Prošla su vremena trendova

Prošla su vremena trendova

Kvalitetni teatar u Europi danas kreira niz iznimnih umjetničkih osobnosti, uglavnom redatelja i dramatičara koje vodi isključivo vlastita potreba za kazališnim izrazom, koji imaju što reći, a znaju i kako to učiniti. Njihove se estetike ne formiraju na trendovima, a teško ih i proizvode, jer ih je nemoguće kopirati, jednostavno je riječ o ljudima koji su svoji i originalni i ne zanima ih osobito što i kako rade drugi

S kazališnim kritičarem Jasenom Bokom razgovarali smo u povodu ovogodišnjih Marulićevih dana, u kojima je izbornik kazališnoga programa, o najaktualnijim pitanjima hrvatskoga teatra.

Koji su bili vaši kriteriji u izboru predstava za Marulićeve dane?

— Kazališna umjetnost, kao uostalom i svaka umjetnost, može imati samo jedan kriterij izbora, a taj je izrazito subjektivan. Kako ne znam što bi značilo najbolje u teatru, nisam ni pokušao birati jedanaest najboljih predstava temeljenih na domaćem tekstu u prošlogodišnjoj produkciji. Ne znam ni što bi trebalo značiti ono festival autorskog kazališta u podnaslovu Marulićevih dana, jer nisam upoznao neautorsko kazalište. Umjesto toga pokušao sam se ovim izborom pridružiti raspravi koja traje već dugo, a središnji je dio ovogodišnjega radnog dijela Festivala: kakva je danas pozicija hrvatske drame i kakva treba biti budućnost Marulićevih dana. Svojim izborom pokušao sam promisliti i pitanje što je uopće danas domaća drama i kakav je odnos publike prema njoj. Od jedanaest odabranih predstava samo su tri zasnovane na domaćem dramskom tekstu, ostatak dolazi ili iz proze, ili iz sama procesa rada, točnije, iz improvizacije i kazališnoga traženja. Kriterij je dakle bio dati šlagvort za niz pitanja: zašto nam je alternativni izraz (kad kažem alternativa, mislim i na onu estetsku i organizacijsku) znatno zanimljiviji nego institucionalni, je li Krleža, najigraniji autor na dosadašnjim Marulićevim danima, u scenskom smislu naš suvremenik ili precijenjen pisac, je li bavljenje procesom umjesto dramom i uzimanje proze kao predloška došlo iz razočaranja u domaću dramu, treba li na festival domaće drame dovesti lošu produkciju koja je međutim nastala po odličnoj drami, može li strani klasik virtuoznom jezičnom adaptacijom ući u korpus domaće drame...

Koje ste predstave željeli dovesti, a niste uspjeli, i što vas je spriječilo u tome?

— Nisam uspio dovesti jedino Radionicu za šetanje, pričanje i izmišljanje Boba Jelčića i Nataše Rajković s prošlogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, koju držim najzanimljivijom pojavom, upravo kazališnom senzacijom, ne samo u našim okvirima, u posljednjih desetak godina. Točnije, nije mi uspjelo publiku odvesti u Dubrovnik, jer je to trebao biti prvi izlet Marulićevih dana iz Splita. Predstava se nije mogla organizirati u posljednji čas, rekli su. Kriterij posljednjega časa, čini se, relativna je stvar...

Kako ocjenjujete kazališnu ponudu u posljednjih godinu dana?

— Nešto bolja za nekoga tko bi selektirao još nepostojeći festival nacionalnog kazališta, vrlo tanka za selektora festivala nacionalne drame, upravo katastrofalna u segmentu velikih predstava nastalih po domaćoj drami. Godinama pišem kako je izbornik Marulićevih dana samo glasnik koji nosi loše vijesti, za koje dakako sâm nije kriv. Čini mi se međutim da su mnogi uvjereni kako imamo genijalnu produkciju po domaćoj drami, samo su nam selektori već četrnaest godina potpuno nesposobni. Ja i dalje mislim da se nije rodio taj selektor koji bi od Marulićevih dana u ovakvoj koncepciji napravio zaista relevantan festival što bi se ucrtao na bilo kakvu mapu. Mislim da ovim festivalom gradimo lažni spomenik domaćoj drami, umjesto da realiziramo festival na kojem bi ta drama zaista živjela, ali u bitno drukčijem kontekstu.

