Majstori eklektičkog modernizma

Majstori eklektičkog modernizma

Arhitektura eklektičkog modernizma što su nam je na prijelazu stoljeća ponudili arhitekti Velimir Neidhardt, Dinko Kovačić te Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić istodobno je i individualna i suvremena, u svakome trenutku opravdavajući postojanje unutar korpusa suvremene hrvatske arhitekture

Eklekticizam je prema Anićevu Rječniku stranih riječi »nekreativna metoda kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu...«, a eklektik je »onaj koji je nekritički napabirčio znanje iz raznih izvora, a nema vlastitih ideja«. Još radikalniji u tumačenju toga pojma je Klaićev rječnik, prema kojem je eklektik »učenjak ili političar koji besprincipijelno spaja proturječne nazore, čije je naučavanje rezultat kojekuda prikupljenog, često i raznorodnog materijala«, dok će legendarni Minervin Leksikon iz 1936. eklektika označiti kao umjetnika »koji se bez određenoga smjera i cilja koristi tekovinama raz. stilova«, zaključujući kako »njegova djela stoga nemaju nikakvo značajno obilježje«.

Birati ili otimati

No, možemo li danas, na početku 21. stoljeća, bez kritičkog odmaka prihvatiti pejorativne tvrdnje prošlostoljetnih autoriteta, barem kada je riječ o arhitekturi i umjetnosti? Jer izvorno starogrčki eklégein znači birati, a ne nekritički i nedosljedno pabirčiti, odnosno krasti različite ideje i stilove, čime se približavamo drugoj starogrčkoj riječi, iako drugoga korijena, eklépto, koja ima vrlo jasno značenje, a to je ukrasti, odnosno lukavo oteti. Očito je da izvore eklekticizmu moramo tražiti u svijetu filozofije. Tako je, primjera radi, grčki filozof Potamon iz Aleksandrije (1. st.?) sam svoje učenje — u kojem se isprepleću teze platonizma, aristotelizma i stoičke filozofije, bez pejorativa nazvao eklekticizmom.

Moram priznati da me taj problem tijekom jednoga kišnoga travanjskog utorka toliko zaokupio da sam poveo malu telefonsku raspravu na zadanu temu s dvojicom dobrih prijatelja i vrsnih stručnjaka — arhitektom Tomislavom Premerlom i klasičnim filologom Ninom Zubovićem. Tema je analizirana na brojnim primjerima od historicizama 19. stoljeća, protomodernizma i klasicizma Viktora Kovačića, moderne sve do postmodernizma s kraja stoljeća, a onaj pejorativni mit o eklektici polagano se pred sve brojnijim argumentima topio poput goleme sante leda.

Gotovo naizust izgovarali smo već toliko ponavljane Kovačićeve riječi: »Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost. Logično, da građevina bude prema materijalu i konstrukciji komponirana, a praktično, da zaista odgovara potrebama, radi kojih je građena i milieuu.« Prema Premerlu to je temeljni stavak moderne! Već u sljedećoj rečenici Kovačić izriče sudbonosnu misao: »Arhitektura je umjetnost, i kao takova mora da bude individualna i savremena — i to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo.« No, odmah potom dodaje: »Tim se ne zbacuju na prečac svi stilovi, dapače elementi pojedinih stilova, ukoliko se dadu organički upotrijebiti, za cijelo će naći u kompoziciji mjesta.«

Citirana misao za nas je važna iz nekoliko razloga. Kao prvo, umjesto eklekticizma Kovačić rabi mnogo podesniji izraz, a to je epigonizam (Klaić: »epigon, slab ili rđav imitator«). Jednako tako ona je, prema Premerlovim riječima, danas mnogo aktualnija i važnija negoli primjerice Kovačićevim neposrednim sljedbenicima, jer su je »oni možda u svom purizmu razumjeli kao eklektiku«. No, upravo ta misao, ističe Premerl, »za nas je danas presudna u novijem pogledu na Kovačićevo djelo...«, ali možemo dodati i za razumijevanje tendencija nekoliko poznatih hrvatskih arhitekata posljednjih desetljeća prošloga i početka novoga stoljeća.

Na prvome mjestu riječ je o ostvarenjima arhitekata Velimira Neidhardta, Dinka Kovačića te Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića. Ono što ih povezuje vrsno je, riječju majstorsko, baratanje modernističkim vokabularom u kojem eklektičko poprima svoje prvobitno značenje, a to je vještina biranja, a ne nedosljedno pabirčenje i spajanje protuslovnih nazora. Primjera radi, Neidhardt će nakon američkih iskustava stečenih u jednoj od vodećih tvornica »kasnog modernizma« (Feđa Vukić, op. a.) — u čikaškoj podružnici glasovite arhitektonske tvrtke Skidmore, Owings i Merrill, neomodernističkim monumentalizmom na velika vrata zagrebačke arhitekture nakon duga vremena aktualizirati temu gradske palače. Prvo u projektu i realizaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978-1995; u suradnji s M. Hržićem, Z. Krznarićem i D. Manceom), a potom i Poslovnom zgradom Ine (1985-1989). Obje realizacije imaju snažno gradotvorno i vizijsko značenje novog urbanog identiteta, jer praktično nastaju u još neizgrađenu i nesređenu dijelu budućega gradskoga središta, stvarajući izvrsnu protutežu Lenucijevoj viziji grada 19. stoljeća. No istodobno dok se poigrava tradicijom moderne, Neidhardt suvereno vlada visokim tehnologijama. Dakle, vraćamo se temeljnim Kovačićevim tezama o arhitekturi, a to su: logičnost, praktičnost, individualnost i suvremenost.

