Šuti, ne sluti!

Baveći se promjenama značenja nekih riječi, otkrila su mi se i neka značenja glagola slutiti i imenice slutnja koja danas više i nisu uobičajena. Imenicu slutnja vezujem najčešće uz pjesništvo. Ona znači nejasan predosjećaj, unutrašnji glas. Prije nekih 15-20 godina imala sam slutnju Amerike. Osjećaj da ću — eto, sutra — otputovati preko bare. Obuzeo me mladenački polet (američki kult mladosti!) — sav u brzom ritmu i, dakako, duru. Nikad nisam preletjela ocean. Danas više i ne želim. Slutnja je bila dovoljna. Možda i jača nego što bi bio sam doživljaj. A ostala mi je i jedna Matoševa: »Višega života otkud slutnja ta / Što je kao glazba budi miris cvijeća? / Gdje je tajna duše koju đurđic zna?« (Srodnost) Ili tjeskoba maglovite, vlažne, mračne i hladne jesenje večeri (brzo sam stigla u mol): »Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu / Tek se slute ceste, dok ne utonu / U daljine slijepe ljudskih nemira.« (Jesenje veče) Pa onda začuđenost nevine djevojčice: »Ljerko, srce moje, ti si lutka mala, / Pa ne slutišsmisla žalosnih soneta.« (Djevojčici mjesto igračke)

I Ljubi Wiesneru — koji bi možda bio pobrao i veće pjesničke lovorike da nije živio u debeloj sjeni Gustlovoj — slutnja služi za dočaravanje ugođaja noćnoga krajolika: »K vrbama, kraj vode, koja mirno ćuti / I sluti, gdje za gorskim tamo kukovima / Ravnodušne zvijezde tonu u lukovima.« (Noćna krajina) Bilo bi čudno da se i pjesnik kakav je bio A. B. Šimić nije očešao o slutnju. Upravo ona otvara njegovu antologijsku pjesmu Povratak: »Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu.« Ili: »Zamakle su zvijezde / Tko od nas još može naslutiti sebe?« (Rastanak sa sobom) Slavko Batušić, sudrug kestenova sa zagrebačkoga Prilaza: »I tako već deset ljeta nosim u sebi / ...(i) sasvim čudnu slutnju o nekoj ženi sa Sjevernog mora / koja će imati studene prste i zelene oči.« (Zeleni Prilaz u aprilu) Slutnja ga nije prevarila. Vođen (i) njome, dospio je do Nordkapa (1942). Kao što se kod Matoša slute ceste, kod Slavka Mihalića prenapeti živci naslućuju susret s elementom: »Ne plači, Vera, to su samo živci / I oni slute oluju.« (Približavanje oluje)

Žrec, mag i šaman

No kako s tom profinjenom imenicom povezati ovakve izričaje: »Hodaš po kući kao slúta.« »Što si se obukla kao slúta?« To, očito, nije nešto profinjeno, uzvišeno. Slúta je žena koja hoda odrpana, neuredna, neukusno odjevena, gotovo u ritama. Šašavica. Lucprda. U tom obliku, s dugouzlaznim naglaskom, slušam tu riječ barem 50 godina. No u starijim rječnicima (Parčić, Skok) slúta znači nešto drugo: onaj koji sluti na zlo, zlokobnik, zloslutnik/zloslutnica; koji proriče nesreće. Slşta pak (s kratkosilaznim naglaskom) znači u tim izvorima glupan, šašavac, ludonja, budala.

Danas glagol slutiti znači predosjećati što, naslućivati. No on potječe od prasl. *sluti, slovem, što je značilo čuti, sloviti. Prvotno je taj glagol značio: onaj koji je ’čuo’, ’oćutio’ prije nego što se dogodilo, naslutio. Sekundarno mu je značenje: čuti na ime, a onda i imati slavno ime, biti čuven, glasovit. Sloviti je nesvršen lik glagola sluti. Indoeuropska mu je baza *kle« (čuti), iz koje se s jednakim ili sličnim značenjem razvio alb. qúhem (zovem se), lat. cluere (zvati se, biti slavan, čuven); usp. slovo, ie. *klewos, slava, grč. kléos, glas, vijest, slava, fama (glas i glasine, famozan, o kojem se mnogo govori).

U Starom zavjetu vizija (lat. visio, viđenje) jedan je od glavnih uvjeta proročkoga poziva. Prorok, kojemu je dano ’da vidi ono što mu je Bog objavio’, dužan je to obznaniti drugim ljudima. U raznim religijama te se prosvijetljene osobe nazivaju različito. Žrec (prasl. i stsl. žrc, svećenik, onaj koji hvali, slavi bogove, koji im prinosi žrtvu — iz istoga korijena *žerti, hvaliti, slaviti, darovati u čast bogovima); vrač (prasl. i stsl. vrač, rus. vrač, liječnik, vrač, čovjek zadužen za kultne obrede); mag, član svećeničke kaste u starih naroda, astrolog (zvjezdoznanac), mudrac, čovjek kojemu se pripisuju nadnaravna svojstva (grč. mágos, lat. magus, čarobnjak, perzijski svećenik, tumač snova, ali i prevarant: stperz. maguš/Maguš, neko pleme sa svećeničkim vladajućim slojem). U evanđeljima su se magi, odnosno mudraci s istoka, došli pokloniti novorođenom Isusu. U kasnijoj ikonografiji prerasli su u kraljeve. Šamani (tung. čarobnjak, preko rus. šamán, njem. Schamane) članovi su najnižega svećeničkog reda, npr. kod Tatara i Mongola, a izjednačuju se s čarobnjacima i vračevima. I dok vračevi uživaju poštovanje svoje zajednice, vračare (gatare), valjda već i kao žene koje su se drznule dirnuti u magiju, smatraju se trećerazrednim proročicama sudbine.

Svete lude

No osim cijenjenih mudraca, starosta, ima i onih koje ljudi smatraju ćaknutima od rođenja, a koji pokazuju neke natprirodne sposobnosti (predviđanja, prorokovanja, izlječenja). To su tzv. svete lude, odabrane da se kroz njih provodi ’volja Božja’ jer su kao ’Božji ljudi’ obdareni proročanskom moći. U ruskom ih zovu jurodivi (rus. jurodivyj). Baš zato što su ostali na razini bezazlena djeteta, dostojni su da ih Bog obdari nadnaravnim moćima i da upravo njima objavi svoje tajne.

Imala sam špurijus (njem. Spur, trag), dobar ’nos’, slutnju, predosjećaj da ću kad-tad odgonetnuti izreku iz naslova: Šuti, ne sluti! Ona znači: Ne maljaj vraga na zid! Ne budi zloguk prorok! I slute i jurodivi pali su mi na pamet kad je trebalo. A ima i jedna latinska riječ koja ujedinjuje i vizionare, i vidovnjake, i proroke, i zvjezdoznance, i vračeve. To je vates (za m. i ž. rod). Uz magijske poslenike, znači i pjesnik — to biće na tanahnoj razmeđi mudrosti i ludosti.