Kakav je prinos stranih gostiju, dramskih pisaca koji sudjeluju na Festivalu?

— Četvero stranih pisaca, mojih kolega iz International Playwrights Foruma (Međunarodni forum dramskih pisaca) tijela UNESCO-ova Međunarodnoga kazališnog instituta (International Theatre Institute ITI) borave u Splitu na moj poziv i uz financijsku pomoć Upravnog odjela za kulturu Grada Splita. Bavili smo se svojom redovnom djelatnošću, koja se sastoji od promocije drame i dramskoga pisma, i donijeli odluke o nagradama na međunarodnom natječaju za radiodramu koji smo raspisali prije dvije godine, a čiji će rezultati biti objavljeni na sljedećem Kongresu ITI-a u Meksiku, potkraj svibnja. Zanimljivo je da su na taj natječaj pristigle i dvije drame iz Hrvatske. Kao neformalno tijelo ne pokušavamo donositi deklaracije ni važne odluke, umjesto toga radimo sitne, ali konkretne korake u smjeru boljeg upoznavanja drama različitih kultura i mogao bih sada nabrajati razne konkretne uspjehe.

Spomenut ću jedino da su baš zahvaljajući Forumu Filip Šovagović i hrvatska drama uopće prošle zime doživjeli veliku promociju u Indiji, koja je osim velikom pozornošću u medijima rezultirala i činjenicom da će i Šovagović i Miro Gavran uskoro na indijske scene, a njihove drame bit će objavljene i na maratiju, jeziku kojim govori pedesetak miljuna Indijaca. Lia Karavia (Grčka), Satish Alekar (Indija), Tobias Biancone (Švicarska) i Heikki Kujanpää (Finska) družili su se ovih dana s hrvatskim piscima, upoznali se s hrvatskom kazališnom situacijom, pogledali više domaćih produkcija, odnijeli nekoliko domaćih drama u prijevodu na engleski u svoje sredine, iznijeli festivalska iskustva svojih zemalja... Vjerujem da će ovaj posjet uroditi i nekim vrlo konkretnim rezultatima, konkretno prijevodima i gostovanjima naših produkcija u inozemstvu, ali ne bih to spominjao dok načelni dogovori ne budu realizirani.

Jeste li kao izbornik doživjeli pritiske za uvrštavanju pojedinih predstava u program Marulićevih dana?

— Uglavnom sam se susretao s nizom prijateljskih sugestija, a konkretan pritisak bio je samo u slučaju jedne predstave. Da je u tu predstavu bio uložen trud kao u pritiske da dođe na festival i da je taj trud bio ovako dobro sinkroniziran i organiziran — jer pozivalo se i na sama ministra, a čovjek ni kriv ni dužan — rezultat bi sigurno bio bolji, pa bi možda predstava i ušla na Marulićeve dane. No, i s ovom selekcijom ponovio se slučaj kao i s kritikama koje pišem: nove prijatelje nisam stekao, stari su neprijatelji još uvjereniji da sam zaista nitko i ništa, a pridružili su im se i novi istomišljenici. Nažalost, živimo u društvu koje većinu stvari rješava tapšanjem po ramenu i važnim namigivanjem, umjesto da se bavi meritumom stvari. U svakom slučaju, uzeo sam predstave isključivo po vlastitoj savjesti, a nisam se ni u jednom trenutku vodio ni prijateljskim savjetima ni činjenicom da mi je netko prijatelj ili neprijatelj. Nemam, dakle, nikakvih olakšavajućih okolnosti, ni baba ni stričeva koji bi mi pomogli da nekom opravdam selekciju.

