hrvatska i Slovenija državu u kojoj će svi biti ravnopravni. U novostvorenoj državi ništa nije moglo dobro funkcionirati, ljudi u Hrvatskoj izgubili su sigurnost. Za čitave prve Jugoslavije, Hrvatsku potresaju krize. Umjesto da se njeguju hrvatske posebnosti dolazi do svađa i borbe za vlast u relativno siromašnoj zemlji, do isticanja nacionalizma. Problemi su bili veliki, a o njima se nije raspravljalo. Kralj je bio autokrat i diktator, ni sa kim nije želio dijeliti vlast pa Srbe postavlja na vodeće položaje. Kriza doseže vrhunac nakon 1925, kada je zemlja podijeljena. Takva situacija Hrvatsku gura u naručje Hitlerove Njemačke i Mussollinijeve Italije. Država koja je trebala biti zasnovana na parlamentarnoj demokraciji izgubila se, narod u Hrvatskoj, sit kralja, želio je republiku, a stvaranje nove Europe bio je san mnogih liberala, zaključila je Mira Kolar.

Titova vladavina

Sljedeći predavač, Dušan Bilandžić, u izlaganju s temom Bilanca Titove vladavine — hrvatski pogled, govorio je o vlastitim iskustvima, kao član Politbiroa. Istaknuo je kako je još 1965. na sastanku jugoslavenskoga vrha Kardelj tražio da se progovori jezikom otvorenosti i iskrenosti, ali se to nikada nije ostvarilo. Predviđao je da će se zemlja naći u rukama hegemonista te je zagovarao konfederaciju ili čak skup država, a i Tito je nekoliko godina prije iznio mogućnost da se zemlja raspadne. Mnogi su, kako je istaknuo Bilandžić, mnogo godina prije njezina kraja uvidjeli da Jugoslavija nema budućnosti.

Uslijedilo je izlaganje Drage Roksandića o temi Hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj u 20. stoljeću: problemi nove političke historije, u kojem se usredotočio na metode povijesnog istraživanja, istaknuvši političku antropologiju, koja je posljednjih desetljeća doživjela velik pomak, kao metodu koja bi i u Hrvatskoj omogućila rješavanje naizgled nerješivih pitanja, iako, kako je istaknuo, konačnih odgovora nema. Isto tako primjenu komparatističkih metoda istaknuo je kao zadaću historiografa, a na kraju je istaknuo nužnost da se Hrvatska u proteklom stoljeću sagleda u međunarodnim relacijama, a ne samo u odnosima sa Srbijom, kako je to do sada bio običaj.

Nada Kisić-Kolanović održala je predavanje Hrvatska historiografija o Drugom svjetskom ratu — prijepori, metodologija i parametri, u kojem je, govoreći o problemima tumačenja povijesne realnosti, istaknula da, koliko se god historiografija zalagala za objektivno bilježenje realnosti, povijest Hrvatske u dvadesetom stoljeću nije prošlost kao i svaka druga, nego se preko nje reflektiraju moderni ideološki prijepori. Historiografija o epohi Drugog svjetskog rata, napose o razdoblju NDH i holokaustu, dosad nije ponudila nikakvu sveobuhvatnu sliku, a tek devedesetih godina prošlog stoljeća vidljivi su pomaci u istraživanju tog razdoblja. Na kraju, Nada Kisić-Kolanović istaknula je i nesenzibilnost historiografije prema svim žrtvama povijesnih događanja te je, zahvaljujući dostupnosti nove dokumentacije o Drugom svjetskom ratu, podsjetila povjesničare na nužnost kritičkog čitanja svih povijesnih izvora.

Hrvatski komunisti

U predavanju Hrvatsko nacionalno pitanje u KPH/SKH i u hrvatskih ’komunista’ Petar Strčić propituje (ne)postojanje nacionalne politike u KPH/SKH i komunista. Osvrnuvši se na stajališta i djelatnosti vodećih članova, zaključuje kako dosljedne politike o nacionalnom pitanju, a napose o hrvatskom, nije bilo te kao najzanimljiviji primjer takve tvrdnje ističe Josipa Broza Tita. Ipak, sama tema o nacionalnom pitanju, tvrdi Strčić, i dalje je otvoreno područje istraživanja.

Osnovne značajke hrvatskog antifašizma tema je izlaganja Ive Goldsteina. Nakon njemačke okupacije prvi organizirani otpor okupacijskim snagama u tadašnjoj državi pružen je 22. lipnja 1941. u okolici Siska. Specifičnost je hrvatskog antifašizma u tome da su antifašističke jedinice bile mješovitoga nacionalnog sastava, što je dovelo do sprečavanja širenja četničkoga pokreta te da u Hrvatskoj nije bilo većih oslobođenih teritorija jer se težilo njihovoj disperziji. Antifašistički pokret jačao je zbog uspjeha partizanskih jedinica kao i zbog toga što su ustaše potpisali sramotne Rimske ugovore te provodili teror, što je dovelo do nezadovoljstva među stanovništvom. Prijelomni trenutak nastupio je u ljeto 1943. Komunisti su iskoristili uspjehe antifašističke borbe za svoj dolazak na vlast ponudivši ravnopravnu Jugoslaviju kao jedinu alternativu NDH. No ravnopravnost je bila samo farsa, jer su komunisti željeli centralističku državu organiziranu poput KP.

