Sati za ulaznicu

Sati za ulaznicu

Dok se u New Yorku užurbano gradi i preuređuje, dvije stotine najvažniji djela Mome, među kojima su mnoga iznimno odlučna za povijest umjetnosti dvadesetoga stoljeća, doputovalo je pod posebnim muzeološkim i sigurnosnim mjerama, gotovo kao u špijunskim filmovima. Broj aviona koji je prevozio djela izračunat je prema zakonu vjerojatnosti moguće katastrofe, posebni kamioni kojima su prevožena djela nisu imali nikakvih vanjskih oznaka koje bi ukazivale na poseban teret koji prevoze

Nema dilema oko pitanja koja je najatraktivnija izložba ove godine u Njemačkoj, a zasigurno i jedna od najatraktivnijih u Europi. To je Moma u Berlinu. Broj onih koji ne znaju što je Moma (Muzej moderne umjetnosti u New Yorku) nakon golema publiciteta u Njemačkoj sveden je na minimum. Da bi se troškovi izložbe mogli pokriti, smatra se da izložbu treba vidjeti oko sedamdeset tisuća posjetilaca. No strah organizatora od financijskih poteškoća nestao je već dva tjedna nakon otvaranja. U prvih dvadeset dana izložbu je vidjelo već sto tisuća posjetilaca te se može očekivati da bi do kraja izložbe (19. rujna 2004) broj posjetilaca vrlo lako mogao prijeći milijun. Nekoliko stotina metara dugi repovi za ulazak na izložbu (ponekad se čeka nekoliko sati) najbolje potvrđuju navedene pretpostavke.

Pomno planiranje izložbe

Dogradnjom i preuređenjem zgrade Mome u New Yorku stvoreni su preduvjeti za ovakvu izložbu. Nakon što je potkraj prošle godine održana gotovo istovjetna izložba dvije stotine najvažnijih djela iz stalnoga postava Mome u Hustonu, Berlin je jedino mjesto izvan Amerike gdje se ta djela mogu vidjeti, nakon čega se vraćaju u matičnu ustanovu. Za novi stalni postav Mome u New Yorku već se u potpunosti zna gdje će koje djelo biti postavljeno. Golema ulaganja prati i do detalja osmišljen projekt. Dok se u New Yorku užurbano gradi i preuređuje, dvije stotine najvažniji djela Mome, među kojima su mnoga iznimno odlučna za povijest umjetnosti dvadesetoga stoljeća, doputovalo je pod posebnim muzeološkim i sigurnosnim mjerama, gotovo kao u špijunskim filmovima. Broj aviona koji je prevozio djela izračunat je prema zakonu vjerojatnosti moguće katastrofe, posebni kamioni kojima su prevožena djela nisu imali nikakvih vanjskih oznaka koje bi ukazivale na poseban teret koji prevoze. Vozači i pratnja nisu znali je li u specijalnim sanducima prevoze samo postamente ili stotine milijuna dolara vrijedna umjetnička djela. Strah od terorizma iznimno je poskupio projekt. Da su se nedavni tragični događaji u Madridu dogodili prije otvaranja izložbe, pitanje je da li bi izložba bila otvorena u dogovorenu terminu. Nakon pregovora najodgovornijih iz Mome i berlinske Neue Nationalgalerie izložba je dogovorena i ostvarena pod pokroviteljstvom američkoga državnog sekretara Colina Powella i njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. Berlinsku Novu nacionalnu galeriju izložba je stajala oko devet milijuna eura.

Povezanost njujorške Mome i berlinske Neue Nationalgalerie možemo otkrivati u različitim okolnostima i činjenicama. Kao prvo, povezuje ih arhitektura. Utemeljitelj i prvi direktor Mome, Alfred H. Barr, želio je da Mies van der Rohe projektira zgradu Mome, koja je prvih desetak godina bila bez svoje zgrade. Smatrao je da van der Rohe, posljednji direktor slavne škole Bauhaus, najbolje može ostvariti jedinstven prostor za sve likovne tehnike, prostor u kojem bi doživljaj likovnih djela bio najpotpuniji. Iako se to nije ostvarilo, četrdesetak godina poslije, van der Rohe je izradio projekt za berlinsku galeriju koja je dovršena 1968, projekt za koji se smatra da sažima mnoga svojstva njegova cjelokupnog opusa. Sada, u doba 75. godišnjice postojanja Mome, može se vidjeti dvjestotinjak najvažnijih djela u prostoru kakav je Alfred H. Barr priželjkivao.

