Strast i osjećaji

Strast i osjećaji

»Ljudi me često pitaju u čemu je tajna Buena Vista Social Cuba, a ja im uvijek odgovaram — jednostavno, u užitku zajedničkog muziciranja«, kaže Ibrahim Ferrer, blagi 77-godišnji kubanski pjevač iz Santiaga čiji je debut (!) album iz 2000. osvojio Grammy u kategoriji »najboljeg novog izvođača«. Nemala stvar za pjevača koji je u mirovinu otišao 1991.

Na ovom koncertu, u sklopu istočnoeuropske turneje kojom promovira album Buenos Hermanos, Ferrer je publiku osvojio od sama početka, ne štedeći svoj šarm. Iako temeljen na novom materijalu, nastup je donio i tri stare skladbe, među kojima i favorite publike, Dos Gardenias i Candela.

Pjevački, Ferrer je nastup obilježio zapanjujućom snagom i sigurnošću, predstavljajući se, pritom, smjelim stilistom s pravom mjerom poštovanja za tradicionalnu cubanu. Iako ne savršen, ali potpuno iskren, evokativan i, na trenutke vragolast, Ferrerov je vokal pokazivao sve iskustvo staroga majstora, potpuno odbacujući rasprave da li je on sonero ili pjevač bolera, odnosno balada. Jednako siguran u oba stila, činilo se da skladbe u potpunosti ovise o njegovu glasu.

Šesnaestočlani prateći sastav bio je priča za sebe. Savršeni puhači i ritam-sekcija neprestano su fascinirali, polažući osnovu na kojoj se posebno iskazao virtuozitet klavirista Roberta Fonsece, bas-legende kubanske glazbe Cachaita Lopeza i izvanredna gitara Manuela Galbána.

Zarazna vedrina

Među novim skladbama — posebno zanosnu rasponu bolera, koje je Ferrer izveo s mnogo osjećaja i lagano tinjajućom strašću, instinktivno izražavajući eleganciju i blagu snagu poslijeratnoga vokalnog stila, izdvojio se spori klasik Perfume de Gardenias s prekrasnim pratećim vokalima. Ferrer je ovdje pjesmu vodio kroz mnoštvo delikatno nijansiranih osjećaja, prepuštajući je na kraju blago obojenu saksofonu. Potpuno »smekšavajući« svoj vokal na baladnom materijalu, poput cijenjena klasika Naufragio, Ferrer je unio široku lepezu raspoloženja.

Uz balade, jednako su plijenile i brže skladbe, posebno uzavrela Buenos Hermanos s majstorskim Galbánovim orguljama uz Ferrerovu paradnu son-improvizaciju i iznenadne ulaske puhača. Ritam i strastveni Ferrerov vokal doveli su iznimno živu skladbu, La Música Cubana, do klavirskoga sola, gdje se tradicija stopila s free-jazzom, kombinacija koju su završni puhači doveli do kulminacije. I trubačeva dionica na Fuiste Cruel zazvučala je odmjereno suvremeno, kao i klavir u Mil Congojas, a što može kombinacija električne gitare i puhača, pokazala je izvedba Oye el Consejo, skladbe zarazno vedra refrena. Pritom je Ferrer nesebično pružao prostora orkestru, koji je, očito, uživao u sviranju i komunikaciji s pjevačem, što je potvrdilo Ferrerove riječi s početka ovog teksta.

Raznovrsnost kubanske glazbe, parada ritmova, sviračko i aranžersko majstorstvo te ustrajan vokal jednog od najboljih svjetskih pjevača stvorili su uzbudljiv i vrlo senzualan ugođaj — strast koju može pružiti samo glazba. Ili, kao što se povjerio jedan vremešniji pjevačev poklonik na internetu: »Otkako smo se oduševljeni vratili s koncerta, žena i ja neprestano slušamo Ferrerove albume. Mogu vam reći, znatno bolje od Viagre!«

Velimir Cindrić