Mnoštvo emocija

Odlična Mariborska filharmonija, s osobito dobrim puhačima (posebice limenom sekcijom), pod Letonjinim je ravnanjem pokazala sve svoje dobre strane

Koncertni život u protekla dva tjedna u Zagrebu, kao i (u još) ne tako daleku, Mariboru zaslužuje pozornost zbog dva programa ponešto izvan okvira uobičajene, standardne koncertne ponude. U Zagrebu je znatan interes izazvao koncert komorne glazbe održan u Hrvatskome glazbenom zavodu 17. travnja, na kojem je nastupio glasovirski trio u sastavu: Zoran Jakovčić, violina, Nikola Ružević, violončelo i On Mitani, klavir.

Zusammenspiel

Osim Ruževića, koji je zagrebačkoj publici dobro poznat, a čija se karijera zapravo odvija na potezu Hrvatska — SAD, i ostali su članovi ansambla glazbeni internacionalci, tek stjecajem okolnosti okupljeni ove godine oko zajedničkog hrvatsko-japanskoga glazbenog projekta. No, nisu baš poznati zagrebačkoj glazbenoj javnosti, pa iz tog razloga valja o njima napisati nekoliko riječi. Zoran Jakovčić, premda je rođen u Hrvatskoj, glazbeno je školovanje dovršio u SAD, najprije na Cincinatti Conservatory of Music, da bi postdiplomski studij nastavio na njujorškoj Juilliard School u klasi poznate pedagoginje Dorothy DeLay. Od tada je njegova violinistička karijera vezana ponajprije uz nastupe u Americi, gdje je posebno zapažen kao prvi violinist Essex Quartetta, kojem se pridružio 1986. godine.

Uz njega i Ruževića na spomenutom je koncertu svirao i japanski pijanist On Mitani, aktivan glazbenik i cijenjen predavač ne samo u svojoj domovini nego i u mnogim europskim zemljama. Mitani je već ove sezone u duu s Ruževićem muzicirao u HGZ-u, a ovaj je koncert bio još jedan prilika da se zagrebačkoj publici predstavi kao komorni glazbenik. Treba napomenuti da je to troje umjetnika nastupilo i u okviru Zlatnog tjedna japanske kulture, kojem se Zagrebačka filharmonija — poduprta zagrebačkim Gradskim uredom za kulturu, Gradskim poglavarstvom, Gradskom skupštinom, japanskom agencijom za kulturne poslove Bunackho i Veleposlanstvom Japana u Republici Hrvatskoj — pridružila 25. travnja pod ravnanjem također japanskoga dirigenta Chikara Iwamure.

Uz skladbu I. Matsushita Hi-Ten-Yu za wadaiko-bubanj i orkestar te Ricercar iz Bachove Muzičke žrtve u transkripciji Antona von Weberna, u program je uvršten i Beethovenov trostruki koncert za violinu, violončelo, glasovir i orkestar u c-molu. No troje je glazbenika značajke svojih umjetničkih osobnosti najbolje pokazalo na spomenutom komornom koncertu s programom očekivano uravnotežena sadržaja, s jednom skladbom hrvatskog autora (Baladom za violinu, violončelo i klavir Rudolfa Matza), jednom skladbom japanskog autora (Triom za violinu, violončelo i klavir Tatujija Toyozume) te dva standarda klasično romantičarske glazbene literature, Glasovirskim triom u A-duru, op. 13 Josepha Haydna i Glasovirskim triom, op. 8 Johannesa Brahmsa. Romantično folklorni Matz te umjereno moderni, vrlo europeizirani glazbeni izričaj Toyozume, najviše su odgovarali udruženim snagama trojice interpreta.

