Potraga za ravnotežom

Potraga za ravnotežom

Dobar izbor i dobar postav nadopunjeni su fotografijama autora i upravo ona, znana vjerujem mnogima, na kojoj Giacometti stoji na poluodškrinutim vratima, odlično ilustrira njegovu poziciju kao umjetnika i čovjeka — napola unutra i vani, jednom nogom ovdje, drugom već u kretanju prema nekom drugom prostoru...

U drugoj polovici ožujka, kada je vrijeme izrazito ružno, prohladno, kišovito ili barem tmurno, u Budimpešti se održava glazbenoscenski festival jednostavna imena Budimpeštanski proljetni festival. Ove su se godine, po dvadeset i četvrti put u kazališnim i koncertnim dvoranama toga prelijepoga grada okupili vrsni glazbenici te kazališni i plesni umjetnici na nedvojbeno odobravanje publike, koja je svake večeri punila sve dvorane, bez obzira na broj programa određene večeri. No, osim glazbenog, i likovni je jezik lako razumljiv pripadnicima različitih jezičnih skupina, pa se tako u sklopu spomenutoga Festivala otvaraju i brojne zanimljive izložbe. Dvije pobuđuju posebnu pozornost — izložba usporedbe bečke i budimpeštanske umjetnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće postavljena u tri budimska prostora: Nacionalnu galeriju, Povijesni muzej i Nacionalnu knjižnicu te izložba jednog od najzanimljivijih skulptura prve polovice dvadesetog stoljeća Alberta Giacomettija (1901-1966) smještena u dvije izložbene dvorane u podrumskom dijelu Muzeja lijepih umjetnosti (Szepmuveszeti Museum). I premda se prva spomenuta izložba obilazi s određenom dozom strahopoštovanja i udivljenja zbog vlastita ozračja umjetničke prošlosti, izbor Giacomettijevih djela iz ciriške i drugih švicarskih zbirki pobuđuje iskreni ushit bez ikakvih dodatnih značenja.

Turobne slike

Rođen na samu početku dvadesetog stoljeća u obitelji oca slikara i nastanjen u talijanskom dijelu Švicarske, mladi se Giacometti vrlo rano susreo i s umjetničkom baštinom (putuje u Veneciju i Firencu) i s vlastitim suvremenicima (za studija u Parizu upoznaje kubizam i izvaneuropsku umjetnost), približivši se također nadrealistima. Živeći na relaciji Pariz — Švicarska polako napušta nadrealističku fazu i stvara vlastiti stil u kojem, možemo slobodno reći, ima podjednako utjecaja interpretacija prastarih umjetničkih razmišljanja (Egipat, Mezopotamija), rad po konkretnom modelu i, nije isključeno, Drugi svjetski rat iza kojeg su ostale snažne slike ljudi zatočenih u koncentracijskim logorima. Iako neosporno prepoznatljive, njegove figure, ljudske i životinjske, pripadaju nekom drugom planetu, dapače drukčijem svemiru...

U budimpeštanskom Muzeju lijepih umjetnosti na legendarnom Trgu heroja, Giacomettijeva je izložba podijeljena u kubističku cjelinu i mršave figure upotpunjene crtežima i slikama. Upravo je taj dvodimenzionalni dio izložbe posebno zanimljiv, budući da nerijetko razmišljajući o Giacomettijevoj umjetnosti razmišljamo o njegovu kiparsku djelovanju, dok su nam slike i crteži nekako gotovo neopazice u drugom planu. Na budimpeštanskoj su izložbi usporedno raspoređene obje likovne discipline pa je tako, primjerice, vrlo dojmljivo promatrati žensko poprsje izvedeno u bronci i ulju; istovjetnost modela i različitost izričaja daju posebnu puninu umjetničkoga doživljavanja i upravo tako zaokružena mala cjelina plijeni našu pozornost poput magneta. Jer, dok je trodimenzionalan pristup stisnut do zanemarujućih veličina treće dimenzije, simulirajući tako praktički dvodimenzionalnost, ulja i crteži odražavaju svu punoću u prikazivanju odabranih oblika, koketirajući s oblošću volumena (nerijetko osim ženskih likova autor crta mrtve prirode s naglaskom na plodovima), što povezano susjedstvom prilikom postava doista daje paradoksalnu sliku bremenitu šarmom.

