Izdanja Matice hrvatske

Knjiga je opremljena s osamdesetak ilustracija u boji i četrdesetak crno-bijelih te imenskim kazalom. — Bibliografija uz tekst. — 350 str., 24x17 cm, tvrdi uvez za zaštitnim ovitkom, ISBN 953-150562-4

U najboljemu duhu starih Matičinih izdanja, antologijskih povijesno-umjetničkih studija i crtica iz kulturne prošlosti Dalmacije, izlazi djelo Spomenička baština Boke kotorske, bogato opremljena i dokumentirana knjiga sabranih rasprava o bokeljskim temama Cvite Fiskovića, nestora hrvatske povijesti umjetnosti i kulture (Miljenko Foretić), temama kojima se Fisković bavio pedesetak godina.

Privučen arhaičnom urbanošću srednjovjekovnoga Kotora, njegovom umjetničkom, obrtničkom i pomorskom tradicijom, Fisković je začudni kroničar kotorske umjetničke i duhovne prošlosti. Jednako opčinjen izvornom ljepotom predmetâ koje studira kao i prašnjavom arhivskom građom o njima, Fisković piše znanstvene, detaljističke analize prožete prirođenim, mediteranskim osjećajem za ono životno, ljudsko i svakodnevno u prošlosti nekoga grada. Iz Fiskovićevih povijesno-umjetničkih studija o Boki kotorskoj u vremenu od srednjega vijeka do početka 19. stoljeća progovara totalitet života, pa se u njima mjestimice može otkriti i melankolični istraživač koji osjeća duboku nostalgiju za, danas, pustim Perastom ili Kotorom kakva više nema. Istodobo proučavanje parcijalnog i bitnog — otkrivanje svakodnevnih, anegdotalnih, razbibrižnih činjenica (Gađanje pijevca u Boki...) i strogo znanstvenih, struci podređenih otkrića (O umjetničkim spomenicima) te naposljetku njihovo prožimanje (Borbe Peraštana s gusarima...) i povezivanje sa sadašnjošću — nude znakovit uvid u vječno živu spomeničku i umjetničku hrvatsku baštinu Dalmacije u koju je autor, čini se, nepovratno mladenački zaljubljen.

Boka kotorska, Hrvatima toliko bliska, a gotovo nepoznata povijesno-zemljopisna činjenica, otkriva u ovoj knjizi možda ponajbolje svoje vrijednosti, vrijednosti kojih nismo bili stoljećima dovoljno svjesni. Upravo u tom — razotkrivalačkom — aspektu treba tražiti iznimne kulturološke domete Matičina izdanja kojemu je vijek trajanja, sigurni smo, osiguran na dulje vrijeme.

Stjepan Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću: hrvatski među šest svjetskih jezika, bibl. Izdanja u suradnji, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska i Matica hrvatska Čitluk, Zagreb-Čitluk 2004. Knjiga je opremljena s dvadesetak c/b ilustracija, a sadrži i priloge s preslikama i prijepisima izvornih dokumenata na latinskom jeziku s prijevodom na hrvatski jezik i bilješkama, sažetak na engleskom i talijanskom jeziku te imensko kazalo. — 159 str., 20x14 cm, broširani uvez, prošiven, ISBN 953-150-133-5

Koliko su pape i Katolička crkva pridonijeli razvoju hrvatskoga književnoga jezika, odnosno procesima traženja i odabira najpogodnijega govora za jedinstveni jezik svih Hrvata, a samim tim i procesu nacionalno-političkog jedinstva Hrvata?

Pronašavši u rimskom povijesnom arhivu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere dosad potpuno nepoznate papinske dekrete iz dvadesetih godina 17. stoljeća u kojima se zapovijeda uvođenje ilirskoga, odnosno hrvatskoga jezika u nastavni program svih crkvenih visokih škola i sveučilištâ poput bolonjskoga, padovanskog, pariškog, bečkog, madridskoga i drugih velikih europskih sveučilištâ, autor proučava značenje toga otkrića u širem kontekstu ujedinjenja različitih hrvatskih narječja u jedinstven književni jezik. Autorov je zaključak da su odlučujući poticaji i inicijativa za to dolazili prije izvana, iz papinskoga Rima, nego s hrvatskoga nacionalnog područja. Premda u početnim fazama razvoja, hrvatski se jezik zahvaljujući papama našao uz bok latinskome, grčkom, arapskom i aramejskom jeziku, eda bi se na njemu, u sklopu šire papinske politike i katoličke obnove nakon Tridentskoga sabora, mogle objavljivati crkvene knjige potrebne slavenskim narodima za koje se tada — prema legendi o braći Čehu, Lehu i Mehu — vjerovalo da potječu od Hrvata koji svi govore istim jezikom s razlikama u narječjima, među kojima je onaj dalmatinskih Hrvata najstariji i najljepši, te na taj način i najbolji izbor za opći crkveni jezik svih slavenskih naroda.