Sudjelovali ste na brojnim stranim kazališnim festivalima. Mogu li se prepoznati neki zajednički, dominantni trendovi u europskom kazalištu danas ili svako nacionalne kazalište ide svojim smjerom?

— Prošla su vremena dominantnih trendova, ne može se govoriti ni o nacionalnim smjerovima. Kvalitetni teatar u Europi danas kreira niz iznimnih umjetničkih osobnosti, uglavnom redatelja i dramatičara, koje vodi isključivo vlastita potreba za kazališnim izrazom, koji imaju što reći, a znaju i kako to napraviti. Njihove se estetike ne formiraju na trendovima, a teško ih i proizvode, jer ih je nemoguće kopirati, jednostavno je riječ o ljudima koji su svoji i originalni i ne zanima ih osobito što i kako rade drugi. Postoje nacije u kojima su više koncentrirani — i bilo bi zanimljivo promatrati jesu li razlozi takve koncentracije organizacijski ili je pak neki Bog sjeme posijao gušće nad nekim sredinama — pa bih mogao izdvojiti poljski, ruski i litavski teatar kao najzanimljivije u Europi, što onda znači i u svijetu. Nabrojane zemlje jasno otkrivaju i moj interes za dio Europe i svijeta koji držim kazališno najzanimljivijim: Istok Europe, dio koji je godinama bio odvojen željeznom zavjesom. Ali jakih kazališnih osobnosti čiji teatar zahtijeva emotivnu i duhovnu reakciju zapravo ima posvuda u Europi, od Rodriga Garcije na jugu kontinenta pa do Žoldaka ili Černjakova na krajnjem sjeveroistoku.

Ostavljaju li zbivanja u europskom kazalištu traga na naše kazalište i koji su primjeri za to?

— A kako bi ostavili trag, kad u posljednjih petnaest godina, isključimo li oaze Eurokaza, Tjedna suvremenog plesa i posljednjih nekoliko godina Festivala malih scena u Rijeci, nismo vidjeli ni jednu kvalitetnu inozemnu produkciju, a domaći umjetnici, teatrolozi i kritičari, osim rijetkih iznimaka, ne odlaze u inozemstvo gledati predstave. Pa zašto i bi, kad su nas u devedesetima lijepo naučili da su na Manhattanu pasle koze dok su hrvatski kraljevi jeli vilicom i nožem, a da su Europom harali barbari dok smo mi recitirali Marulića i svirali lutnju, koju dakako poznajemo isključivo s bonbonijere Djevojka s lutnjom. Možda je vrijeme da netko Hrvatima s visoka mjesta objasni da koza nema više na Manhattanu, a da su barbari napustili Europu, barem sjevernu. I danas je cijela europska prva kazališna liga potpuno nepoznata domaćoj kulturnoj javnosti.

Koji hrvatski dramski pisci i redatelji po vašim saznanjima danas uživaju ugled u inozemstvu?

— Ne bih mogao kompetentno govoriti o našoj plesnoj sceni, koja ima nešto bolje kontakte, ali samo je jedno kazališno/dramsko ime za koje postoji ozbiljan interes izvan Hrvatske, a taj se čovjek zove Bobo Jelčić. Već nekoliko godina kontaktiram s ključnim osobama avignonskog festivala, koje pokazuju iznimno zanimanje za njegov rad i čak su zainteresirani za eventualnu koprodukciju, pokušavam organizirati dostojnu prezentaciju onoga što Bobo radi, što međutim iz moje pozicije marginalca nije nimalo lagana zadaća. I, dakako, u kazališnim krugovima sklonijima alternativi Branko Brezovec je ime za koje se dobro zna.

Koji su hrvatski pisci u posljednjem desetljeću po vašoj prosudbi dali najvažniji prinos hrvatskoj drami?