Berlin je u prvoj polovici stoljeća bio grad koji je bitno pridonosio stvaranju moderne umjetnosti. Zbog nacizma velik broj umjetnika emigrirao je iz Njemačke, i to najviše u SAD. Ovom izložbom ne samo da neka djela koja su svojedobno nastala u Njemačkoj podsjećaju na nekadašnje značenje umjetničke scene Berlina i Njemačke, nego izložba ujedno promovira novi uzlet Berlina, metropole koja među svim europskim metropolama najbrže mijenja svoje lice i čiji utjecaj neprestano raste.

Najpoznatija djela 20. stoljeća

Djela na izložbi koja predstavljaju modernu umjetnost od kraja devetnaestog stoljeća čak su i manje upućenima poznata, jer pripadaju među najreproduciranija djela uopće. Na početku izložbe, u prvoj skupini, slike su Cézannea, Van Gogha, Gaugina, Seurata, Ensora i Muncha, kao i nekoliko Picassa iz ranih faza. Kada bi se isti broj slika (samo iz prvoga izložbenog prostora) slične kvalitete, istih autora, našao na tržištu, vrijedile bi više od pet stotina milijuna dolara. Iako najširu publiku vrijednost izloženih djela iznimno zanima, zapravo je nemoguće ustanoviti stvarnu vrijednost jer je ona doista neprocjenjiva, ne samo zbog likovne kvalitete i općega kulturnog značaja nego i zbog toga što ne postoji mogućnost da se ta djela ikada ponovno pojave na tržištu. Stoga je svaki pokušaj dočaravanja vrijednosti svih dvije stotine izložaka besmislen. U vremenu vladavine materijalizma upravo je to najutješniji podatak: ipak postoje predmeti koje se ne može procijeniti, kupiti ni prodati. Dakako, spomenuli smo da su ta djela posvuda reproducirana, no podsjetimo se nakratko što to znači susret s originalnim djelima.

Monetov triptih Lopoči, naslikan oko 1920, gotovo da se ne može doživjeti reproduciran u knjizi, gdje je reprodukcija u najboljem slučaju dužine desetak centimetara. To se najbolje može shvatiti kada stanete ispred triptiha koji je dva metra visok i više od dvanaest metara dug. No nije u pitanju samo format. Jednako je važan način na koji slika poput velikog ekrana uvlači promatrača u vlastiti prostor, u naslikani prostor. Filmofili će lako shvatiti razliku između reprodukcije i originala ako ih podsjetimo na razliku između filma na televizijskom ekranu i velikog platna kinodvorane, za koju je film zapravo bio i namijenjen.

U povijesti skulpture dvadesetog stoljeća iznimno mjesto zauzima skulptura Umberta Boccionija Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru iz 1913. godine. Oblici i njihov raspored stvaraju nepredvidive kompozicijske promjene dok obilazimo oko skulpture, koja sa svakim pomakom kuta gledanja stvara potpuno drukčiji dinamični sklop, jedinstven poput njezina imena. Čak ni niz reprodukcija ne može nadoknaditi susret s djelom u prostoru. U blizini se nalazi i Boccionijeva slika Dinamizam nogometaša iz iste godine. Slika je do 1953. bila u vlasništvu Filippa Tommassa Marinettija. Kao i u skulpturi, Boccioni je stvorio do krajnosti napetu i dinamičnu kompoziciju grupiravši oko središta gusto raspoređene napete oblike. Kompozicija se tijekom slikanja toliko razvila da je Boccioni odlučio došiti platno na tri strane slike i povećati platno za petinu prijašnje veličine.

Ništa bez Picassa i Matissea!

Među slavnim autorima i njihovim djelima posebnu pozornost privlače vrijedna djela Picassa i Matissea. Među ostalim djelima, na ovoj izložbi obojicu prestavljaju dva djela nadahnuta glazbom. Matisseov Ples iz 1909. nastao je razvijanjem ideje plesa šest figura iz pozadine nekoliko godina ranije naslikane Radosti življenja, a vjerojatni poticaj na tu kompoziciju velikog formata iz 1909. mogla su imati tadašnja gostovanja Sergeja Diagileva i Isidore Duncan u Parizu. Za razliku od Matisseove energične ekspresivnosti, Picassova Tri muzičara u složenijoj kompoziciji pružaju smireniji dojam. Postoje različite interpretacije te slike, koja znači jedan od vrhunaca Picassova sinteznoga kubizma. Visoka stilizacija oblika gotovo do geometrijski čistih ploha otvorila je Picassu mogućnost povezivanja trojice glazbenika do te mjere da je nemoguće razaznati granice njihovih tijela. Upravo to otvara put prema jednostavnom ključu te slike: glazbenici su u zajedničkom muziciranju povezani harmonijom glazbe — kao da su sazdani od geometriziranih energetskih polja koja se preklapaju. Jedinstvenim ritmom oblika i boja Picassovi muzičari predstavljaju sklad muziciranja ostvaren u nijemu prostoru likovnosti.

