Ljepši spol zna svirati

Ljepši spol zna svirati

U »Vijencu« broj 262, u recenziji CD-a Jasne Bilušić, došlo je do slučajne pogreške u broju naklade te je u njemu potrebno zanemariti posljednju ništicu. Čitatelji su jamačno zapazili nerealnu brojku, koje se inače ne bi postidjela ni američka jazz-diskografija!

No kad smo već kod ljepšega spola u jazzu, vrijedi se u ovoj rubrici osvrnuti na disk koji je prvi predstavio mladu i atraktivnu violinisticu Reginu Carter. Njezino ime još nećemo naći u specijaliziranim enciklopedijama jazza, iako je ona još 1998. u reviji »Down Beat« proglašena prvom violinisticom u glasovanju međunarodne kritike. Riječ je o vrlo nadarenoj, školovanoj glazbenici vrlo dobre tehnike i kontrole instrumenta, koja nastavlja tradiciju legendarnih američkih jazz-violinista Joea Venutija i Stuffa Smitha, a djelomično i Francuza Stephanea Grappellija.

Gipsy jazz

Disk glasovite američke jazz-etikete Veve Reginu Carter predstavlja nizom stilski dosta raznorodnih izvedbi te u nekoliko dosta različitih sastava. Od uvodne rile, Gershwinove Oh, Lady Be Good, izvedene u stilu gipsy jazza Djanka Reinhardta i Stephanea Grappellija s kvintetom u kojem su nastupili: pijanist Werner Gierig Vana, gitarist Rodney Jones, kontrabasist Peter Washington i bubnjar Lewis Nash, Regina Carter ulazi s formacijom klasičnoga klavirskog jazz-trija istaknutoga pijanista i skladatelja Kennyja Barrona u sferu modernoga mainstreama. Taj niz od četiri skladbe: Cook’s Bay, Our Delight, New York Attitude te balada Spring Can Really Hang You Up The Most ubraja se među najbolje izvedbe na disku te uz iskusna Barrona Reginu Carter predstavlja kao inventivnu improvizatorku. Tom nizu valja svakako pridodati i Skeeter Blues bubnjara Lewisa Nasha, u kojem Carterova pokazuje urođen smisao i za interpretaciju tog u jazzu neizostavna segmenta. No u programu diska Rhithms Of The Heart nalazimo i nekoliko izvedbi koje po pristupu i karakteru odudaraju od spomenutih, iako ne devalviraju ulogu mlade violinistice. Primjerice, popularnija melodija inače vrlo moderna trombonista i umjetnika sviranja na morskim školjkama Stevea Turrea, Mojito, s uporabom popularne latinskoameričke ritmičke formule te bez gitare u sastavu. Ili Mandiago Street Richarda Bonea s uporabom tipičnih elektrificiranih instrumenata ili pak Papa Was A Rollign Stone u izvedbi koje Regina Carter ugošćuje danas jednu od najistaknutijih vokalistica jazza, Cassandru Wilson, te perkusionisticu Mayru Casales. Regina Carter i u tim izvedbama improvizira na džezistički način te bismo njihovo uvrštavanje u program morali smatrati možda nekim ustupcima njezina prvoga diska ostvarena za tako važnu tvrtku. Uz to, spomenuta stilska dinamika ne bi trebala biti razlogom da se disk Rhythms Of The Heart ne posluša, jer se o ulozi Regine Carter u današnjem jazzu već podosta zna, a ukoliko ona i nadalje ostane vjerna jazzu, znat će se zasigurno još i više.

Uza sve značajke vrlo dobre jazz-violinistice, Regina Carter i u tom žanru demonstrira danas zapažen trend mladih i lijepih violinistica, zapažen napose u komercijalnoj glazbi, predvođenih atraktivnom Vanessom May.

Detroit, rasadnik izvrsnih jazz-glazbenika, s pojavom Regine Carter ponovno se proslavio, a zanimljivo je u kolikoj mjeri interpretativne mogućnosti solista ovise o karakteru sastava u kakvu sviraju. Potvrđuje to i CD Regine Carter Rhythms Of The Heart.

Mladen Mazur