— Ivan Vidić, koji bi mogao biti naš prvorazredni izvozni proizvod da imamo nekoga tko bi se ozbiljno bavio promocijom domaće drame u inozemstvu, Lada Kaštelan piše rijetko, ali mali broj drama kompenziran je njihovom kakvoćom, a njezina Posljednja karika možda je i najbolja drama devedesetih, Elvis Bošnjak pojavljuje se kao sve snažnije ime, Mate Matišić napisao je nekoliko izvrsnih drama i mislim da ni blizu nije rekao svoju posljednju riječ. Filip Šovagović pojavio se s vrlo snažnom Ciglom da bi bio upropašten hiperprodukcijom koja je od njega zahtijevana, Ivana Sajko ima originalan dramski izraz koji se ne trudi biti široko polularan... vrlo subjektivan izbor, priznajem, ali mi nije namjera nametati ga kao normu. Jednako je relevantan kao i bilo koji drugi. Oni dakako nisu jedini kvalitetni dramski autori u nas. Imamo vrlo solidnu dramatičarsku produkciju koja se razvija u dobru smjeru, i niz zanimljivih imena koja se svakodnevno pojavljuju. Nemojmo samo pretjerati s hvalama, nužno je zadržati i poneku primjedbu, jer nije baš sve genijalno.

Jeste li pristaša čvrstih glumačkih ansambala ili ste za veću fluktuaciju glumaca i jačanje glumačkoga tržišta?

— Vrlo složeno pitanje, na koje bi pravi odgovor zahtijevao ozbiljan esej. S jedne strane stalni glumački ansambl omogućuje predani rad, ta sigurnost dopušta ozbiljnost i temeljito istraživanje, nedostatak financijskog pritiska pogoduje razvoju kreativnosti. Teoretski! U domaćoj praksi to prečesto otvara mogućnost da se ne radi previše, i da se istodobno može primati plaća, a raditi po privatnim tezgama u okviru privatnoga teatra. Ne zaboravite da ova zemlja ima šezdesetak registriranih privatnih kazališta ili skupina, a da samo dva od njih imaju stalni repertoar i prostor, te direktore koji nisu istodobno na plaći drugog teatra. Mislim naravno na Exit i Malu scenu.

U svakom velikom ansamblu nekoliko glumaca podnosi sav teret i igra do potpune iscrpljenosti, dok biste se za nekoliko njih šokirali da saznate da su na plaći baš u tom ansamblu. Sretnu se najčešće samo onog dana kad je plaća, koja je, gle slučaja, svima ista. Apsolutno jesam za Zakon o kazalištu, ali ne samo za zakon, jer nama donijeti zakon nije ništa, nego za njegovu primjenu. Nisam za glumačko tržište u vulgarnom smislu riječi, ali jesam za to da se ustanovi koji su to glumci koje svi hoće, a koji su to koje nitko pak neće. A to može pokazati samo tržište. Siguran sam da ni jedan dobar glumac, čak ni jedan koji zaista želi raditi, ne bi loše prošao u tom slučaju. A oni ostali mogli bi se više posvetiti svojim privatnim teatrima pa bi možda i tu došlo do nekih dobrih rezultata. Nemojmo se zavaravati: biti glumac, biti umjetnik, nikada nije bilo respektabilno zanimanje od kojega se moglo dobro živjeti. Ako si htio siguran život, išao si u mesare, trgovce, poslovođe, odlučiti se biti umjetnik uvijek je nosilo rizik. Riječ umjetnost kontraindicirana je riječi sigurnost pa se bojim da život na sigurnim jaslama ne pogoduje osobito kazališnoj umjetnosti. Uostalom, pogledajte trenutnu hrvatsku kazališnu situaciju: kvaliteta predstava najčešće je obrnuto proporcionalna količini novca uložena u nju.

Bili ste kandidat za ravnatelja Drame HNK u Splitu. Možete li nam nešto reći o svojoj viziji Drame HNK Split?

