Lanci za knjige

Lanci za knjige

Aleksandar Stipčević, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Smiješno je uspoređivati današnje vrijeme sa srednjim vijekom, ali u vremenima kojekakvih priča iz budućnosti zanimljivije postaju i priče iz davnine. Tko li se, barem u sekundi, dok šeta bezglavo suvremenim sajmovima knjiga, neće prisjetiti srednjovjekovnoga skriptorija u kojem su ubogi pisari mukotrpno mjesecima, pa i godinama prepisivali knjigu, a majstori inicijalima i minijaturama ukrašavali lijepo i čitko karolinško pismo ili mističnu rukopisnu goticu? Možda će se netko danas, dok ga bombardiraju top-liste i top-pisci, sjetiti i kolijevke knjige — samostanskih knjižnica u srednjem vijeku, kada je dugo prepisivana knjiga bila kultni predmet, kada je često bila okovana i za pult vezana lancem, kako bi se onemogućile krađe, kada je znala biti i nepodnošljivo teška, poput II. novljanskog brevijara, teška čak dvadeset kilograma.

Imati privatnu knjižnicu značilo je imati dvije do tri knjige, prodati neki kodeks značilo je obogatiti se, moći kupiti neko zemljište ili čak osam krava. No, u tako mračnu, usporenu srednjem vijeku, u kojem su rukopisnu knjigu stvarali često neznani prepisivači, iluminatori, knjigoveže, a njome se dičili biskupi ili bogati vladari, Crkva je, unatoč svojim dogmama, bila jedini svjetionik znanja. Da nije bilo samostana koji su pomno pohranjivali knjižnu kulturu (samostana prvih, kasnoantičkih kršćanskih zajednica, pa benediktinskih u 11, 12. i 13. stoljeću, potom franjevačkih i dominikanskih, koji su tu kulturu širili dalje od liturgije), ne bismo imali ni ovo malo podataka o srednjovjekovnoj knjizi u Hrvata, koja je još zapetljana u mreži nerekonstruirane povijesti (zbog nedostataka dokumenata).

Raspletanje mreže

Tu mrežu dijelom je raspleo ugledni znanstvenik Aleksandar Stipčević, stručnjak za povijest knjige, koji je u upravo objavljenoj knjizi Socijalna povijest knjige u Hrvata uspio od krhotina srednjega vijeka stvoriti mozaik, živu sliku srednjovjekovne knjižne kulture, do sada rasute po pojedinim samostanima, katedralama, u arhivima ili oporukama. Stipčević, kao ni prije, ne piše suhoparni povijesni pregled, nego rasprostire svjetonazor jednoga doba, preplećući činjenice, običaje, mentalitete, približavajući se tako, možda i nehotično, novoj grani povijesti, koja se zove nova povijest. Stipčevićeva knjiga ne čita se površno, očima — ona nas usisava, prenosi nas, poput vremeplova, u zbilju srednjega vijeka.

Kulturu oživljava poput predstave — unosi u nju mnoštvo likova, poput pisara nad pergamenom, knjigoveža, humanista koji putuju po Italiji i obogaćuju svoje knjižnice, zabavlja nas mnoštvom rekvizita, tj. knjigama, s legendama (Splitski evanđelistar), kletvama, nadnaravnim svojstvima... Otkriva nam skrivenu infrastrukturu jedne kulture, odnosno mnoga pozadinska zbivanja iznosi nam prvi put jasno na pozornicu. Stipčevićeva je knjiga poput otkrivene škrinje pune pergamena, uspomena, vrijednih predmeta, koja je zanimljiva i laiku, a ne samo istraživaču. Autor umije povezati istraživački, znanstveni i popularni stil te održavati vagu — niti se gubi u sitničavoj analitičnosti, niti zastranjuje u trivijalnost. Knjiga Socijalna povijest knjige u Hrvata (prvi dio zamišljene trilogije, u kojem se analizira povijest rukopisne knjige do tiskanja prve knjige na starohrvatskom jeziku i glagoljskom pismu — Misala po zakonu Rimskog dvora — 1483) namijenjena je stoga široj publici, koja će uz ugodno čitanje moći gledati i mnoštvo sjajnih fotografiranih reprodukcija iz mnoštva muzeja i knjižnica.

