zvuk, boja, oblik...

zvuk, boja, oblik...

Središnji lik predstave izvrsno je odigrala sopranistica Valentina Fijačko transformiravši se u prava jogunasta dječarca, uvjerljivo dočaravši sve promjene raspoloženja razmažena djeteta

Sezonu 2003/04. Opera i Balet zagrebačkoga HNK odlučili su zajednički završiti Večeri Mauricea Ravela, u kojoj su okupljena četiri skladateljeva djela. Time se kulturna javnost upozorila na 130. obljetnicu rođenja toga eminentno europskog skladatelja prve polovice 20. stoljeća, koja nastupa u godini 2005, kada će se njegovu opusu zasigurno posvećivati veća pozornost. Bez obzira na obljetnički povod, u skladateljskoj ostavštini toga autora uistinu se ima što istražiti, kao što se i njegova već poznata djela koja su tradicionalno nezaobilazan dio sveukupnog orkestralnog repertoara uvijek iznova mogu tumačiti.

Istraživanje i nova tumačenja

To je svakako poruka programa u kojemu su našla hrvatska praizvedba jedne operne jednočinke i tri simfonijska stavka koji — svaki na svoj način — potiču koreografsku maštu. Dok se lirska fantazija Dijete i čarolije kao znakovito djelo raznolikog opernog stvaralaštva minulog stoljeća na svjetskim opernim pozornicama često izvodi u istoj večeri s jednočinkom Tirezijeve dojke Francisa Poulenca, prva izvedba u Zagrebu našla se u društvu s baletnim prikazima simfonijskih partitura koreografske poeme La Valse, Pavane za umrlu infantkinju te intrumentacijske bravure megahita klasične glazbe Bolero. Formalna i žanrovska izdvojenost prvoga dijela večeri, koja je pružala dojam kao da se opera kao gošća našla u programu inače predviđenu za balet, dopušta nam da se u ovom prikazu osvrnemo samo na njezine izvodilačke dosege. Što je inače uobičajeno za Zagrebački balet — a što je na žalost rijetko slučaj za Zagrebačku operu — jest činjenica da je izvođački aparat ovom prigodom u cijelosti povjeren domaćem ansamblu. Sretna je okolnost da se na primjeru jedne predstave, premijerno uprizorene u subotu, 24. travnja, može očitati potencijal našega mladog pjevačkog naraštaja koji se provlači živopisnim svijetom mašte jednog dječaka.

Bajka za odrasle

Za jednosatnu operu s mnoštvom likova nije bilo potrebno okupljati dvostruku podjelu tumača, nego upravo obratno — iste pjevače ispreplesti kroz šarolike profile različitih likova i time postići koherentnost predstave. Konstanta na sceni u cijelom djelu središnji je lik zločesta Djeteta kojega počinju progoniti žrtve njegovih nestašluka: razbijeni čajnik i šalica, potrgani zidni sat, pastoralni likovi s razderanih zastora, bijesni plamen ugašene vatre, kraljevna iz rastrgane knjige s bajkama, ali i brojevi iz razderanog udžbenika iz matematike. Oživljenom se svijetu inače neživih stvari pridružuju najprije životinjski, a zatim i biljni svijet: zaljubljeni mačak kojega je Dijete vuklo za rep, zarobljena vjeverica, šišmiš i vilinski konjic u tuzi zbog gubitka partnera koje je ono usmrtilo, dok se stabla u šumi žale na okrutno ranjavanje djetetovim džepnim nožićem.

Fantastičan svijet vizija s one strane racionalnosti neiscrpna je stvaralačka intriga francuskih umjetnika prve polovice 20. stoljeća, koji često posežu za nadrealističkim predlošcima. Ono što nam s današnje hiperrealistične perspektive pragmatična čovjeka novijega doba djeluje kao opera za djecu, u svoje je vrijeme u godinama nakon strahota Prvoga svjetskog rata (u kojem je sam skladatelj i sudjelovao) stvarano kao bajka za odrasle, kada je udaljavanje od okrutne zbilje bila nužnost koja se očekivala od umjetnosti. S tim je na umu ondašnji direktor Pariške opere Jacques Rouché i naručio scenarij za bajkovito glazbenoscensko djelo kod slavne zvijezde mjuzikla i ugledne književnice Colette, predloživši joj Ravela za autora glazbe. Libreto koji mu je u jeku rata poslan na bojište kod Verduna skladatelju nikada nije stigao u ruke, nego je on dobio drugu kopiju godine 1918, a zbog narušena zdravlja i preostalih aktualnih autorskih obaveza operu uspio dovršiti tek 1925. Umjesto u Parizu, djelo je iste godine praizvedeno u Monte Carlu pod ravnanjem Victora de Sabata i u koreografiji u ono doba mlada Balanchinea.

