Rugam se, dakle, jesam

Rugam se, dakle, jesam

Zoran Ferić, Otpusno pismo, Profil, Zagreb, 2003.

Zoran Ferić svojim je zbirkama priča (Mišolovka Walta Disneya, Anđeo u ofsajdu) i romanom (Smrt djevojčice sa žigicama) stekao reputaciju nemilosrdna dijagnostičara patologije suvremenoga društva, a u istom stilu nastavlja i u svom najnovijem objavljenom djelu, zbirci kolumni Otpusno pismo. Da se i sâm smatra takvim, odnosno da je posve svjesno odabrao takvu ulogu i perspektivu, vidljivo je već iz medicinske terminologije preuzeta naslova koji je, dakako, ironičan, jer sugerira iznošenje povijesti bolesti i njezin svršetak, a boleštine kojima se Ferić bavi zapravo su se tek razbuktale.

Ferićeve kolumne zamišljene su kao duhovit, slobodouman, kritički osvrt na društvena zbivanja i pojave u Hrvatskoj i svijetu, a nadahnute su apsurdnim događajima i skandalima koji su potresli javnost posljednjih nekoliko godina te u njoj izazvali nevjericu i strah i potaknuli etičke dileme. Vruće teme polazište su za razmišljanja o izvrnutoj logici, moralu i vrijednostima suvremenoga društva, u nastojanju da se dekonstrukcijom ljudskih ludosti, gluposti i pokvarenosti uspostavi ispravan odnos prema poremećenu svijetu te sačuvaju kriteriji i razum.

Provokacija i ruganje

Tekstovi su podijeljeni u nekoliko tematskih cjelina (bolesti, putovanja, spolnost, knjige, crkva, mitovi, smrt), no zapravo su te dominantne Ferićeve preokupacije međusobno uvelike isprepletene. Osobito se često bavi tematikom tijela (dakle: bolestima, spolnošću i smrću), a na tom području postiže i najbolji umjetnički dojam, kad daje maha raskošnoj i razornoj snazi svoje provokacije i ruganja, s natruhama desadovske ironije i nihilizma. Najslabiji dojam postiže kad odveć očito agitira za svoje političke nazore i podupire određenu ideologiju.

Izmjenjujući prvo lice jednine i prvo lice množine, izmjenjuje i pozicije individualca i kolektiva. Kadkad je divno originalan, hrabar i iskren kad govori u svoje ime i razbija uvriježene kalupe misli i licemjerja. Kolektivizam mu, naprotiv, uopće ne pristaje jer ga odvodi u odveć moralizatorski diskurs i opće fraze o ljudskoj pokvarenosti i sebičnosti. Drugim riječima, distancirana, hladnokrvna kritika (uvijek) ima jači efekt od ogorčena prozivanja krivaca.

Oblik kolumne podrazumijeva naglašena autorska stajališta i poistovjećivanje autora i pripovjedača, no autoreferencijalnost i autobiografske detalje u Otpusnom pismu valja uzeti s rezervom, jer kontradikcije i karikiranja koje nam (auto)ironični pripovjedač povremeno podastire upozoravaju da ima i mistifikacija. Na taj se način čitatelja nastoji očuvati doslovna shvaćanja i jednolinijskoga mišljenja.

Fantastika i zbilja

Po izboru tema i motiva, po stilu i svjetonazoru, kolumne se ne razlikuju od Ferićeve fikcijske proze. U njima je pozornost također usredotočena na bizarno, nevjerojatno i izopačeno i prisutan je karakterističan Ferićev crni humor. Osobe i događaji o kojima je riječ toliko su groteskni i apsurdni da ne bismo povjerovali u njihovu zbiljskost, da im sami nismo osvjedočeni suvremenici. Ukazivanje na relativnost pojmova fantastika i zbilja, odnosno prepoznavanje elemenata fantastike i horora u zbilji, osvješćuje činjenicu da svaka fantastika zapravo i nastaje redukcijom, hipertrofiranjem i rekombinacijom elemenata zbilje.

Nekoliko tekstova neobično je po tome što se u njima pokazuje atipični Ferić — koji piše ozbiljno, afirmativno, dobroćudno i s mnogo poštovanja. Takav je uglavnom kad piše o književnosti i kolegama piscima. Iako uspijeva vrlo lijepo i zanimljivo oblikovati svoje čitateljske dojmove te zapažanja i interpretacije knjiga, njegovi žestoki kritički tekstovi bacaju takve afirmativne u sjenu. Naime, u afirmativnim tekstovima izostaje duhovitost, koja se (da parafraziramo sama Ferića!) uvelike zasniva na ruganju.

Ferić se uvijek zabavlja na račun svega i ironičan je prema svemu, no iz svega što napiše uvijek se može i posve jasno i nedvosmisleno iščitati za koje se vrijednosti zalaže. To su prije svega humanost, tolerancija, kultura i sloboda. U kolumnama je vidljivo da je i vrlo liberalan — izjašnjava se za pornografiju, legalizaciju prostitucije i eutanazije — ali da se ni u tome ne odriče kritičke distance. Raspravljanje o etičkim dilemama koje postavljaju suvremeni način života, znanstvena dostignuća i moda, novost je i razlika u odnosu na Ferićevu fikcijsku prozu, u kojoj su stvari duha gotovo u potpunosti isključene iz svijeta i horizonta likova.

Pisce zaokupljene izopačenostima njihova okolina obično i same smatra izopačenima. Ferićev um, međutim, nije izopačen, nego baš suprotno; on je tračak lucidna, zdrava razuma u ludom svijetu.

Svjetlana Sumpor