— Nemam apstraktne vizije, u životu i teatru maštam samo o onom što mogu barem pokušati realizirati. U slučaju splitske Drame to je bio elaborat koji je predviđao devet premijera u sezoni i dvostruko veći broj izvedbi nego što je sad. Znam da zvuči kao znanstvena fantastika, ali, vjerujte mi, već i ovo što se sad u Splitu radi znastvena je fantastika. Tu naime manje od dvadeset glumaca na plaći postiže znatno veći broj izvedbi nego što je to slučaj u zagrebačkom HNK, gdje je glumaca četrdesetak. Nužno je u Splitu bitno povećati broj glumaca u Drami i dobiti barem jednu novu scenu. Povećan broj izvedbi vrlo jednostavnom računicom donosi i bitno veći prihod, koji može financirati vlastitu produkciju. Glumački ansambl povećava se na dva načina: otvaranjem glumačkog odsjeka zagrebačke ADU u Splitu i pozivom nezaposlenim mladim glumcima u Zagrebu, kojima se nudi kvalitetan repertoar. Znam da zagrebački mladi glumci, iako nezaposleni, ne odlaze lako iz Zagreba, ali nisam siguran da neki od njih ne bi došli ako im se priđe s gotovim dvogodišnjim repertoarom koji im nudi točno određene i pritom atraktivne uloge. Volio bih vidjeti toga mladoga čovjeka, tek izišla s Akademije, koji bi odbio doći u Split na dvije godine kad bi znao da će naredati pet kvalitetnih uloga.

A ne treba zaboraviti da će Split od sljedeće godine biti na samo tri sata automobilom ili četiri vlakom do Zagreba i da će i cijene zrakoplovnih karata morati pasti, što će omogućiti fluktuaciju. Otići u Split neće više značiti nestanak s javne scene, koja je, dakako, isključivo Zagreb. Odsjek Akademije ovdje bi mogao primiti sigurno tri ili četiri klase i time zadovoljiti potrebe za mladim glumcima ne samo splitskog nego svih teatara od Dubrovnika do Rijeke. Znate li što bi mladi glumci značili za teatre u Šibeniku ili Zadru? Nova je scena nužnost i nju svi spominju već dvadeset godina. Ako nema novca za gradnju nove, može se adaptirati neki od scenskih prostora, a jedan, u stražnjem dvorištu HNK, otkrili su i ovogodišnji Marulićevi dani. Grad koji daje gotovo trideset milijuna kuna za svoje kazalište morao bi dodati još koji milijun kako bi ono moglo bolje funkcionirati.

Mislite da je trijumvirat Drame HNK u Splitu dobro rješenje za ovu kazališnu kuću ili smatrate da to treba raditi jedna osoba?

— Nije dobro rješenje, ali recite mi tko bi bila ta jedna osoba? Split je, nažalost, zajedno sa svim ostalim hrvatskim gradovima, marginaliziran, sve je koncentrirano u Zagrebu, a država malo radi da to promijeni. Gotovo se nikome ne dolazi u Split, ali, ruku na srce, biti ravnatelj Drame jako je složena dužnost, iz moje vizure, teža nego biti intendantom. Ali i bitno zanimljivija. Odbor za dramu privremeno je rješenje, a privremenost, ove ili one vrste, mogla bi potrajati u Splitskoj drami.

Treba li po vašem mišljenju HNK u Splitu ili bilo koja nacionalna kazališna kuća imati razdvojene dužnosti intendanta i umjetničkoga ravnatelja?

— Ulazimo na osjetljivo područje apsolutno nedefinirana i nepostojećeg Zakona o kazalištu. Kad se negdje na prelasku iz 21. u 22. stoljeće napravi taj zakon, on bi se morao odlučiti za jednu od dvije mogućnosti: menedžer na čelu koji se brine o financijama i umjetnički ravnatelj koji gradi repertoar i osmišljava umjetnički koncept kazališta. Manedžera nitko ne mora poznavati, znate li tko je to u National Theatreu u Londonu? Ne zna nitko, a ime umjetničkog direktora Nicholasa Hytnera znaju svi. Ili verzija za koju sam ja, posebno u slučaju nacionalnih kuća (s ovim odavno umrlim dinosaurskim konceptom, opera, drama, balet na jednoj sceni), a ta je intendant umjetnik s menedžerskom žicom i tri ravnatelja sektora.