Slavna Žena žlica

Među najpoznatije skulpture kubističkoga razdoblja svakako pripada Žena žlica, za Giacomettijeve pojmove iznimno velika skulptura, u kojoj domišljato spaja ženske obline s oblikom žlice — izmjene konkavnih i konveksnih ploha gotovo doslovce prati poprsje i krilo žene. Iako bismo mogli govoriti o asocijacijama, nema dvojbe da se spoj organskog i anorganskog, živog i beživotnog može shvatiti i posve doslovno. Iako formalno različita od njegovih kasnijih izduženih, tankih žena, već Žena žlica uključuje temeljne Giacomettijeve preokupacije — odnos punoće i praznine, pokušaj izdvajanja oblika od prostora koji ga okružuje, odnosno napor da se materijalizira iskustvo čudna doživljaja kada je odjednom, nalazeći se u jednoj pariškoj kino-dvorani doživio, možemo li to nazvati halucinacijom?!, pojavu crnih mrlja umjesto osoba koje su ga zaista okruživale. U brojnim tekstovima vezanim uz Giacomettijeva iskustva pronalazimo negaciju onoga što bismo jednostavno nazvali uobičajenim iskustvom — prestao je svijet doživljavati na dotadašnji način, u živim ljudima vidio je mrtvace, u tjelesnom prazninu. Upravo ta njegova potraga za vidljivim, koja mu je odjednom počela izmicati, izmaknula mu je, do tada bliske svjetove nadrealizma i kubizma i gurnula ga u vlastitu posebnost. Možda njemu tamo i nije bilo dobro ni ugodno, no ustrajavao je jer drukčije nije mogao — ono što danas doživljavamo kao eteričnost, prozračnost, senzibilnost posebna kova, autoru je bilo vjerojatno preteško breme.

Trajna fascinacija ženom

Njegovi biografi tvrde da ga se nije mogao osloboditi, mislim da ga se nije ni htio otresti — barem ne dok ne pronađe razloge svojem novom poimanju svijeta i zbilje. Jer, gledajući izbor tema, prepoznajemo i nadalje fascinaciju ženom — nije to više izmjena ispupčenja i udubljenja, nego fino, sjetno istraživanje u kojima se ne zaobilazi ni jedna ženska komponenta — prepoznatljive grudi, naglašeni bokovi, blage crte lica. I upravo hrapavost brončane površine žudi za dodirom gledateljeve ruke, tim jasnim znakom prepoznavanja i komunikacije. Odabrala sam za primjere upravo dvije ženske figure iz dva različita razdoblja Giacomettijeva bavljenja istom temom — ženom. No, njegov odlazak u novo poimanje kiparskog istraživanja vidljivo je i pri figurama muškaraca, pasa, dijelova tijela (Ruka)... Ono što je svima zajedničko jest pokret, čime su dovedeni u stanje neravnoteže ili napetosti. čak i kada je riječ o, na prvi pogled, potpuno stabilnoj, simetričnoj kompoziciji poput one u omiljenu, često izlaganu i reproduciranu Kočijašu, stječe se dojam da je mirnoća samo priprema uoči početka trke. Čak ni stojeći položaj ljudske figure ne može zavarati — čim mu okrenemo leđa, dat će se u natjecanje.

Zaokružen i cjelovit opus

Za razliku od skulptura, crteži i slike odaju dojam smirenosti ili, bolje rečeno, pomirenosti sa svojim stanjem — portreti spokojno zure, aktovi opušteno leže i čekaju, voće se ne kotrlja sa stola. Linije crteža ograničavaju formu. Na slikama, međutim, ta je pomirenost prividna, vrlo blisko kiparskoj situaciji — boja buja i premda je obično riječ o smeđim i sivim tonovima, sluti se ključanje života. Upravo ta bliskost metalne boje kipova i uz njih obješenih slika daju onu, malo prije spomenutu, zaokruženost i cjelovitost postignutu takvim likovnim postavom.

Izložba u budimpeštanskom Muzeju lijepih umjetnosti predstavlja upravo onoliko skulptura, uljenih slika i crteža koliko je primjereno da se stekne dojam o Giacomettijevim kubističkim i postkubističkim likovnim preokupacijama, da se može uživati u svakom pojedinom izlošku neometano zbog pretrpanosti, ali ipak dovoljno blizu postavljenima da se može sagledati kontekst. Dobar izbor i dobar postav nadopunjeni su fotografijama autora i upravo ona, znana vjerujem mnogima, na kojoj Giacometti stoji na poluodškrinutim vratima, odlično ilustrira njegovu poziciju kao umjetnika i čovjeka — napola unutra i vani, jednom nogom ovdje, ali drugom već u kretanju prema nekom drugom prostoru...

Olga Vujović