Barbari i ostale katastrofe

Da je dio golema srednjovjekovnoga knjižnoga blaga koje se spominje u povijesnim dokumentima sačuvan, imali bismo, kako kaže autor u uvodu knjige, veliku knjižnicu u kojoj bi bila pohranjena djela najznamenitijih antičkih autora, arapskih pisaca u latinskom prijevodu, zbirka pisana glagoljicom i ćirilicom, u kojoj bi se našle i žanrovski šarolike knjige, od teoloških do prirodoznanstvenih. Nemar, poplave, požari, glodavci koji su se hranili odbačenim rukopisima te ponajviše najezde barbara prilikom seobe naroda koji su uništavali i kulturu (sačuvale su svoje blago rijetke knjižnice, npr. one u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Zadru), zatrpale su nam put do srednjovjekovne knjige. Stipčević ipak živopisno rekonstruira, od početaka pismenosti na našim prostorima do predrenesanse, kada knjiga postaje i opći uporabni predmet, a ne samo ljubomorno čuvan simbol znanja i imetka. Vraća nas u doba siromašne pismenosti Ilira (koji su se koristili grčkim jezikom, i to katkada), dočarava nam njihovo miješanje s pridošlim grčkim kolonistima i Rimljanima, potom nas uvodi u doba ranih kršćanskih zajednica koji u kasnom Carstvu preuzimaju proizvodnju knjiga. O vjerskom životu prvih kršćana na hrvatskom tlu najpotpunije govore ostaci iz Salone, gdje se još u 3, 4. i 5. stoljeću grade lijepe bazilike kao simbol dominacije kršćanske nad poganskom kulturom. Ta se kultura održala samo u važnijim gradovima i na otocima, kamo nisu prodrli ratoborni Avari, Huni, Goti.

U slikovitom povijesnom pregledu Stipčević opisuje i razdoblje doseljenja Hrvata na današnje tlo u 7. stoljeću, njihovo asimiliranje sa starosjediocima, preuzimanje kršćanstva, učenje isprva latinskog, a poslije i glagoljskoga pisma. No, prava proizvodnja hrvatske knjižne kulture započinje tek u 9. stoljeću kada, na poziv hrvatskoga kneza Trpimira, u nas dolaze benediktinci koji će uvesti Hrvate u svijet zapadnoeuropske knjige (samostan sv. Krševana u Zadru bio je jedan od najjačih kulturnih centara benediktinskoga razdoblja). No, dok su benediktinci sa svojim geslom moli i radi ostali ipak najviše u okrilju liturgije, dominikanci podupiru snažniji razvoj školstva te obogaćuju hrvatsku knjižnu kulturu i teološkim i znanstvenim knjigama.

Knjiga je postala oružje reda (zbog širenja heretičkih pokreta, na primjer patarena, tj. bogumila u Bosni). S razvojem gradova pri kraju srednjega vijeka formira se sloj građanstva, pa afirmacija liječnika, pravnika i raznih humanista podiže interes za knjigu i otima Crkvi monopol nad znanjem. U nas su neki od tih privatnih širitelja humanizma bili zadarski liječnik Jacobino de Maimenti (prepisivao u 14. stoljeću izvatke iz Aristotelovih knjiga), trogirski humanist Petar Cipiko (prvi Hrvat koji je u svojoj knjižnici imao Platona), zadarski intelektualac Juraj Benja i drugi.

Rukopisi i relikvije

Nakon čitka povijesnoga pregleda izlaska knjige iz samostanskih riznica u javnost Stipčević posvećuje istraživanje samoj knjizi — proizvodnji rukopisne knjige, pisarima, minijaturistima, trgovcima, ukratko mnogim segmentima koji su stvarali tadašnju usporenu, ali uzvišenu knjižnu umjetnost. Proučava knjige kao rukopise, ali i kao relikvije, u skladu sa srednjovjekovnim vjerovanjima da knjiga ima nadnaravna svojstva (koja nasljeđuju antičke običaje, primjerice one egipatske, da papirusni svici ili knjige mrtvih u grobu štite pokojnika od zlih duhova u zagrobnom životu). Među takvim svetim knjigama u hrvatskom srednjem vijeku najpoznatije su Splitski evanđelistar, za koji se vjerovalo da je nađen u sarkofagu sv. Dujma, salonitanskoga mučenika, te je stoga spomenik od najveće važnosti u hrvatskom ranom srednjem vijeku, najveća dragocjenost u riznici splitske katedrale. Drugi je Kločev glagoljaš, čiji su vlasnici bili krčki knezovi Frankopani i za koji se vjerovalo da ga je napisao sv. Jeronim.

Svako poglavlje ima karakterističnu sliku — poglavlje o pisarima dočarava nam svijet mukotrpnih zapisivača koji su stajali nad stalkom i pergamenom, obezvrijeđeni, iscrpljeni, shvaćajući svoj posao kao tešku kušnju koja će se iskupiti na drugom svijetu. Baš kao skolastički filozof Gerson, jedan od rijetkih koji je napisao hvalospjev pisarima, i Stipčević iskazuje poštovanje prema tim nevidljivim promicateljima povijesti knjige, rekonstruira njihova imena, iščitavajući sve zapise, bilješke na kodeksima i pokazujući tu najveći istraživački domet. Tu je zaista valjalo biti pedantan razotkrivač i procjenjivač s povećalom, koji nastoji povijesne kotačiće rasporediti u veoma važnu mehanizmu srednjovjeklovne knjižne kulture. Za širu publiku, umjetnički nadahnutu, posebno će biti zanimljivo poglavlje o knjižnoj umjetnosti, o minijaturama koje su se vrlo razvile još u romaničkom dobu (Većenegin evanđelistar iz 11. stoljeća, koji se danas čuva u knjižnici Bodleiana u Oxfordu, Osorski evanđelistar iz 11. stoljeća, danas pohranjen u Vatikanskoj knjižnici, Trogirski evanđelistar iz 13. stoljeća, danas pohranjen u riznici trogirske katedrale), da bi se potom razvile kao gotička umjetnost. Franjevci (13, 14. i 15. stoljeće) razvijaju gotičko pismo, koje ranije čitko pismo oblih oblika zamjenjuje mističnim, nečitkim pismom s oštrim lomovima i šiljastim završecima. Među najljepšim se primjercima hrvatskih gotičkih rukopisa bogato iluminirane koralne knjige, antifonari i graduali sačuvani u samostanu sv. Frane u Zadru.

I među glagoljskim rukopisima koji su ipak, u odnosu na latinske, odnosno one pod utjecajem zapadnoeuropske umjetnosti, bili ruralnija varijanta, Stipčević izdvaja Misal kneza Novaka (14. stoljeće), Brevijar Vida Omišljanina, III. novljanski brevijar i druge lijepo iluminirane kodekse. U hrvatskoj minijaturi najdublji će umjetnički trag ostaviti Julije Klović i Feliks Petančić potkraj 15. stoljeća.

Srednjovjekovne tajne

Stipčević knjigu razlistava i dalje, u razdoblju predrenesanse, širenja humanizma, kada se javlja tiskarski stroj, koji će poslije minijaturu zamijeniti drvorezom. Bogatiji građani, a i laici, postaju promicatelji knjige, a Venecija postaje središte nabave knjiga. Umjesto negdašnje zaštićenosti, knjiga postaje javno dostupna, o čemu svjedoči i prodajni katalog Calatogus znamenita tiskara i izdavača iz Nürnberga Kobergera. Potkraj 15. stoljeća širi se područje knjige, i u smislu žanra i u smislu formata (javljaju se za učene gospođe časoslovi koji će potaknuti venecijskoga tiskara Alda Manuzija da započne tiskati knjige osminskog formata, odnosno, današnji tip knjige).

Nakon brojnih pristupa knjizi (trgovina, cijena, oporuke, iluminacije), Stipčević knjigu završava popisom najtraženijih knjiga u srednjem vijeku, kao i onih zabranjivanih, pa je njegovo istraživanje zanimljivo i za povjesničare i za povjesničare književnosti.

Nemoguće je sažeti sve zanimljivosti koje knjiga donosi (mogli bismo usput spomenuti i opaticu Čiku, kao prvu srednjovjekovnu ženu koja je posjedovala knjige, a koje je darovala benediktinskom ženskom samostanu), pa ju je najbolje pročitati. Otkriti tajne srednjovjekovne knjige na prostoru isprepletenom različitim kulturama i jezicima, a još zagonetnom, nije bio lak posao. Zato je Stipčević odabrao pripovjedački stil — znane, sakupljene i duboko proučene činjenice ukomponirao je u opću sliku srednjega vijeka, obogativši tako to razdoblje svakomu tko se bavi srednjim vijekom, bilo povijesno, bilo književno, bilo likovno.

Stipčević nije izabrao kronološki pristup, nego tematski (razni aspekti knjige), zbog čega ima podosta prepletanja, pa i ponavljanja istih motiva unutar jednoga poglavlja. No, to i zadržava u čitateljskoj svijesti najvažnije slike hrvatskoga književnog srednjeg vijeka. Stipčević ne zapisuje, ne popisuje, nego radije opisuje, povezujući knjigu s poviješću, životom, širom kulturom. Ima u toj znanstvenoj knjizi i beletrističkog duha i stoga će biti zanimljiva i korisna i nekom izdavaču, a i stručnjaku za medievalistiku.

Zanimljivo je prisjetiti se djetinjstva knjige, koja je imala svoju škrinju, riznicu, posvećeni pult, ukratko, golemu važnost. Danas ni sveučilišne knjižnice, svojim modernim i bešćutnim uređenjem, ne mare za duh prošlosti, za stare mirise i ugođaje koji čovjeku daju svijest o povijesti, trajanju, laganu i dugu hodu kroz vrijeme. Baš danas, kada knjiga dobiva novo ruho, Stipčevićeva knjiga dobiva i arhivsku vrijednost.

Zgodno je nešto zapaziti — danas nema više pisara, ali pisci, stvaraoci, uvijek ostaju u duhu pisari, nagnuti nad svojim tekstom, zavučeni u dušu knjige, često opet anonimni, nezabilježeni, neshvaćeni. To samo govori da se stvaralački proces nikada ne može ukinuti, niti knjiga ikada, unatoč brbljarijama konzumenata trendova, može izgubiti svoj tajni život među koricama.

Lada Žigo