Kako komentirate najavu otvaranja glumačkog odsjeka na Sveučilištu u Splitu?

— Kao nužnu i hitnu reanimaciju, ako ne želimo uskoro ispraćati mrtvo tijelo Splitske drame, u čijem je ansamblu sad samo jedan glumac mlađi od trideset godina. Ovo uopće nije pitanje Senata, Sveučilišta i ne znam koga, riječ je zaista o hitnoj intervenciji, koja bi, kao i svaka hitna pomoć, trebala žuriti s glasno uključenom sirenom.

U Dalmaciji Split i Dubrovnik imaju tradicionalnu i postojanu profesionalnu produkciju, no u Šibeniku i Zadru ona je već dugo godina zamrla. Može li se i treba li krenuti u osnivanje profesionalnih kazališnih ansambala u tim dvama gradovima?

— Apsolutno, ali to je moguće jedino Odsjekom za glumu u Splitu. I ne samo za glumu, nedostajat će i redatelji i dramaturzi. Posljednja glumačka klasa, u Splitu dogodila se prije petnaestak godina i svakodnevno se pokazuje koliko je tih nekoliko umjetnika bitno za kazalište u Dalmaciji, spomenut ću samo Elvisa Bošnjaka, Trpimira Jurkića, Editu Majić, Jasnu Jukić u Dubrovniku... Ali, baš svi, kompletna klasa danas ne samo da radi, ti ljudi, koji se sad već bliže srednjim godinama, nose repertoare. Iskreno maštam o danu kad ću autocestom voziti na premijere u Zadar ili Šibenik, na kojima ću otkrivati nova glumačka imena. I, da ne zaboravim, za sve ovo o čemu govorim mnogo je važnija dobra volja nego novac, nije to svota koja bi nekog bitno opteretila. Zar nitko ne vidi sramotu da Zadar i Šibenik kazališno lošije stoje nego prije pedeset godina? I zašto je za velik novac sređena zgrada u Šibeniku ako joj se ne namjerava udahnuti stalni život ansamblom? Zadar je vrlo ambiciozno krenuo u posljednju godinu ili dvije s realnom ambicijom da se uspostavi kao središte Dalmacije, čudi me da se s te strane ne čuje glasnija galama za povratak kazališta.

Smatrate li da bi se nedovršeni Dom hrvatske mladeži u Splitu, u kojem je prije nekoliko godina izveden Kralj Edip, mogao u budućnosti koristiti za kazališne svrhe?

— U mom elaboratu o radu Splitske drame treća scena HNK bila je predviđena upravo tamo, ali ne u onom velikom betonskom prostoru gdje je igran Edip, nego u jednom manjem, koji se povremeno i rabi za gostujuće predstave. Sljedeća faza plana bavila se i mogućnostima konačnoga dovršenja velike scene. Financijski gledano stavka osposobljavanja Doma za kazališne potrebe nije uopće odveć ambiciozna ni prevelika, ali Split nikako da uđe u ozbiljne kulturne projekte koji bi konačno nešto pomaknuli. Kao i u cijeloj Hrvatskoj i na svim planovima, i u ovom gradu nedostaje malo promišljanja strategije i prebacivanje s razmišljanja kako doživjeti sutra na razmišljanje što želimo napraviti za pet godina. Dom — koji inače u teškim uvjetima vrlo spretno vodi Krešimir Sučić, čovjek otvoren za svaku suradnju — mogao bi se financirati samo komercijalnim pristupom vlastitom prostoru, i mogao bi konačno postati središnje mjesto kulture namijenjene mlađima. Ovako je i dalje gradsko ruglo. Najviše zato jer Gradsko vijeće vodi svakodnevnu borbu za vlastiti politički opstanak umjesto da se bavi ne sobom nego problemima grada.