Oblici i boje

Najiskreniji u izricanju toga stajališta bit će Dinko Kovačić u razgovoru za »Vijenac«, što ga je s arhitektom potkraj 2002. vodila Iva Körbler. »Tražio sam«, reći će tada, »dogovor i mjeru, dogovor između suvremenosti i tradicije.« Upravo u tom dogovoru Kovačić će na samu početku 21. stoljeća u Splitu realizirati nekoliko reprezentativnih neomodernističkih ostvarenja — vilu Stupalo (2002), Komercilalno-distribucijski centar TD Rovinj (2001) i Ekonomski fakultet (2002).

Tijekom posljednjega desetljeća prošloga stoljeća znakovita je pojava arhitekata Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića (Dva arhitekta-2A). U doba kada su najelitnije dijelove grada Zagreba preplavile obiteljske kuće najgrotesknijih oblika i boja Ćurković i Zidarić smiono će pokušati reminiscirati u kombinaciji s visokotehnološkim dostignućima vrijednosti kulture stanovanja zlatnoga doba zagrebačke moderne kao univerzalnoga standarda. Stanje hrvatske arhitekture tijekom devedesetih vrlo će dobro opisati u monografskom katalogu o Ćurkoviću i Zidariću kritičar arhitekture Toni Bešlić. »...Posebno su tražene«, pisat će Bešlić, »takozvane urbane vile. Nizovi takvih kuća što niču po sjevernom dijelu grada često iza svog zvučnog imena skrivaju neukus i nekvalitetu. Za njihovu je realizaciju bilo dovoljno omanje građevno zemljište, nekakvi nacrti koje i nije morao iscrtati arhitekt i nekvalificirana radna snaga koja je često radila i na crno. A ponekad se tu našla i građevna i uporabna dozvola. U želji da baš njihova kuća bude najposebnija, upadaju u bezidejne zbrke oblika i boja, neproporcionalnih krovova, betonskih balustrada i jeftinih kombinacija mramora i stakla. I dok aute kupuju kod provjerenih kompanija, naručuju najbolja odijela, projekte svojih kuća povjeravaju bilo komu...«. No, neke od njih daleko od očiju javnosti crtat će incognito i neka poznata imena domaće arhitekture. Kada se spomenutim slučajevima pozabavila Komisija za prelijepo, bilo je nevjerojatno vidjeti koliko li se samo u njezinim analizama tzv. vila tajkunara prepoznalo i našlo povrijeđenih samozvanih arhitektonskih autoriteta i koliko je uopće bilo nepoželjno javno govoriti o toj temi, da je gotovo preko noći smijenjena cjelokupna tadašnja redakcija časopisa »Čovjek i prostor«.

Upravo u tome ozračju Ćurković i Zidarić nastojat će, kao što je rečeno, uspostaviti prekinute standarde kulture stanovanja. U razdoblju između 1995-2000. godine ostvarit će desetak visokosolidnih realizacija u kojima će majstorski ekvilibrirati između autorske kreacije te interesa i mogućnosti investitora. No, bitno je istaknuti, uvijek će težiti visokom tehnološkom standardu, koji će neposredno nadahnuće tražiti u tradiciji zagrebačke moderne. Možemo reći da je znakovita jedna od njihovih ranijih realizacija — rekonstrukcija kuće u Andrijevićevoj ulici (1995.), koja je nadahnuta neposrednim susjedstvom — kućom Stjepana Planića iz 1962.

Planićevski duh

Taj planićevski duh možemo pratiti na nekoliko ostvarenja, primjerice kući u Dedićima (1999), koja je kao dvojni objekt komponirana u dva zasebna volumena — paralelopipeda i valjka s elipsastom bazom. Upravo nas elipsoidni valjak neposredno može asocirati na Planića i njegovu glasovitu okruglu kuću. No, još je jedan element ovdje vješto preuzet iz tradicije zagrebačke moderne. Riječ je o opeci, također omiljenu Planićevu materijalu. Ćurković i Zidarić odlučiti će se za fasadnu opeku treće klase, koja će svojim neujednačenim koloritom dodatno naglasiti vanjski dojam pročelja perforirana dvjema trakama lođa. Sam po sebi i »koncepcijskom uvjerljivošću«, taj objekt, prema Bešliću, pripada nedvojbeno vrhu zagrebačke arhitekture. Nešto je slabiji u izvedbi susjedni objekt. No, za domaće, hrvatske, prilike vrhunski je rad obiteljska kuća u Perjavici (2000). Ta je kuća nastajala u rijetko viđenoj sinehiji autorske kreacije s interesima investitora. Kompozicijski izvrsno oblikovana, poput Kniferova meandra, i detaljima unutrašnjega uređenja melankolično oživljava ideju kuće kao Gesamtkunstwerka. Kao i u prethodnom primjeru, kao građevni materijal uz visokotehnološke pojavljuje se i fasadna opeka treće klase. »Fino vibrirajuća tekstura fasadne opeke«, napisat će Bešlić, »diferenciranom nas energijom uvodi u magiju materičnosti. Odmah se sjetimo Stjepana Planića i njegovih bravura s opekom. Osim toga znak je kako je opeka sasvim moderan i aktualan građevni materijal. Opeka, aluminij i staklo. Vertikularno i moderno.«

Zaključimo. Arhitektura eklektičkog modernizma što su nam je na prijelazu stoljeća ponudili arhitekti Velimir Neidhardt, Dinko Kovačić te Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić istodobno je i individualna i suvremena u svakome trenutku opravdavajući svoje postojanje unutar korpusa suvremene hrvatske arhitekture.

Krešimir Galović