Neprekinuti friz

Neprekinuti friz

Od otvaranja prije desetak godina Arhitektonski centar Beča (Architekturzentrum Wien ili kraće Az W), sada udomljen u sklopu muzejskoga kompleksa MuseumsQuartiera, prometnuo se u vodeće arhitektonsko središte Austrije

Pod geslom arhitekturu prezentirati, arhitekturu diskutirati, arhitekturu publicirati, arhitekturu arhivirati Az W razvio je široku lepezu aktivnosti, usmjerenih temeljnoj zadaći afirmacije i disperzije arhitektonskih tema u široj javnosti. Potičući međudjelovanje globalnih i lokalnih tendencija, Az W funkcionira istodobno kao prezenter međunarodnih arhitektonskih kretanja austrijskoj publici, te, vice versa, kao promotor nacionalne arhitekture na internacionalnoj sceni.

Arhitektonska neoavangarda

U žarištu je zanimanja Arhitektonskoga centra kritičko preispitivanje povijesti austrijske arhitekture 20. stoljeća, o čemu svjedoči i najnovija izložba pod naslovom Austrijski fenomen, Koncepti eksperimenti, Beč/Graz 1958-1973, kojom se do 12. srpnja prezentiraju radovi bečke i gradečke arhitektonske scene, što su zadobili mitski status i međunarodno priznanje kao važna dionica poslijeratne arhitektonske neoavangarde. Naslov izložbe dvostruko je referentan. Njime se podsjeća na Holleinov tekst o austrijskoj arhitektonskoj avangardi od 1958, koji je objavio kao urednik u časopisu »Bau« 1969. pod naslovom Novi koncepti iz Beča, te priziva Cookova knjiga Eksperimentalna arhitektura (1970) u kojoj je on pojavu austrijskih radikalnih vizija u šezdesetim godinama prozvao austrijski fenomen.

Potkraj pedesetih se, na raznim stranama svijeta, istodobno i nezavisno, javljaju prve pukotine u vladajućem internacionalnom modernizmu. U Beču se, u okviru manjih skupina formuliraju nove ideje, što otvaraju drukčije perspektive od tada vladajućih, i odmah pobuđuju zanimanje međunarodne scene. Ključna je godina 1958, kada Hundertwasser piše svoj pljesnivi manifest protiv racionalizma u arhitekturi, a teoretičar Günther Feuerstein objavljuje teze o incidentnoj arhitekturi. Hollein i Pichler 1963. u Beču postavljaju izložbu o budućnosti arhitekture s utopijskim vizijama novoga grada. Iako je sve započelo u austrijskoj metropoli, u prvo je vrijeme, s obzirom na konzervatizam bečkih službenih krugova, situacija manje stimulativna nego u Grazu, gdje na scenu stupa naraštaj mladih arhitekata i studenata, koji nesmetano u okviru programa na studiju promišljaju eksperimentalnu arhitekturu. Premda je očito postojanje dvaju žarišta novih kretanja, nemoguće je povući jasnu granicu između njih s obzirom da je idejna i geografska bliskost poticala stalne uzajamne utjecaje, izmjene informacija i međusobna preklapanja.

Austrijski fenomen od početka je imao odličnu recepciju u međunarodnom stručnom tisku te u avangardnih krugova i pojedinaca (poput Archigrama i Cedrica Pricea), što su u šezdesetima na istoj, subverzivnoj liniji napadali dogmatski modernizam. U kontekstu ekonomskoga procvata, vjere u neograničen napredak i cvjetanja masovnoga konzumerizma nastaju radikalne arhitektonske utopije. Interferencija tehnologije, umjetnosti, pop-kulture i arhitekture rezultirala je raznolikim repertoarom koncepcija koje se, u svrhu kritike modernističkih arhitektonskih konvencija, koriste arhetipskim i ritualnim arhitektonskim vizijama. Arhitektura nadilazi fizička ograničenja izgrađene tvorevine i postaje medij, a pop-strategije nagrizaju službeno prihvaćenu kvalitetnu arhitekturu. Akcije u javnom prostoru, ulična događanja i performansi privremeno, tjelesnim sudjelovanjem prolaznika, mijenjaju karakter i značenje urbanoga krajolika. Intervencije u svakodnevni život grada pokazuju političku svijest i potiču pitanja o pravoj ulozi arhitekta.

Rekonstrukcija djelovanja

Izložbom je rekonstruirano djelovanje širega kruga od pedesetak autora ili autorskih skupina. U obliku njihovih radnih biografija, posloženih prema vremenskim slojevima u nehijerarhijskom kataloški zamišljenu atlasu slika, dokumentirano je gotovo sedamsto projekata, s osnovnim podacima bez detaljnijih opisa i dubljega poniranja u svaki od njih, kao prvi pokušaj cjelovita pregleda konceptualnih i eksperimentalnih tendencija što su se pojavile u Beču i Grazu tijekom prijelomnih šezdesetih. Prikaz radnih biografija, pričvršćenih na zidove izložbene dvorane u obliku neprekinuta friza, figurira kao prostorni okvir za detaljnije dokumentirane individualne projekte, izložene pod staklom na stolovima razmještenim slobodno u prostoru galerije. Stotinjak originalnih izložaka — crteža, skica, modela i art-filmova (o akcijama i hepeninzima), dopunjenih opisima i teoretskim stajalištima, vodećih protagonista razdoblja poput Raimunda Abrahama, Waltera Pichlera, Hansa Holleina, Coop Himmelb(l)au, Angele Hareiter, Fridricha St. Floriana, Haus-Rucker-Co, Missing Link, Bernharda Hafnera, i drugih, svjedoči o raznolikosti i provokativnosti koncepata, strategija i kreativnih metoda te ocrtava austrijski fenomen kao »mnoštvo nereguliranih osobitosti«.

Organizatori su za zainteresirane posjetitelje predvidjeli svake druge srijede tijekom trajanja izložbe dublje poniranje u izvorišta, utjecaje i iskustva dinamičnih šezdesetih pod vodstvom pojedinih protagonista: Eilfrieda Hutha, Günthera Feuersteina, Gernota Nalbacha, Hermana Czecha, Maxa Peintera, Friedricha St. Floriana i Klausa Pintera, što pridonosi zanimljivosti i autentičnosti projekta.

Na kraju valja istaknuti da nakon ove zanimljive retrospekcije, što je naznačila obrise važnoga fenomena ispod čije su kabanice izašli gotovo svi vodeći autori suvremene austrijske arhitekture, treba očekivati dalje istraživanje austrijskog fenomena, na čijim su marginama sudjelovali i hrvatski arhitekti. Jedan od njih je Radovan Delalle, koji je na međunarodnom tematskom natječaju Arhitektura i sloboda uz izložbu Trigon 1969. u Grazu osvojio prvu nagradu svojim konceptom urbarhitekture.

Vinko Penezić