Svi hrvatski festivali, od Festivala malih scena, Marulićevih dana, Festivala glumca do Dana satire, na neki su način koncepcijski ograničeni, zbog čega ih se ne može smatrati općenacionalnom kazališnom smotrom na kojoj bi bila predstavljena najbolja godišnja hrvatska kazališna produkcija. Koji bi od spomenutih festivala to po vama trebao postati ili bi trebalo napraviti iz temelja novi festival koji bi se vezao uz Nagradu hrvatskoga glumišta?

— Sve ove godine Marulićeve dane želim vidjeti kao nacionalni festival, gdje bi sva struka pet dana boravila u Splitu i gdje bi se pokazalo ono najbolje u domaćoj produkciji i raspravilo sve što nas muči. Mislim da je nužno da to ne bude u Zagrebu, nego baš izvan metropole, ima Hrvatske i izvan Zagreba. Tom bi se događaju moglo priključiti i Nagradu hrvatskog glumišta. Kad bismo se barem mogli ugledati na slične kazališne manifestacije u Švedskoj i Moskvi, o kojima sam pisao u više navrata. Već sam počeo odustajati od poziva na promjenu, kad mi je jedna druga pojava ukazala da bi se stvari mogle početi mijenjati, a da se nas uopće ne pita. Naime, čim nas preuzme estrada, koja pokazuje interes da nakon što je napunila novčanike sad bude promovirana i u umjetničku činjenicu pa se penje i na nacionalne kazališne scene, svi ćemo zajedno biti pridruženi nekom Porinu i naći se negdje pod šatorom. Pa ćemo konačno privući i medijsku pozornost. A onda dernek do zore!

Kako na temelju prošlogodišnjega programa ocjenjujete zagrebački Festival svjetskoga kazališta?

— Odlično je što se pokazalo da ima novca za kazalište i što postoji volja prije svega u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Nije dobro što festival nije imao nikakav koncept, nego je zbrda-zdola dovedeno pet predstava od kojih su tri bile zaista vrijedne, ali to sam sklon pripisati brzini kojom je organiziran. Kako ne sumnjam da će se ove godine financiranju pridružiti i Ministarstvo kulture, nadam se da će festival imati i promišljeniji program. Naime, ovogodišnji proračun festivala od pet milijuna kuna impozantnan je za smotru od pet predstava. Ni BITEF u Beogradu ni MESS u Sarajevu ne koštaju toliko, a dovode mnogo veći broj kvalitetnih predstava i relevantni su festivali koji problematiziraju suvremeno kazalište. Apsolutno sam za Festival svjetskoga kazališta i mislim da je to jedna od najvažnijih stvari koje su se dogodile u hrvatskoj kulturi, ali bi ga trebalo ipak osmisliti i vidjeti po čemu se želi razlikovati od Eurokaza.

Naime, ne vidim zašto bi recimo Žoldak, koji će se vjerojatno pojaviti ovoga rujna u Zagrebu, bio program toga festivala, a ne Eurokaza. Gdje je onda razlika? Ili će festivali nastaviti s repertoarnim kaosom koji vlada na našim scenama? Šansa leži i u činjenici da se istodobno odvijaju i Ex Ponto u Ljubljani i BITEF u Beogradu, što može pojeftiniti troškove. Smiješno je da je lani u Ljubljani gostovao Stemannov Hamlet baš u doba našega festivala, a da nije bio i kod nas. Ove godine, kako čujem iz Ljubljane i Beograda — jer iz Zagreba ne doznajem ništa — gostovanja bi ipak mogla biti koordinirana.

Kako ocjenjujete pojedine hrvatske kazališne časopise: »Kazalište«, »Frakciju« i »Hrvatsko glumište«?