Diktature u Hrvatskoj

Tihomir Cipek svoje je izlaganje Diktature u Hrvatskoj u 20. stoljeću iznio u obliku teza. U prošlom stoljeću tri su diktatora imala svoje režime na prostoru Hrvatske. To su kralj Aleksandar Karađorđević, Ante Pavelić i Josip Broz Tito. Diktature se međusobno razlikuju po nastanku, ideologiji, nositelju, obilježjima vladarskoga sustava i posljedicama koje ostavljaju nakon svojega pada. Sve teze Cipek je popratio manjim brojem primjera te će njegov rad nakon dovršenja i objave u najavljenom Zborniku zasigurno biti jedan od zanimljivijih prezentiranih na ovom skupu.

Završno izlaganje drugoga dana skupa o temi Hrvatska politička emigracija imao je Mario Jareb, a obuhvatio je samo skupine koje su se zalagale za uspostavljanje samostalne hrvatske države, te ih je nazvao hrvatska državotvorna emigracija. Kako je to još nedovoljno istraženo područje, većina ljudi smatra da je riječ o ustašama, ali kako je istaknuo Jareb, bilo je tu i drugih skupina, neovisnih o njima, pa čak i u sukobu. Kao važno pri istraživanju toga područja ističe da se u zemljama s brojnim hrvatskim iseljeništvom kao prvo trebaju razlučiti emigranti i imigranti, kao i ustaške organizacije od ostalih. Isto tako istaknuo je da je emigracija imala vrlo malen utjecaj na razvoj događaja u zemlji te upozorava na raskorak između njihovih želja i događaja u samoj zemlji, za što je bila zaslužna propaganda koja ih je proglašavala teroristima. Njihovo djelovanje bilo je razmrvljeno, posebno u SAD i Argentini, sve do devedesetih, zastupaju različite teze i ideje, često proturječne.

Završni dan skupa započeo je izlaganjem Berislava Jandrića o temi Oblici oporbenoga djelovanja u sklopu komunističkog sustava. Budući da su komunisti ukinuli svaku mogućnost oporbenoga djelovanja u zemlji kao jedini oblik oporbenoga djelovanja u prvim poslijeratnim godinama ostala je emigracija koja je bila pod jakom prismotrom Službe državne bezbednosti (SDB). Od 1945. do 1990. borba s opozicijom nije značila problem komunističkoj vlasti, nego je zapravo pripomogla učvršćivanju komunista na vlasti. O tome svjedoči i primjer nasilno ugušena hrvatskoga proljeća, čiji su glavni akteri po njegovu slomu uglavnom dobili višegodišnje zatvorske kazne.

Zdenko Radelić govorio je o temi Hrvatska: komunisti i oporba nakon 1945. Zbog ograničena vremena Radelić se u svom izlaganju zadržao na 1945. i djelovanju Hrvatske seljačke stranke neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Komunisti su u to doba nastojali održati privid višestranačja u postojanju HSS-a, stranke koju su istodobno na različite načine nastojali destabilizirati, a Radelić je detaljno opisao načine na koje su to činili.

1971. kao uvod u 1991.

Posljednja dva predavanja trodnevnoga skupa održali su Ivica Šute i Ivo Perić s temama 1971. kao uvod u 1991. i Hrvatska uoči i nakon osamostaljenja (1988-1998).

Šute je u svom izlaganju obradio jedno od važnijih razdoblja hrvatske povijesti, ono od 1967. do 1971. Hrvatsko proljeće nije bio jedinstven pokret s jednim centrom, ali različitim strujama zajedničko je bilo aktivno zalaganje za afirmaciju hrvatskoga nacionalnog identiteta te jačanje i zaštita hrvatskih interesa na poljima kulture, gospodarstva i politike. Osim same 1971, uz osvrt na zbivanja koja su prethodila hrvatskom proljeću te njegove glavne smjernice do sama suzbijanja pokreta, Šute navodi i 1989. (kada su ciljevi hrvatskoga proljeća ponovno aktualizirani), 1991. i 1995. kao godine prekretnice u političkom životu Hrvatske.

Ivo Perić za granične godine svog izlaganja izabrao je 1988, jer, kako tvrdi, tada su se izrazitije intenzivirali politički potresi koji su rezultirali slomom višenacionalnih socijalističkih država: SSSR-a, Čehoslovačke i SFRJ te 1998, kada je Hrvatska, nakon Domovinskoga rata, integracijom Podunavlja, zaokružila svoj državni teritorij. Objasnivši jugoslavensku krizu na gospodarskom i političkom planu, započetu 1981. godine, Perić je naznačio najvažnije trenutke Hrvatske i SFRJ, koje su u nastavku doveli do sloma države, osamostaljenja Hrvatske i velikosrpske agresije. Komunizam kao neprirodni sustav, unutar kojega se zaobilaze tržišni zakoni, potiskuje nacionalno i nameće anacionalno te, gdje se prigušuju ljudska prava i slobode, nije ni mogao trajno opstati, zaključuje Perić.

Najavljena objava zbornika

Skup je službeno zatvorio Ljubomir Antić, jedan od organizatora, koji je uz zahvalu sudionicima istaknuo važnost organiziranja skupa koji je obradio sva temeljna pitanja hrvatske politike u dvadesetom stoljeću, ali ujedno ostavio mjesto za dalja proučavanja problematike. Za one koji nisu mogli prisustvovati skupu najavljeno je objavljivanje zbornika u kojemu će mjesto naći svih dvadeset izlaganja.