Samo za spominjanje najvažnijih djela treba mnogo prostora. Osim postimpesionizma i Picassovih te Matisseovih djela, s vrijednim djelima predstavljen je futurizam, ruski konstruktivizam, De Siijl. Momina zbirka ne bi bila toliko cjelovita da ne posjeduje i Maljevičeve suprematističke kompozicije, među kojima posebno mjesto zauzima njegov bijeli kvadrat na bijeloj podlozi, ili jednostavnije Bijelo na bijelom iz 1918. Jedno od najvažnijih njegovih djela podsjeća nas kako je njegovo slikarstvo u formalnom, strukturalnom i metafizičkom smislu oslonjeno na tradiciju slikarstva ruskih ikona.

Dug popis slavnih djela

Nadrealisti se posebno ističu svojim djelima: Joan Miró, Salvador Dali, Yves Tanguy, Rene Magritte, Jean Arp, a u skulpturi Alberto Giacometti. Njima prethodi metafizičko slikarstvo Giorgia de Chiricha zastupljeno četirima slikama. Njemačko slikarstvo između dva svjetska rata, točnije razdoblje Neue Sachlichkeita, predstavljeno je djelima Maxa Beckmanna, Otta Dixa i Georga Grosza. Američko apstraktno slikarstvo zastupljeno je slikama Arshilea Gorkog, Clyfforda Stilla, Marka Rothka, Ada Reinhardta te posebno atraktivnim djelima Jacksona Pollocka. Prethodnicu pop-arta predstavljaju Robert Rauschenberg i Jasper Johns, a među svjetski poznatim imenima pop-arta djela su Roya Lichtensteina, Andyja Warholla i Claesa Oldenburga. Mogli bismo jošdugo nabrajati a nismo ni spomenuli Paula Kleea, Amadea Modiglianija, te Eduarda Hoopera, čija je slika Kuća kraj pruge, naslikana 1925, prva slika koja je 1930. kupljena za Momu.

Skulptura je slabije zastupljena, a zbog postava i manje uočljiva na izložbi. Dio skulptura izložen u gornjem dijelu berlinske galerije ne dolazi dovoljno do izražaja u prevelikom prostoru, u kojem se lako može steći dojam nedovršenosti ili nedorađenosti. Ne baš sretno, Rodinov Balzac smješten je između dviju garderoba, a na zapadnoj strani istoga prostora izložena su djela koja čine američku minimalističku skulpturu. Nasuprot tome, u gotovo skučenu prostoru (s obzirom na broj posjetilaca) bolje (ili barem donekle ravnopravo s djelima slikarstva) postavljene su skulpture Matissea, Picassa, Boccionija, kao i sjajna djela Constantina Brancusija: Gospođica Pogany, Beskonačni stup i Ptica u prostoru.

Sadašnja nadogradnja i preuređenje Mome u New Yorku izvodi se prema projekta japanskog arhitekta Yoshira Taniguchija. Nadogradnja treba omogućiti dovoljno prostora za golem broj značajnih izložaka u stalnom postavu (koji treba predstavljati umjetnost 20. stoljeća do 1980) i dovoljno prostora za posebno pripremljene izložbe. Najkasnije tijekom proljeća 2005. predviđa se ponovno otvaranje Mome u gotovo udvostručenu prostoru (56 000 m2). Osim stotinu tisuća slika, skulptura, objekata i crteža, depoi Mome čuvaju goleme zbirke fotografija, dizajna i arhitekture. Dok se u New Yorku radi na gradilištu i na detaljima konačnog izgleda stalnog postava, Berlin je pun golemih ružičastih plakata koji pozivaju na izložbu Moma u Berlinu, satima se stoji u redu za karte i ulaz, a katalozi i posebno dizajnirani suveniri prodaju se u tonama. Većina posjetilaca dolazi iz smjera Potsdamer Platza. Da bi došli na Mominu izložbu, moraju proći Potsdamer Strasse, pogledati i novu-staru Alte Potsdamer Strasse, mjesta gdje Berlin pokazuje svoje novo, iznimno raskošno lice 21. stoljeća, zadivljujuću izložbu suvremene arhitekture in situ. Ali, to je već dio druge priče.

Frano Dulibić