U svezi s uvezom

Često sam se znao ljutiti na konceptualne umjetnike što uzimaju knjige za predmet svojih koncepata. Daju vam kutiju u obliku knjige (poklopac je stiliziran kao korice, s imenom autora i naslovom), a unutra su listovi; na tim je listovima tiskani tekst, baš kao i u knjizi, samo što nema uveza. Štos je u tome što listovi nisu složeni redom, nego su izmiješani kao igraće karte, pa zato u svakoj kutiji (a njih je obično više) imate drukčiju situaciju. Pri svakom otvaranju te knjige — pri svakom pokušaju da se njezin tekst učini suvislim — situacija se s tim listovima mijenja i, moglo bi se reći, dodatno komplicira. Eto, to je ta fora, koju sam vidio više nego jednom, i uvijek mi je digla živce.

Nije mi smetalo što se ti umjetnici zezaju s knjigama, nego što se stvar ponavlja. Imao sam potrebu da povičem: Okej, momak, razumjeli smo već otprve, ne postoji stalni sadržaj, čitatelj je taj koji knjizi daje smisao, on sudjeluje u njezinu stvaranju, dolje logocentrizam, živjela aleatorika, i sve tako bez kraja i konca. Zašto više s tim gnjave, zašto ne izmisle štogod novo?

Ali, onda sam s vremenom počeo misliti da, ako već gnjave, sigurno imaju i neki jak razlog za to. Kako starim, tako postajem tolerantniji, a budući da gledam te dosjetke od svoje mladosti, bilo je neizbježno da zaključim kako ljudi, ako već tako često dolaze na taj štos, zacijelo njime žele nešto izraziti, ukazati na neki svoj intimni problem, ili na problem ovoga svijeta. Da ne žele tim knjigama kutijama komentirati samo književnost (u kojoj je, tobože, sve uvjetno i slučajno), nego i svijet kojemu je knjiga upućena, jer i on je možda isto tako nejasan kao i svezak s pomiješanim listovima.

Postupno mi se stalo činiti da razabirem odakle umjetnicima inspiracija za takve objekte (instalacije? intervencije?). Budući da su svi ti konceptualci naši ljudi, pomislio sam da ih je na koncept navelo iskustvo koje i mi drugi s njima dijelimo, pa da se zato tako često i javlja ta umjetnička dosjetka. U nas se, naime, knjige s pomiješanim listovima mogu naći i u zbilji, prije nego što umjetnici i prstom mrdnu.

Jer, postoji osobita vrsta knjiga, pretežno džepnih, koje su načinjene tako da njihovi listovi nisu sašiveni, nego slijepljeni, a isto je tako slijepljen i knjižni blok s koricama. Kad takav svezak dobro rastvorite — a to čini svaki knjigoznanac još u knjižari — onda se iz njega začuje pucketanje, i počnu ispadati žućkaste trunčice: to se ono ljepilo kojim je knjiga sastavljena pomalo runi, napuštajući svoje mjesto i upozoravajući da će svoje mjesto ubrzo napustiti i listovi. I doista, to se i događa: veza među listovima popusti negdje pri korijenu, i oni postanu slobodni; krenu ispadati iz knjige, viriti iz sveska, pokazivati sklonost da polete na vjetru. Treba ih ulagati natrag i izvrgavati se opasnosti da poremetiš raspored. Treba, drugim riječima, raditi ono isto što i s onom umjetničkom kutijom: intervenirati i stvarati novi smisao.

Možda je to nadahnulo one umjetnike? Možda su njihova djela neka vrsta društvene kritike, protest protiv nesolidnosti naših knjigoveža? Ali, s druge strane, zar je to vrijedno tolike buke? Zar je tamo neki nesolidni uvez — a takvih je na tisuće — vrijedan da se njime čovjek bavi u umjetničkom kontekstu, da to onda i izlaže, s kataloškim brojem i osvrtom uglednog kritičara? Neće biti. Svakako iza toga stoji neko općenitije iskustvo, tako sam sebi govorio kako su godine prolazile i kako su konceptualci postajali sve stariji, baš kao ija.

Upitao sam se onda kakve još knjige postoje. Osim ovih već opisanih, lijepljenih, imamo, dakako, još i šivane knjige. Njihovi su listovi spojeni čvrstim koncem, hrbat je također proštepan (kad zavirite iza njega, vidjet ćete da je i ulijepljen papirom, i da na tom papiru nešto i piše, jer se za tu svrhu koriste ostaci iz tiskare), i zato se takva knjiga ne raspada, jer je sve na njoj mnogo solidnije nego na onoj lijepljenoj. Još točnije, ne raspada se u načelu, ne počne se raspadati čim je skinete s police u knjižari; ali, ni ona nije vječna. I zato, kad se ona počne raspadati, onda to, bome, nešto i znači.

Znači, naime, ovo: knjiga se toliko čita (otvara i zatvara, lista i prelistava), da na kraju i oni konci popuste, a listovi se oslobode. Sad se vi pitate koja knjiga doživljava takvu sudbinu, koju čitaju toliko da se od toga raspadne. Odgovaram: ne znam kako je danas, ali znam kako je nekada bilo. Tada su knjige bile rijetke, pa se svaka rabila mnogo više nego ove današnje, a usto je postojala obavezna lektira; ne dakako ona iz škole, nego ona koju smo sami propisivali. Knjige iz te obavezne lektire — recimo: Winetou — išle su od ruke do ruke, posuđivale su se i vraćale, i u svakom su času bile kod nekoga u upotrebi. Od silne uporabe one bi se, dakako, rašile, i listovi su ispadali. Još više, i brojevi stranica izbrisali su se od mnogobrojnih ne baš čistih kažiprsta što su prevrtali listove. Zato je listove trebalo vraćati u knjigu nagađajući gdje im je pravo mjesto.

Dakako, netko je pogodio ovako, netko onako, već prema ukusu i sposobnostima. I zato se može kazati da je svatko od nas čitao drukčijeg Winetoua, i da su te knjige različite kao što su različite naše djetinje uspomene. Svatko je od nas stvorio svoju vlastitu knjigu, svatko je na neki način bio i suautor.

I, eto odgovora zašto se onaj koncept s knjigom kao objektom neprestano vraća, i zašto se vraća baš kod ljudi moje generacije: oni njime zapravo pokušavaju prizvati — ili tek opisati — onu davnu situaciju, koja je i njih presudno odredila. Oni nastoje ispričati priču o vlastitom djetinjstvu. Ukratko, ispada da se u svakom ljutom konceptualcu krije po jedan pitomi nostalgičar.

Moram li reći da sam — shvativši to — prestao gunđati na njihove koncepte?