Tražeći mrvice kruha

Tražeći mrvice kruha

O Tatjani Gromači se, imam dojam, zna mnogo. Za svoju jedinu knjigu, zbirku poezije Nešto nije u redu pokupila je panegirike i skrenula na sebe neobično veliku pozornost. E, pa moj problem pri pisanju ovog teksta je u tome što o Tanji znam još puno više. Naime, već dugo smo prijatelji, a neko vrijeme bili smo i cimeri. I kako sada napisati tekst o njezinu prvom, očito dosta autobiografskom romanu Crnac, ispripovijedanu u ja-obliku, koji neće (zlo)uporabiti sve one sitnice iz njezine biografije, psihologije i ostalih uvijek zavodljivih pozitivističkih izvora koje sam ovako ili onako doznao — a koje nisu tajne, ali su naprosto privatne stvari i nisu za javnost — kako se suzdržati od privatnoga tona koji u času pretvara iskošenu kritiku u neku vrstu otvorenoga pisma, kako se usredotočiti samo na knjigu ili, budući da ne vjerujem da je polje književnosti samo ono između korica, kako (i da li?) apstrahirati njezinu cjelokupnu medijsku pojavnost... I sada ti budi pametan, profesionalno distanciran, informativan, prevedi osobne stavove i izvanknjižna znanja u apstraktne korelate, budi duhovit, prodri u bitno, u ono po čemu je ova knjiga specifična, ne razrješuj zagonetke (recimo onu naslova) koje je običnom čitatelju autorica postavila, kada je već ni sam nisi riješio na temelju knjige nego onostrana uvida. Ne strahujem pritom od zamjeranja autorici-cimerici, jer pravi prijatelji jasno znaju razlučiti profesionalno i privatno i ne brkaju estetske sudove s osobnim posuđem.

Baba iz bajke

Uf, sad mi je, nakon ovog uvoda, malo lakše, ali kada sam — baš prikladno, u autobusu, na putu kući u provinciju natopljenu nedavnim potopom, gdje će me prvi put dočekati prazna rodna kuća — sklopio korice Tatjanine prve proze, rekao sam u sebi: »Uuuh, jebote...«. Da stvar bude strašnija sve je jednako svirao Narodni radio, a putnici-srednjoškolci tu su i tamo šoferu vikali: »Daj narodnjake!«. Asfalt ceste činio se jako, jako tanak, kao selotejp nalijepljen na blato.

U vrijeme dok smo Tanja i ja bili cimeri oduševio sam se, a mislim i ona, knjigom Velika bilježnica genijalne Agote Krištof. Nažalost, sada je nemam na onom dijelu police gdje se nalazi Feralova biblioteka (možda mi ju je Tanja pokupila?), pa mi je malo teško argumentirati zašto me Tanjina knjiga podsjetila bašna Veliku bilježnicu. Možda zato što se i u Tanjinoj prozi pojavljuje bilježnica, što obje autorice podsjećaju na iskrivljenu i okrutnu bajku, što ni u jednoj nema (koliko se sjećam) osobnih imena, nego su svi likovi spomenuti samo po funkcijama. Tako kod Tanje: baba, nana, deda, majka, otac, mladić, selo, veliki grad... I obje su govorile vrlo precizno, distancirano, izbjegavajući osjećaje, ili, kao što je Agota Krištof napisala (prepisujem iz teksta o knjizi, iz kompjutera): »Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodređene; bolje je izbjegavati ih i držati se opisa predmeta, ljudskih bića i sebe, to jest, vjernog opisa činjenica.«

Crnac je knjiga o porodici i njezinu raspadu. Od djetinjstva koje nije nimalo idilično, osim u usporedbi s godinama koje slijede, a slijede rat, smrti, depresija, poniženja. U tom djetinjstvu umjesto bake živi baba, rijekom pored kuće plove »magla, mulj i sasušene grane boje pepela«, majka često odlazi od oca koji radi u tvornici koja podsjeća na konclogor... I tako to nekako ide dok ne dođe rat, kada stvari postaju još gore. Na rat će leći još represivne i debilizirane institucije, odlično ocrtane školom i crkvom, porodične tragedije (dio rodbine sada živi u neprijateljskoj zemlji), borba za egzistenciju... pa nije čudno da ova knjiga sadrži homeopatske doze humora, a smijeh — za razliku od plača — ne spominje, na ovim stranicama se ne ljubi, tu nema ni seksa, on je opisan kao — stiskanje. Ali ova knjiga ne poznaje ni strah, i to je, valjda, jedino na čemu se izravno u dva navrata istrajava: na hrabrosti, uranjanju, iskušavanju, možda i zato što se nema što izgubiti.

Nije me briga, nije me strah

Crnac nije bildungsroman, jer praktično nisu opisani nikakvi prevrati ni skokovi u svijesti pripovjedača. U jednom trenu ona tvrdi da je odrasla, ali nema bitne promjene u pripovjedačkoj svijesti, ona je bitno infantilizirana i tim djetinjim pogledom oneobičava i raskrinkava civilizacijske automatizme, što je posebno uspjelo u crticama o ratu. Naime, cijeli kratki roman napisan je u nizu proznih crtica koje po strukturi često podsjećaju na Tanjinu poeziju, dva se motiva, kao dvije kapljice vode, stope, združe ili dovedu u već nekakav odnos i — stvore cjelinu.

Depresivna statičnost romana dana je s konzervativnim likovima koji ne žele jesti sušene banane jer ih nisu nikada jeli, niti svojom voljom iseliti iz kuće koja se mora srušiti. Razvoj se odvija kao u pikareski, likovi su isti — mijenjaju se samo biološki, stare, umiru, tonu u depresiju — ali zato svijet postaje sve okrutniji. Posljednja, dakle završna slika i govori o vrtu u kojemu je raslo žuto cvijeće čije su sjemenje ptice raznosile, no onda je došla zima i sada ptice i dalje kruže tražeći »komadiće sjemenja, mrvice kruha, bilo što«.

Na razini rečenica Tatjana Gromača nije uvijek usredotočena i ne nalazi uvijek najbolja rješenja. Neke su poredbe neprikladne ili nespretne (zlatni zubi sijaju kao semafori na kojima je pokvareno zeleno i crveno svjetlo), ili joj »izbočina na kući« zna biti i kockasta i kvrgava istodobno, opisi ponekad predugi — kao da joj nedostaje jedno nezavisno čitanje — ali, shvatili ste, sve skupa u ovoj se knjizi krije koncentrat, koncentrat užasa niskog intenziteta. Ovo nije knjiga za one koji se boje.

Kruno Lokotar