Prošireni horizont očekivanog

Prošireni horizont očekivanog

Poigravanje s promatračevim perceptivnim mogućnostima i iskustvima, proigravanje horizonta očekivanog, u likovnom je smislu dobro potkrijepljeno promišljenim konceptom, dorađenom, tehnički kvalitetnom slikarskom izvedbom te uvjerljivim dojmom performativnih međuodnosa slikarskog polja

Otvaranje izložbe riječkog autora mlađe generacije Alana Alebića te mlade opatijsko-vološćanske galerije Studia Artlan, mlade vlasnice i umjetnice Darije Žmak, održano je 22. travnja 2004. Iz pleonazma i ponavljanja prve svjesna sam konglomeratske rečenice čuje se mladost i pozitivan regionalizam. Smatram ih valom nove i iskričave energije, dobrodošle u smislu buđenja događanja, tema, pitanja, razmišljanja...

In medias res, novotovoreni Studio Artlan, zamišljen je kao izložbeno-prodajni punkt za kontinuirano odvijanje različitih umjetničkih sadržaja te poticanje vizualno-likovne, kao i informatičke komunikacije. Artlan neću više hvaliti jer će se sinergijski program, izložbeni program i raznovrsne kulturne aktivnosti, kao što je osnivanje kreativnih radionica, vjerujem dokazati s vremenom.

Intrigantan slikarski put

Za akademskoga slikara Alana Alebića mogu reći da je već (a rođen je 1976) na pravom putu umjetničkog istraživanja i potvrđivanja. Diplomirao je na slikarskom odsjeku u klasi prof. Igora Rončevića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2003.

Upoznajući se sa slikama zaintrigrirala me njihova dvojakost. U ciklusu predstavljenih radova apostrofirana je dvosmislenost slike, kao tradicionalno shvaćene reprezentacije, te kao likovnog objekta oslobođena referentnih vrijednosti. Ako krenemo od imena, tih krutih označitelja koje je osmislila naša kulturološka era, zapast ćemo u zajedničke stilske/klasifikacijske nazivnike te post- i modernističke dogme, što je često dosadna klopka povijesno-umjetničkog angažmana bez izravne afirmacije originalne naravi kompozicija.

Likovna/slikarska samosvijest utemeljena je na provokaciji promatračeve vizualne percepcije dvoslojnim i dvoznačnim pejzažnim slikama. Prema izabranoj fotografiji preneseni predlošci iz prirode sučeljeni su kontroliranom mehaničkom djelovanju medija (slikarske špahtle ili četke u vodoravnom smjeru) te slučajnom materije (polijevanjem boje u vertikalnom smjeru). Vizualno teški, agresivni tragovi monokromnih boja, najčešće zelene, crvene, smeđe, zauzimaju cijeli kadar s najvećim težištem u gornjem dijelu slike, dekonstruirajući izabrani prizor. Početna matrica idiličnoga, nekad i razglednički kičoidnoga krajolika zakrivena je novim kolorističkim, autonomnim slojem, a novostvorena umjetnička realnost razotkriva se u dijalogu dvaju različita pristupa. Poigravanje s promatračevim perceptivnim mogućnostima i iskustvima, proigravanje horizonta očekivanog, u likovnom je smislu dobro potkrijepljeno promišljenim konceptom, dorađenom, tehnički kvalitetnom slikarskom izvedbom,, te uvjerljivim dojmom performativnih međuodnosa slikarskog polja. Klasična, akademska tema podvrgnuta suvremenoj slikarskoj transformaciji aktivira različite mogućnosti iščitavanja varijabilnih istina, predodžbi o određenom predmetu (slika, prizor, predmet) i pojmu (slikarstvo, realnost, objektivnost).

U tom je smislu riječ o transparentnom slikarstvu koje je samo sebi dokaz i koje traje ne samo kao osobna estetika nego i stvaran protok ideja.

Ksenija Orelj