Napetost kože

Napetost kože

Aquaplan je svakako neobičan i nov projekt na hrvatskoj plesnoj sceni, vrlo komunikativan i iskren, nimalo naivan ni u izvedbenoj tehničkoj podršci

Plesni centar TALA 14. travnja u Kulturnom centru Centra Kaptol pretpremijerno je izveo predstavu Larise Lipovac Aquaplan. Riječ je o prvom samostalnom projektu inače poznate zagrebačke plesačice i koreografkinje koja je početkom 2000. godine, zajedno s Tamarom Curić, osnovala plesni centar TALA i pokrenula Platformu mladih koreografa.

Larisa Lipovac autorica je i ujedno jedini fizički prisutan izvođač predstave — ona koja objedinjuje vlastitu osobnost i zvukove i slike, komunicirajući istodobno i s publikom i s osobama svojih preokupacija. Njezina je priča intimna, ženska; želja, san, ali i strah, tuđa loša iskustva. Je li moguće naći svoju polovicu? Mogu li muškarac i žena ostvariti skladnu vezu? Jesu li biološke različitosti prednost ili manjak? Je li u vezi moguće biti sretan? (Onako sretan kao Silversteinovo I drvo je bilo sretno, ali s manje jednostrane požrtvovnosti?)

Autorica je u svojoj potrazi za istinom posegnula i za stručnom literaturom (Žena dr. Gruden i Muški spol. Ženski spol D. Jessela i A. Moir), no kako to već biva s citatima izvađenim iz konteksta — i ona zapaža da ih suprotstavljeni spolovi u tumačenju mogu razumjeti i iskoristiti na svoj način.

Akva je voda (kao simbol: izvor života, sredstvo očišćenja, središte obnavljanja), a plan površina, nacrt, zemljovidno prikazivanje nekog manjeg područja. Uz to: akvaplan je široka daska, »vodena skija« koju vuče motorni čamac i koja služi za vožnju po vodi, a akvaplaning je vodeni klin, sloj vode koji se u vožnji stvara između asfalta i gume.

Malo jezično propitkivanje naslova pomoglo mi je ponovno dozvati scensku priču Larise Lipovac i pronaći mogući ključ u prikazu ovoga neobičnog projekta.

Zemljovidi tijela

Predstava počinje virtualnim planovima, zemljovidima tijela. U, projekcijama otvorenom, prostoru lagano plešu odvojeni, ali u stalnoj usporedbi muški i ženski dijelovi tijela. Odnosno oko kamere (iza kojeg se opet krije autorica) nježno, pomalo mazno pleše po njima. Riječ je o veoma lijepim tijelima, u odnosu svjetla i sjene osjeća se izrađenost mišića, napetost kože pojedinih dijelova koji se mjestimice doimaju posve samostalnima i pomalo apstraktnim, dok su drugdje posve realno konkretizirana. Oko ustrajava na prepoznatljivoj različitosti spolova, no nemamo dojam da je to neki problem. Dapače. Lagani prijelazi i voluminozna mekoća projekcija (što omogućavaju tri platna i dva projektora) prožeti suptilnom nenametljivošću originalne jazz-glazbe (A. Kraljić, M. Rašić, J. Kriletić, V. Višnjić), sanjivo pričaju o mogućoj harmoniji, i pripremaju teren.

Pojavljuje se plesačica koja ulazi u vodu. Njezin pokret podatno prati mekoću vode. Tijelo pleše i uživa, pripremajući se za ono dalje, ispunjenje i život.

Ono što slijedi je, najkraće rečeno, pokušaj sjedanja na akvaplan, i traženje pouzdanog čamca za koji se može, valja vezati. Pokušaj vezivanja završit će emotivnim akvaplaningom, klizanjem na mokrom kolniku.

Drugi je dio predstave uopće mnogo skliskiji, po autoricu opasniji, jer je narativan, glazbenoscenski kolaž koji vrlo jasno i nedvosmisleno, pojačan tekstom (Njezinim razgovorom s Njim, koji je prisutan glasom), vodi klasičnu žensku priču, od romantičnog uzleta i sna o vjenčanici do razočaranja osviještenom zbiljom i otkrivenim bezdanom različitosti. Pritom se rabe jasni simboli i znakovi, putokazi koji nedvosmisleno prate razvoj (uspon i pad) Njezine ljubavne priče (a zna se da je ženama ljubav sve...) No, taj dio ne pamtimo kao doživljaj, nego više kao objašnjenje, srećom, duhovito i ironično u situacijama i detaljima.

Aquaplan je svakako neobičan i nov projekt na hrvatskoj plesnoj sceni, vrlo komunikativan i iskren, nimalo naivan ni u izvedbenoj tehničkoj podršci, u kojem se Larisa Lipovac, okupivši vrsnu (svjetlo D. Šesnić, scena M. Crnobrnja, kostim M. Zagorec, rekvizita M. Sekulić, montaža videa T. Fiket), zašto ne reći i jaku prijateljsku ekipu, predstavila opet u novom svjetlu.

Maja Đurinović