Protiv nesklonih prilika

Protiv nesklonih prilika

Bosanski filmski duh preživio je i međunarodno je priznat unatoč malom broju filmova. Iako to ne moraju biti recepti za oživljavanje hrvatske kinematografije, možda taj kontekst može navesti na nešto drukčija razmišljanja i poduprijeti vjeru da se filmovi iza kojih njihov autor u potpunosti stoji mogu snimiti i onda kada okolnosti nisu povoljne

U našim se kinima prilično rijetko pojavljuju filmovi iz država nastalih raspadom Jugoslavije, pa je pozornosti vrijedna iznimka gotovo istodobno pojavljivanje dvaju redateljskih prvenaca — slovenskoga Kajmaka i marmelade Branka Đurića (1962) i bosanskohercegovačkog Ljeta u zlatnoj dolini Srđana Vuletića (1971). Iako ti filmovi dolaze iz dviju različitih kinematografija, oba su autora rođena u Bosni Hercegovini — Đurić u Sarajevu, a Vuletić u Bijeljini, a i njihovi filmovi pokazuju njihovu čvrstu vezanost uz tradiciju, kulturu i mentalitet zavičaja.

Razoružavanje iskrenošću

Branko Đurić popularnost je stekao kultnom serijom Top-lista nadrealista (1984-1991). Odigrao je i niz zapaženih filmskih uloga, od Doma za vešanje i Kako je propao rokenrol potkraj osamdesetih do međunarodno najpoznatije u Ničijoj zemlji (2001), a i u vlastitom filmu tumači glavni lik. Posljednjih desetak godina živi u Sloveniji, gdje je angažiran ne samo na filmu nego i na televiziji, a ponajprije u kazalištu i kao glumac i kao redatelj. Stoga nije čudno da je svoj prvi film gradio na opreci mentaliteta sredine iz koje je potekao i u kojoj se autorski oformio i one u kojoj sada radi kroz priču o mnogima (iz obiju sredina) neprihvatljivoj ljubavi između Slovenke i došljaka iz Bosne. Krenuvši od stereotipa poput onoga da je ona radina, a on nije, ali ima dušu kakvu nemaju marljivi Slovenci okrenuti u prvom redu stjecanju materijalnih dobara, Đurić često te stereotipe izvrće na način koji može podsjetiti na Top-listu nadrealista, ali takve gegove i komične elemente uklapa u melodramsku, pomalo bajkovito naivnu ljubavnu priču. Iako ta neobična kombinacija ima ponekih mjesta na kojima ne funkcionira najuvjerljivije, ipak u cjelini ostavlja ne samo začudan nego i vrlo dobar dojam, jer Đurić razoružava svojom iskrenošću i jasno vidljivim potpunim emocionalnim angažmanom, a tim svojim neuobičajenim postupkom uspijeva napraviti film koji itekako zabavlja publiku, nenametljivo je navodeći na razmišljanje o odnosu prema onima drugima i upućujući je prema toleranciji i uviđanju koliko različitost može obogatiti sredinu koja joj je otvorena. No, to obogaćenje nije se dogodilo samo publici u Sloveniji, gdje Kajmak i marmelada ruše rekorde gledanosti, nego i slovenskoj kinematografiji, koju Đurićev film upotpunjuje ne samo tematski nego i drukčijim filmskim postupkom.