Međutim, vedri klasicizam Haydnova skladateljskog rukopisa, pogotovo pak prigušena strastvenost glazbenog iskaza Johannesa Brahmsa, otkrili su nepodudarnosti (osobito što se daha fraze tiče) u zajedničkoj svirci izvrsnih glazbenika. Muzikalnom Jakovčiću nedostajalo je snage i odlučnosti u izvođenju, tehnički perfektni On Mitani disao je potpuno različitim dahom od svojih kolega, dok je Ružević, najpotpuniji i najzreliji što se intenziteta uvjerljivosti glazbenog izričaja tiče, tek s Jakovčićem mogao uspostaviti pravi dijalog. U zanatski kvalitetnu muziciranju trojice glazbenika, koje je rezultiralo vrlo serioznim, dorađenim izvođenjem svih skladbi, nedostajalo je zajedništvo intuitivna pristupa i nemogućnost finije usklađenog Zusammenspiela zbog njihovih očito odveć različitih individualnosti. Najmanje kompatibilan bio je On Mitani, čija pijanistička kvaliteta nije upitna, no čije je razumijevanje Brahmsove i Haydnove glazbe zaustavljeno na crti savršeno korektno odsvirana notnog teksta.

Izvrsni harfist

U koncertnom životu naših prvih susjeda, u spomenutom je razdoblju spomena vrijedan nastup Mariborske filharmonije pod ravnanjem Marka Letonje, u velikoj dvorani SNG-a u Mariboru 24. travnja. Zanimljivo oblikovan progam predstavio je u prvom dijelu najprije skladbu Čelo Alp II Alda Kumara, koncipiranu za simfolnijski orkestar i live-elektroniku. Skladba je zamišljena kao slijed orkestralnih situacija u slojevima i doživljava se kao reminiscencija na razne glazbe, melodije i ritmove, među kojima se prepoznaju i segmenti folklorne provenijencije. Elektronika tu nije dopunjujući, nego više razvojni element alternativnoga generatora zvuka u spoju s tradicionalnim zvučnim izvorom — simfonijskim orkestrom. Na programu je našlo mjesto još jedno suvremeno djelo: koncert za harfu i orkestar Alberta Ginastere, u kojem je vrlo zahtjevnu solističku dionicu tumačio Nicolas Tullliez. Mriborski nastup Letonje i Tullieza rezultat je njihove suradnje iz Basela, gdje je Letonja od prošle godine glazbeni ravnatelj u operi, a Tulliez svira harfu u opernom orkestru. Izvrstan glazbenik, Nicolas Tulliez spaja ljepotu izražajnosti i boje zvuka svog instrumenta s teško zamislivom tehničkom perfekcijom izvođenja na tako kompleksnu i osjetljivu glazbalu kakvo je harfa.

Glazba Argentinca Alberta Ginastere na ovim se našim prostorima (kako u Sloveniji, tako i u Hrvatskoj) zapravo vrlo slabo poznaje. Ginastera je jedan od najvažnijih južnoameričkih skladatelja dvadesetoga stoljeća. Koncert za harfu, koji je napisao 1956, praizveo je španjolski harfist Nicanor Zabaleta. Djelo zapravo nije bilo skladano za njega, premda ga je prvi izveo, no u tehničkom pogledu koncert je toliko zahtjevan da ga može svirati samo prvorazredan harfist. Tulliez se pokazao vrlo suverenim izvođačem, istodobno i interpretom u finu dosluhu s Ginasterinim glazbenim izričajem, koji se, uvjetno rečeno, može označiti kao ekspresionizam atonalnoga tipa, oživljen ritmičkim harmonijskim osibinama argentinskoga folklora. Kompleksnost Ginasterine glazbe traži educirana i zreloga interpreta, što Nicolas Tulliez svakako jest. Bez obzira na stanovitu zatvorenost Ginasterine partiture, publika je znala ispravno procijeniti kvalitetu izvedbe te je dugotrajnim pljeskom nagradila izvođače. Odlična Mariborska filharmonija, s osobito dobrim puhačima (posebice limenom sekcijom), pod Letonjinim je ravnanjem pokazala sve svoje dobre strane u izvođenju orkestralnih dijelova iz Wagnerove muzičke drame Tristan i Izolda (Izoldina ljubavna smrt), kao i ulomaka iz Tetralogije. Pojačani sastav orkestra zvučao je mjestimice upravo impresivno. Letonja je s mnogo unutarnje čvrstine, ali i mnogo emocija, vodio orkestar, postigavši zavidnu razinu homogena muziciranja unutar vrlo izbalansirane zvučne slike.