Mlade pjevačke snage

Uoči osamdesete godišnjice od praizvedbe Zagrebačka opera prvi put poseže za djelom čije uprizorenje povjerava uigranom redateljsko-scenografskom dvojcu — Dori Ruždjak Podloski i Ivi Knezoviću. Klasičnom, vrlo konvencionalnom, koncepcijom univerzalnih obrisa kao da se željela približiti priča ne samo najmlađem naraštaju nego svakom gledatelju u publici. Redateljica je vrlo živopisno razradila lik Djeteta, slikovito opisala njegova stanja obijesti, čuđenja, bijesa i na kraju žaljenja i tuge te u odnosu na njega simetrično postavila niz karakternih fantastičnih likova. Scenskim je pokretom ona prizor pastira s mocartovskim perikama koji su sišli s poderanih tapeta učinila snenim, a nastup baletno-pjevačke skupine žaba duhovito efektnim. Knezovićev plitki jednobojni dnevni boravak s kaminom pružio je u rotaciji dovoljno prostora za scenu vrta sa siluetom stabla i njihaljkom vilinskoga konjica, dok si je pravu gozbu raznolikih boja, krojeva i materijala s pravom dopustila kostimografkinja Barbara Bourek.

Nažalost, u tami prizora u vrtu nisu bili vidljivi svi njezini maštoviti detalji, što ide na dušu oblikovatelju svjetla Vladimiru Kazdi. Središnji lik predstave izvrsno je odigrala sopranistica Valentina Fijačko transformiravši se u prava jogunasta dječarca, uvjerljivo dočaravši sve promjene raspoloženja razmažena djeteta. U ostalim su se brojnim ulogama provlačili mahom isti pjevači: Martina Gojčeta-Silić kao Mama, Šalica i Vilinski konjic, Adela Golac-Rilović kao Vatra i Princeza, Helena Lucić kao Bijela mačka i Vjeverica, Tamara Felbinger kao Stolac i Sova, Davor Radić kao Zidni sat i Crna mačka, Tvrtko Stipić kao Čajnik, Žaba i Starčić-matematičar, Vedrana Šimić kao Šišmiš i Pastirica, dok su se u samo jednom liku iskazali Ivana Kladarin kao Slavuj, Saša Ivaci kao Naslonjač, Ozren Bilušić kao Stablo i Branka Sekulić-Ćopo kao Pastir.

Zbor HNK što ga je pripremio Robert Homen u dva se navrata pretiho oglasio, dok je orkestar u smanjenu sastavu, s naglaskom na udaraljke i drvene puhače, skladno i gotovo neopazice prolazio kroz pojedine brojeve i prizore. Jedini gost izvedbe bio je dirigent, njemački maestro Klaus Arp, koji je ostvario zaokružen protočni glazbeni tijek, spretno povezavši dionice pjevača na pozornici s karakterističnom instrumentalnom pratnjom. Vjerojatno da bi bila pristupačnija najmlađoj publici, opera je izvedena u prijevodu na hrvatski jezik, čime se izgubila osnovna zvukovna komponenta u spoju Colettine poezije i Ravelove glazbe što se temelji na pomnu istraživanju onomatopejskih zvučnih kvaliteta. (Vezano uz nastanak Djeteta i čarolija postoji anegdota da je seoski šumar jednoga ljeta vidio skladatelja kako usred noći luta šumom u Rambouilletu. Ravel mu je objasnio da radi jer se u »ovo doba čuju zvukovi koje nikada ne čujemo danju«.) Prevoditeljica Andrea Grgić-Marasović u hrvatskom prepjevu nije uspjela zadržati osebujnost Colettina književnog izričaja, te su pjevačke fraze u novom sintaktičkom ruhu onemogućavale razumljivost teksta.

Jana Haluza Lučić