Premašena očekivanja

Za mlađeg od dvojice autora, Srđana Vuletića, znalo je daleko manje ljudi, no oni koji su vidjeli njegov sjajan kratki igrani film (u slovenskoj produkciji) Hop, Skip & Jump (2000) u kojem je jednim događajem efektno uobličio atmosferu života u opsjednutom Sarajevu, s velikim su zanimanjem očekivali njegov prvi cjelovečernji film. Ljeto u zlatnoj dolini na razini je međunarodnih priznanja ta očekivanja i nadmašilo osvojivši glavnu nagradu, Zlatnog tigra u Rotterdamu, danas vjerojatno najvažnijem međunarodnom festivalu ne samo art-filma nego i svega što nije mainstream komercijalne produkcije. I u Vuletića kao i u Đurića može fascinirati angažman kako u iskazivanju vlastitog svjetonazora tako i u stvaranju osebujna filmskog izričaja, koji se također zasniva na uspješnu povezivanju suprotnih, naizgled nespojivih elemenata — vjekovne bošnjačke tradicije i suvremene kulture mladih, u kojoj rap ima bitnu ulogu, potpuno mračne slike današnjega Sarajeva i niza komičnih detalja, trilera i priče o odrastanju mladih i njihovim prvim erotskim iskustvima. To rezultira postupkom koji vrlo uspješno kombinira žanr trilera, komedije, tinejdžerskog filma i natruhe magičnoga realizma na tragu bosanskohercegovačkih filmova Emira Kusturice ili Ademira Kenovića osamdesetih. Doduše, Vuletićevoj bi se dramaturgiji mogle zamjeriti neke razvučenosti u razrješavanju glavnoga zapleta oko otmice bogataške kćeri, u koju su upetljani korumpirani policajci i naivni tinejdžeri, no to ipak ostaje potpuno u sjeni njegove inovativnosti i žestine kojom izražava stav kako je jedina perspektiva za mlade da potpuno odbace odvratan svijet koji su im ostavili prethodnici. Upravo zbog takva načina filmovanja, a još više zbog naglašene kritike vlastite sredine Ljeto u zlatnoj dolini imalo je (sudeći prema onome što je dostupno na internetu) mnogo više pozitivnih odjeka u inozemstvu nego u domovini. Takvim reakcijama sklona je i naša sredina, ali i većina zemalja regije, bez obzira na razdoblje i državni ustroj. Tako će se nerijetko govoriti o »izdaji vlastite zemlje za račun sumnjivih međunarodnih uspjeha«, iako će iole objektivniji motritelj tih odjeka vrlo brzo uvidjeti da nitko filmski prikaz određenog segmenta života i autorov stav ne smatra potpuno slikom neke zemlje, što je najvidljivije u odnosu prema najgledanijim filmovima — onima iz Sjedinjenih Država, koji prikazuju niz društvenih problema i mračnih strana američke zbilje, pa ipak nitko ne misli da je to potpuna slika te zemlje, nego te filmove doživljava kao dokaz američke demokracije.

Neizbježne usporedbe

No, i osim toga prikazivanje filmova iz drugih zemalja bivše države često se koristi za usporedbe s našom kinematografijom, pa bi se tako moglo raspravljati da li je Vuletićev Zlatni tigar važniji od berlinskih nagrada Svjedocima Vinka Brešana ili, što je još uobičajenije, da se upozorava što u drugih postoji, a u nas nedostaje. Nedvojbeno bi u hrvatskoj kinematografiji bilo lijepo vidjeti dobar film o odnosu prema drugim nacionalnostima u našoj sredini ili vrlo kritično djelo o položaju mladih, ali ovisno o afinitetima autora i u nas bi se našlo dobrih filmova o temama kojima se nisu toliko bavili naši susjedi. Zato mi se zanimljivijim čini ukazati na ono što je drukčije u susjednim kinematografijama, a moglo bi možda koristiti i hrvatskoj. Tako je slovenska otvorenost (iako u nas prevladava predrasuda o zatvorenosti te sredine) prema filmašima iz drugih sredina dugoročno korisna jer donosi nove ideje, iako u određenom trenutku zasigurno izaziva probleme kojih se boje naši filmaši — tj. da će se ograničena sredstva za njih smanjiti. No, još veće financijske probleme imaju autori iz Bosne i Hercegovine, jer tamo očito nema dovoljno novca za stalnu produkciju, pa se autori snalaze na sve moguće načine da snime film u koji bezrezervno vjeruju. Posljedica toga jest da je unatoč malom broju filmova bosanski filmski duh preživio i međunarodno je priznat unatoč malom broju filmova, od kojih neki, poput najpoznatijega Ničija zemlja, čak i nisu snimljeni uz sudjelovanje bosanskih producenata. Iako to ne moraju biti recepti za oživljavanje hrvatske kinematografije, možda taj kontekst može navesti na nešto drukčija razmišljanja i poduprijeti vjeru da se filmovi iza kojih njihov autor u potpunosti stoji mogu snimiti i onda kada okolnosti nisu povoljne.