Paradoks Krasićeva otkrića — da se hrvatski jezik proučavao prvo u inozemstvu te da je najveće svoje priznanje u povijesti dobio i prije negoli je stvarno (pravopisno i gramatički) utemeljen — baca potpuno novo svjetlo na općeprihvaćene teze o nastanku i standardizaciji hrvatskoga književnog jezika. I ne samo to: papinska se jezična politika (jedinstven hrvatski jezik, izrada gramatike i pravopisa te tiskanje književnih i znanstvenih djela na hrvatskome jeziku) pokazala dalekosežnom u podupiranju svijesti o nacionalnom i političkom jedinstvu Hrvata, zasnovanu na jedinstvu vjere, jezika i pismenosti, gotovo tri stoljeća prije njihova stvarnog ujedinjenja.

Stjepan Krasić (Čitluk, 1938), akademik, teolog, crkveni povjesničar, paleograf i arhivist, redoviti je profesor crkvene povijesti i metodologije znanstvenoga rada na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Ovom knjigom nastavio je svoj prezaslužni rad na osvjetljavanju nepoznatih i manje poznatih stranica hrvatske kulturne i crkvene prošlosti.

Mate Ganza, Most s putnikom, bibl. Zvjezdarnica, knj. 13, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.

138 str., 21x14 cm, broširani uvez, prošiven, ISBN 953-150-699-X

Nastala na razmeđi krugovaških i razlogovskih poetika, Ganzina je poezija u počecima ocijenjena kao filozofsko, egzistencijalno-analitičko, pomalo nejasno pojmovno pjesništvo oslonjeno na neka opća mjesta suvremene hrvatske poezije (strah, bol, patnja, nemoć i slično). Posljednjih godina, a posebice u ovoj zbirci, zapaža se stanovita pjesnikova životna i književna autorevizija, svođenje računa, brisanje prijašnjih književno-identitetnih oznaka. Sada, pjesnik čvrsto stoji na tlu, svjestan je svojega položaja koji rasvjetljuje s pozicija životne empirije. Mračna je to i nadasve ozbiljna poezija, svjesna čovjekove povijesno-društvene i prirodne uvjetovanosti, poezija tragičnoga patosa usprkos svevladajućemu kanonu površnosti.

Poezija Mate Ganze (Brštanovo kod Splita, 1936) prevođena je na nekoliko stranih jezika (engleski, francuski, njemački, talijanski, poljski, mađarski, japanski i drugi) i zastupljena u brojnim domaćim i inozemnim antologijama. Ganza je do danas objavio desetak pjesničkih zbirki: među njima posebno je zapažena Knjiga bdijenja, za koju je autor 1993. dobio Ujevićevu nagradu.

Marko Antun Horvatović, Lakši način putovanja velikih lađa i uz vodu i niz vodu, pretisak pripremio i pogovor napisao Zvonimir Jakobović, pretisak uredio Dubravko Malvić, niz Pretisci, ur. Jelena Hekman i Dubravko Malvić, Matica hrvatska i Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb 2004.

Pretisak izdanja iz 1804. — Usporedo tekst izvornika i preradba na današnji hrvatski jezik. — Sadrži još pogovor i bibliografiju. — 51 str. + 2 presavijana lista s ilustracijama, 19x14 cm, broširani uvez, prošiven, ISBN 953-6091-29-1

Horvatovićevo djelo o pokretanju riječnih brodova s pomoću lopatica, tiskano u Vrhovčevoj tiskari u Zagrebu prije točno dvjesto godina, 1804, prva je knjiga s tehničkim sadržajem na hrvatskom jeziku, te je stoga jednako zanimljiva i s povijesno-tehničkog i s jezično-terminološkog aspekta.

Marko Antun Horvatović (Horvath, Horvat; Orahovica, oko 1740-Zagreb, 1821), svećenik, izumitelj i pjesnik, napisao je ovu knjigu potaknut lošim prometnim prilikama u Hrvatskoj, posebice u Slavoniji. U doba pisanja knjige Horvatoviću nije bio poznat Fultonov pokus parobroda 1803, pa dakle ni njegov način pokretanja brodova s pomoću lopatica. Horvatovićev je izum dakle izvoran, a od parobroda se razlikuje jedino u tome što Horvatović ne piše o parnome stroju, nego predviđa pogon ljudskim radom ili konjima. Osim toga tehničkog rješenja, Horvatović daje i niz uputa brodarima o organizaciji i ekonomičnosti tada nerantabilna prijevoza robe uz i niz vodu.

Pretisak je objavljen u spomen na dvjestogodišnjicu te prve tehničke knjige tiskane na hrvatskom jeziku.