Tango i flamenko

Tango i flamenko

Dinamična koreografija, odlično uvježbani gladijatori, pomalo ukočen Spartak Gregor Hatala, vrhunska Krisztina Vegh kao njegova žena Flavia i dobro vođena priča ostavili su vrlo dobar dojam

Brojni članci o ovogodišnjem, 24. budimpeštanskom proljetnom festivalu bave se uglavnom glazbenim programom, iako su kazališna, plesna i likovna događanja bila brojna, kvalitetna i odlično posjećena. Plesni program počeo je nastupom skupine Ronalda K. Browna i otvaranjem izložbe o povijesti plesa, a završio nastupom mladih plesača okupljenih u skupini Nizozemski plesni ansambl 2. U muzeju glumice Gizi Bajor predstavljena je izložba Revolucija plesa 1898-1948, na kojoj su se na osnovi fotografija, kazališnih cedulja i iznimno šarmantna dvadesetominutnog mozaičnog filma, mogla vidjeti brojna velika plesna imena, među kojima izdvajam tek Isadoru, Lifara, Massinea, Pavlovu i Nižinskog.

Upravo posljednjemu bila je posvećena predstava Nižinski — zlatna ptica libretista Gordana Dragovića i koreografa Krunislava Simića u izvedbi Komore operne kuće Madlenianum iz Beograda i proslavljenim ukrajinskim plesačem Kostjukovim u ulozi Nižinskoga. Simićeva koreografija na vrlo pojednostavnjen, gotovo pantomimski, način prati plesnu biografiju Nižinskoga i jedino završna scena, kada se plesači postave poput ptičjih krila na dlanove glavnog lika tvoreći asocijativno oblik ptice, odskače od općega blijedog dojma.

Hačaturijanov balet Spartak imala sam prilike vidjeti prije otprilike trideset godina na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa sam s velikim zanimanjem otišla na predstavu u Budimpeštansku operu, gdje je taj balet na redovitom programu u režiji i koreografiji Laszla Sergeia. Početna scena jest prisjećanje razapetoga Spartaka na život gladijatora i pobunu pod njegovim vodstvom. Dinamična koreografija, odlično uvježbani gladijatori, pomalo ukočen Spartak Gregor Hatala, vrhunska Krisztina Vegh kao njegova žena Flavia i dobro vođena priča ostavili su vrlo dobar dojam.

Parada

Nacho Dauto umjetnički je voditelj, ali i koreograf sve tri točke mladih plesača okupljenih u Španjolskom nacionalnom plesnom teatru 2. U Coming Together imamo dinamičnu i vrlo uigranu točku šest parova, u Alone, For a Second teži se duhovnosti, nadrealnosti i naglašenoj likovnosti, a posljednji dio Arenal oslanja se na glazbu pjevačice Marie del Mar Bonet s Majorke pa se ples oslanja na sredozemne korijene.

Veliko razočaranje brojnoj publici bio je prvi nastup nacionalnoga baleta iz Bordeauxa — u šest fragmenata preko kojih se nije baš mogla doživjeti punina plesa, uz iznimku Limonove Maurove pavane iz 1949, ostao je dojam nepotpunosti i praznine. Druga večer istog ansambla pod naslovom Picasso i ples nije počela obećavajuće, jer se u točki naslovljenoj Parada (koreografija Léonide Massine iz 1917. godine) naprosto izmjenjuju likovi kostimirani prema Picassovim slikama. No, večer je nastavljena u boljem ozračju i zadovoljstvu te sa svijesti da gledamo izravno u povijest plesa: Trorogi šešir (Massine) iz 1919, Ikar (Lifar) iz 1935, i Razmetni sin (Balanchine) iz 1929.

Nastup Srednjoeuropskoga plesnog kazališta s predstavom Cedar autora Min Tanake nadahnut je iskustvom buto-plesa i slikama Tivadara Osontvarya, pa se publici činio hermetičan, usporen i zahtjevan, iako neosporno drukčiji od dotadašnjih iskustava. Zasebnu cjelinu činio je glazbeno-plesni program Piazzoline večeri u kojima se Litavka Anželika Cholina koreografijom Tango u F i plesačica Maria Serrano predstavom Spoj flamenko — tango pokazale vrhunsko plesno umijeće i strastvenost Piazzolinih ritmova.

Olga Vujović