Vijenac 265

Književnost

Sjećanje

Jela Tadijanović

Bio-bibliografska bilješka

Sjećanje

Jela Tadijanović

Bio-bibliografska bilješka

slika

Jela Tadijanović-Ljevaković, povjesničarka umjetnosti, rođena je 23. travnja 1910. u Zagrebu. Realnu je gimnaziju polazila u Daruvaru i Rumi, gdje je 1929. maturirala. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom: diplomirala 1938. Za Dragutina Tadijanovića udala se 4. rujna 1939. Bila je tajnica i stručna suradnica u Domu likovnih umjetnosti pod upravom Hrvatskog društva umjetnosti (1938-1941), koje je u katalogu Izložbe Celestina Medovića (2-30. IV. 1939) objavilo njezin esej o Medoviću (str. 11-23) bez potpisa; u knjizi pjesama Dragutina Tadijanovića Tuga zemlje 1942. u ciklusu Srebrni kovčeg moga javora objavljeno je sedam njezinih pjesama, također bez potpisa; honorarna nastavnica za književnost i opću kulturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1946-1948); u Državnom izdavačkom poduzeću Zora (1949-1960) urednica i stručna suradnica Biblioteke likovnih umjetnosti: Pieter Bruegel 1950, Honoré Daumier 1951, Radovan, Portal katedrale u Trogiru 1951, Antikna skulptura u Hrvatskoj 1952, Andrija Buvina 1960, Juraj Dalmatinac 1963, Istarske freske 1963. i biblioteke Savremeni umjetnici: Petar Dobrović1954 (iste godine opremila je katalog Muzeji i zbirke Zadra), Marino Tartaglia 1955, Pedja Milosavljević1957, Oton Gliha 1958; urednica i stručna suradnica serije od trideset ekranskih Monografija likovnih umjetnika Jugoslavije u obradi i izdanju Zora filma i Jadran filma u Zagrebu (1960-1965); voditeljica programa za književnost, likovnu umjetnost i opću kulturu u Centru za kulturu i informacije u Zagrebu, Preradovićeva 5 (1966-1972), vidi str. 12-32, istoimene publikacije 1965-70, objavljene 1971. Umrla je osam dana prije 94. rođendana 15. travnja 2004. u Zagrebu.

(Dopunjeno prema Sabranim djelima Ivana Gorana Kovačića, sv. V. Pisma, str. 224, uredio Dragutin Tadijanović, Zagreb, 1983.)

Lepet krila

Jelici

U velikom nekom gradu,

U stanu s tisuću knjiga,

Žive njih dvoje, sami,

Godinama. (Tko zna, dokle?)


Svake noći, svake noći,

Kad se spremaju na počinak,

Oni se zagrle i dugo šapću:

»Lepet krila! Lepet krila!«.


Nema, nikoga nema da bi,

Prije svog lijeganja u postelju,

Rekao: »Lepet krila!«.


Samo njih dvoje, kada se budu

Rastajali od ovog Svijeta,

Ponijet će sobom tajnu tih riječi.


A pratit će ih lepet krila anđeoskih.


Zagreb (Mirogojska cesta 8),

27. siječnja 1998.

Stihovi na poklon

Kad odlazim od kuće, u Gajevoj, pogled

Svraćam na prozore prvoga kata:

Ona i ja živimo tamo odnedavna.


Nema na prozoru cvijeća,

Otvoren je i na njemu se pojavi

Njezin nasmiješeni lik,


Moj nadraži cvijet,

I pozdravlja me, kao nekada.

A ja ne mogu da doviknem:

Najdraži cvijete moj


(Jer što bi prolaznici rekli?)

Nego se laganim korakom izgubim

Iza ugla, pa stanem. I kažem naglas:

Jelice, najdraži cvijete!


Zagreb (Klinički bolnički centar »Rebro«)

15. ožujka 1979. uveče

Vijenac 265

265 - 29. travnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak