Ključ izgubljena djetinjstva

Ključ izgubljena djetinjstva

Dacia Maraini, Bagheria, prev. Jelena Butković, Algoritam, Zagreb, 2004.

Pisati autobiografske zapise možda je i provokativnije od izlaganja vlastite nagosti, jer traži hrabrost ogoljivanja svojega jastva, odnosno osobnu projekciju sebe podložnu tuđim sudovima i interpretacijama. Cilj je introspekcije poniranjem u unutrašnjost vlastite ljušture, koja krije poseban svijet uobličen djelovanjem izvanjskih i unutrašnjih činilaca, osvijestiti svoja djela, postupke i stajališta prema drugima i sebi. Kod uvjetno rečeno, sretnijih pojedinaca stvoreni svijet nije imaginarna karaktera, nego je proizvod vrlo osobnih proživljavanja u kojima su najčešće angažirana sva osjetila, koja obično nude vlastitu više-manje subjektivnu prosudbu svijeta.

Korijene reagiranja na objekte zbilje treba većim dijelom tražiti u djetinjstvu i prijelaznom razdoblju odrastanja u koje se vraća autorica autobiografskih zapisa pod naslovom Bagheria. Svi oni koji vole gledati unatrag, dakako, u pozitivnom kontekstu, trebali bi prelistati ovo kratko i sažeto štivo kako bi mogli usporediti vlastitu nutrinu i svijet u kojem žive s unutrašnjim i vanjskim svijetom introvertirane djevojčice, poslije žene, koja je odrastala u danima za Drugog i nakon Drugog svjetskog rata, i koja se tek u kasnim godinama, 1997, odlučila na bilježenje građe pohranjene u sjećanjima.

Predstaviti dio sebe znači posegnuti za suprotstavljenim pojmovima poput lijepog i ružnog te krenuti u potragu za izgubljenim vremenom slijedeći književni stil Marcela Prousta, čije je pisanje proizvod bogatih osjetilnih iskustava i osobne emocionalne topline. Bogatstvo zapamćenih doživljaja izazvanih različitim podražajima ističe se i u osjetu njuha naviklu na vonj jasmina i konjske balege iz djetinjstva noseći sa sobom očitu, a opet teško prihvatljivu depresivnu životnu istinu.

Zbrka u dječjoj glavi

Spisateljica Dacia Maraini po povratku iz koncentracijskoga logora u Japanu zajedno sa članovima obitelji završava u Bagheriji na Siciliji kod majčina aristokratskog dijela obitelji. Iznenadna promjena životnih okolnosti dovodi do zbrke u dječjoj glavi imajući za posljedicu miješanja tek minule svakodnevice s novom slojevitošću života u kojoj se istodobno miješaju užasi rata, strahovi od gubitka i nestajanja s razmišljanjima o estetici, spolnosti i ostalim područjima života. Suočenost s grubošću života rezultira ranijim sazrijevanjem, koje se očituje, osim u spoznavanju životne krhkosti, i u preuranjenim razmišljanjima o kulturi oka, odnosno o odnosu elitnog i pučkog ukusa, gdje je izražena potreba za objašnjavanjem različitih životnih pojava i procesa.

U idiličnom mediteranskom ambijentu autorica dotiče i raznolika pitanja vezana uz literaturu, tradiciju te vjersku i moralnu problematiku. Osebujna i jednostavna pripovjedačkog stila, Dacia Maraini bavi se i djelomično znanstvenim radom istražujući povijesno-geografsku uvjetovanost Bagherie i njezino višestruko moguće jezično podrijetlo ukazujući na svoje ne samo književne nego i znanstvene afinitete.

Naglašen doživljaj spolnosti je, unatoč djetinjoj dobi i okolnostima, zahvaljujući dječjoj radoznalosti i naivnosti nježan, erotičan i puten, vidljiv u doživljaju muškoga spolovila i njegovoj usporedbi s mekoćom dudova svilca, pri čemu je paralela rezultat laviranja između različitih tradicija kojima autorica pripada i ne pripada. Osjećaj izgubljenosti i život u procijepu kultura i staleža navest će spisateljicu da odbaci svoje aristokratsko sicilijansko podrijetlo, kojem će se poslije vratiti kako bi pronašla istinski identitet.

Suočavanje sa svojim ja

Između dječjih sjećanja u pedesetim godinama 20. stoljeća autoričina čarobna Bagheria gubi svoja bajkovita obilježja i postaje još jedno mjesto prodora suvremene civilizacije, u kojoj se narušava odnos prirode i čovjeka. U zrelom životnom razdoblju suočena s genetskom baštinom, bez tegobne materijalne komponente posjećuje zapuštene i sada tuđe odaje obiteljske vile tragajući za minulim danima prisjećajući se zauvijek izgubljena djetinjstva i bolna odrastanja s kojim nestaju blagodati djetinje infantilnosti. Poput Alice u zemlji čuda koja se nakon niza doživljaja vraća kući Dacia Maraini susreće se oči u oči s prikazama iz prošlosti i prihvaća povijest svoje obitelji kao nerazdvojiv dio sebe.

Iako opsegom malo djelo sa tek 99 stranica, Bagheria je sadržajno duboko i višeznačno djelo u kojem autorica kroz vlastito suočavanje sa svojim ja u različitoj životnoj dobi analizira suvremene probleme društva kroz koje svaki zahtjevniji čitalac pronalazi zanimljive retke vezane uz osobna promišljanja kao dijelove sebe u djelićima drugoga ljudskog života. Pripadnost različitim tradicijama, europskoj i istočnoj, a dijelom i zasebnom sicilijanskom mentalitetu, kao i iskustva nestašice, ali i čista sofisticirana užitka probranih jela, glazbe i književnih djela, rezultira osjećajem nepripadnosti i potragom za korijenima, što stoji u pozadini pisanja ove dragocjene knjižice.

Bagheria je drugo prevedeno djelo talijanske spisateljice koje izlazi u Hrvatskoj, nakon Nijeme vojvotkinje. I Vojvotkinja je sadržajno vezana uz isti grad na Siciliji i jednu od autoričinih dalekih ženskih rođakinja, čiji je portret u galeriji obiteljskih portreta koje je autorica promatrala kao mala djevojčica, a njezina se zanimljiva osoba provlači obama djelima.

Sonja Homa