Srebrni kovčeg moga javora

Srebrni kovčeg moga javora

Iz zbirke Dragutina Tadijanovića Tuga zemlje, Zagreb, Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, 1942.

Sjene

Kad zapalimo svijetla

Umire se anđelčići

Na zidovima naše sobe

I samo se još tiho

Kao od dragosti

Smiješe

Svojoj prozračnoj sjeni

Iščekivanje

Ulazim tiho u Tvoju sobu

Puna čudesnog iščekivanja

Tajanstvenog bljeska u dnu zjenica

I dragog bliskog osmjeha

Ali Tebe nema

Samo pokret ruke nad knjigom otvorenom

Još osjećam u zraku

Ptice

Na orahu pred prozorom Tvojim

Prebivaju ptice.

Ti ih gledaš često i čudno se smiješiš.

U strahu čekam, što će one:

A ptice, kao na neki znak,

Uzlijeću se po drvetu

I cvrkuću, cvrkuću.

Suton

Sve dublje i tiše

Prikrada se u krajinu

Rani sumrak

I zamata me u modri plašt

S grana bijelih platana

pada lišće u san

U sutonu se daleki čovjek

Zamjenjuje sa stablom

Odilazim sama pod krošnje

U aleju

Da dočekam veče

Nestajanje

Bol skrita u sivom oblačju

Zaplašeno plavilo u jezeru

Sumornost dimova zapaljenih luči

Let ptice kroz vihor i buru

Daleki neznani putovi

Koje su neznane noge gazile

A nas nikada ponijeti ne će

Izgubljene boje svenutog cvijeta

Odlaženje

Predvečerje svitanja

Bol otrežnjenje

Dan sjećanja i predosjećanja

Granica misli i riječi

Zaludnost odlaženja

U neznano crno jutro

U besciljna lutanja

Sam — bez radosti

Slutnje

Utonule suze u blistavost pogleda,

Tamni predosjećaj nemira.

Ne bunite srce zaspalo

I pokoj zelenih sjena.

Radosti su ukočene

U sustalim pokretima.

Zaboravite boje i zvukove

I tamne talase.

Koji sve sablasnije

Váljaju vode

Na kamene pločnike.