— Kamo sreće da tako skladno i promišljeno pokrivanje svih aspekta kazališta i rada u njemu imamo i na domaćim scenama. Ali, ako su nam repertoari kaos, barem je pisanje o kazalištu točno podijeljeno i zna se tko što radi. Svaki od tih časopisa točno je definiran i dobro radi ono što radi, imam dakako i prigovora, ali bilo bi ih nekorektno iznositi s obzirom da sam suradnik dvaju od njih. U svakom slučaju pogodili ste jednu temu koja mi neće dati šlagvort da budem grintavi Dalmatinac.

Kako ocjenujete odnos Hrvatske televizije prema kazalištu i što biste u tom smislu predložili novom glavnom uredniku?

— Predložio bih mu da zaduži nekog od onih nekoliko tisuća zaposlenih da mu u jednoj sezoni izbroji broj prodanih ulaznica za nogometne ulaznice u Hrvatskoj i onih prodanih za kazalište. Pa kad ga taj izvijesti da, gle čuda, Hrvati više idu u kazalište nego na nogometne utakmice i da je, ma što kritičarska zanovijetala prigovarala, hrvatsko kazalište superiorno hrvatskom nogometu, neka onda po tom izvoli i postupiti. Nećemo tražiti da 14 tjednih minuta kazališta i 765 (domaćeg) nogometa, kojemu je jedina svrha promocija industrije piva, na televizijskim ekranima zamijene mjesta, ali bismo mogli ozbiljnije porazgovarati o toj temi. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Manchester Uniteda, Monaca i Reala na televiziji, ne dirajte mi to, ali imaju Englezi, Francuzi i Španjolci i kazališnih predstava koje nude u televizijskoj eurorazmjeni. Hoće li stvarno netko jednom ozbiljno popričati o tome ili ćemo i dalje sportske komentatore gledati kao glavne urednike? Stvarno postajem paranoičan i mislim da nam industrija piva određuje TV-program. Paradoks je u činjenici da nogometaši ne piju, dok su kazališni bifei legendarna mjesta!

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Jasen Boko rodio se u Splitu 1961, diplomirao je dramaturgiju i svjetsku književnost u Beogradu. Radio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu kao dramaturg, a već deset godina radi u splitskom dnevniku »Slobodna Dalmacija« kao novinar-komentator i kazališni kritičar. Sedam dramskih i lutkarskih tekstova za djecu igrano mu je u više profesionalnih kazališta Hrvatske te Bosne i Hercegovine, a objavio je knjige Kazališni sat i druga drama (1995), te Nova hrvatska drama (2002), izbor iz hrvatske drame devedesetih.

Predavač je kolegija Lutkarstvo i scenska kultura te Scenska kultura na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Splitu. Surađivao je kao dramaturg na brojnim kazališnim projektima u Splitu, Zagrebu, Virovitici i Mariboru i preveo više dramskih tekstova s engleskoga jezika igranih u profesionalnim kazalištima i dramskom programu Hrvatskog radija. Akademsku sezonu 1993/94. proveo je u New Yorku, gdje je kao Fulbrightov stipendist (mladi umjetnik) sudjelovao u postdiplomskom programu dramskoga pisanja i scenaristike na New York University. U razdoblju 1999-2001. bio je izbornik riječkoga Međunarodnog festivala malih scena, a trenutno je koselektor sarajevskoga Međunarodnog kazališnog festivala MESS te umjetnički suradnik festivala Ex Ponto u Ljubljani i poljskoga Festivala Gombrowitz. Selektor je ovogodišnjih Marulićevih dana i čest gost svjetskih kazališnih festivala te sudionik više međunarodnih simpozija.

Surađuje ili je surađivao kao kazališni kritičar i teatrolog u brojnim časopisima za kulturu i kazalište: »Vijenac«, »Zarez«, »Kolo«, »Frakcija«, »Glumište«, »Kazalište«, slovenska »Maska«, više radiodrama i adaptacija izvedeno mu je u Dramskom programu Hrvatskog radija, a povremeni je suradnik Hrvatske televizije i radija. Član je glavnog odbora Playwrights Foruma, međunarodnoga tijela International Theatre Institutea (ITI) i Hrvatskoga društva dramskih umjetnika.