Edita nije Amélie

Toga dana vijest da Edita Majić napušta kazalište i odlazi u samostan karmelićanki u Španjolsku bila je za mene prvorazredna. Čak sam kupio imbecilnu reviju »Extra«, za koju prije nisam ni znao da postoji, zatim još blesaviju »Gloriju« s njezinim intervjuom samo zato što se Editino asketsko lice pojavilo na naslovnici.

Slično Z. Zimi, sad se i ja pitam, zašto me je toliko prenerazila ta vijest? Zašto me ošinula kao grom?

1) Je li stoga što poznajem Editu, ali ne dovoljno da mogu reći da sam joj prijatelj?

2) Je li stoga što sam bio osjetljiv na njezinu glumu?

3) Je li stoga što sam je uvijek i u svemu smatrao autentičnom?

4) Je li po lokalpatriotskoj liniji, što je Splićanka, pa mi je mekoća izgovora bila bliskom?

5) Je li stoga što sam otprilike zapamtio jednu njezinu rečenicu iz davno objavljenog razgovora: »Prava ljubav se dugo vremena tek naslućuje«?

6) Je li stoga što sam je prošle godine sreo na Braču i osjetio njezinu duboku samoću?

Ne znam, zapravo sam siguran da ništa od toga nije bilo presudno. Možda je najbliže istini to da me njezina odluka pogodila kao čudesan iskorak iz vremena u kojemu je donesena: neuhvatljivi kontrast! Riječ je o odluci iz devetnaestog stoljeća ili čak prije, koja se zbila u dvadeset i prvom. Zato je toliko zabezeknula javnost, ljude koji su u njoj, prikriveno ili ne, raspoznali stanovit oblik zaslijepljenosti, vjerskoga fanatizma. Njima Editin čin izgleda kao da se živa zakopala. Drugo, doba je glamura, glamurizacije kazališta, kulturnoga života, općenito. Nekim je glumicama svijet vlastito zrcalo i one mu nude svoje čari. Sve bi učinile da dobiju ulogu, popularnost, da se reflektori medija malo okrenu k njima. Nezajažljive u vlastitom egzibicionizmu, tašte, gladne uspjeha, živeći za trenutak slave, pozirajući za višebojne magazine ili vapeći da ih se uslika, okrenute su svemu najpovršnijem, titravom... U tom i takvu svijetu pojavi se jedna Edita Majić, zasjeni svoje mediokritetske kolegice i odluči se na dobrovoljno izgnanstvo. To je skandal. Posjedujući ljepotu, nadarenost, scensku inteligenciju i tankoćutnost, sve ono što većini drugih nedostaje — i umjesto da razvija te bogomdane talente — ona se odlučuje za samostan. To je doista skandal. Pojavljuje se Edita Majić koja otkriva da obitava u praznom svijetu, otkriva svoj taedium vitae, beskorisnost vlastita života, gdje je čak ni umjetnost ne može ispuniti do kraja. Zlo toga svijeta i njezino zlo ne mogu izliječiti ni kazalište ni ljudi — nego savršena izolomanija unutar četiri zaključana zida, gdje će pronaći nuždan mir za molitvu dugu kao život. Po tome je glumica baštinica kršćanske melankolije i one romantičarske tradicije koju bi Francuzi popratili izrazom: savourer sa solitude, od samoće, patnje, učiniti nasladu, što je vrst pobjede nad ostatkom ljudi. »U samostanu religija nježno vara osjetljivu dušu«

Kad je, naime, Chateaubriandova Amélie krenula u kartuziju otkrivajući bratu Renéu svoje incestuozne pobude prema njemu, krenuo je za njom cio niz literarnih figura, optirajući za povlačenje iz svijeta, ali uvijek nakon tragična ljubavnog iskustva, brodoloma ili propasti koji su im prethodili. U Edite naizgled je posrijedi nešto drugo. Ona se spremala već godinama na odlazak u samostan i, očigledno, sazrijevala s tom idejom, iskušavala je. U svakom slučaju, njezin preokret nije se dogodio naprečac, nakon nekog burnog događaja.

Ne poznajem njezin prisni emocionalni život i možda griješim, no dira me ta žudnja za istinom, iskazana na tako radikalan način, nepodnošljiv današnjim ljudima. Po njoj Edita Majić možda najavljuje buduću bol našega stoljeća, za koje je već rečeno da će biti religiozno ili uopće neće postojati. Uostalom, takvi obrati zbivaju se u u epohama bez pravih strasti, ideala, duhovnih intenziteta koji vode u slobodu, u vremenima krize, raspada vrijednosti, kad se njezini najsenzibilniji predstavnici u datom trenutku ne mogu više prepoznati u motivima koje pokreću druge ljude. Postmoderna već predugo traje, kao nulti stupanj kreativne i oblikovne snage, u njoj je svijet izgubio osjećaj za duhovno i sveto. »Pritom smo zaboravili«, kaže Antonin Artaud, »da se duhovno i sveto ne mogu sačuvati bez žrtve«. Žrtva koju danas, nasuprot stanju fetišizma i uživanja, preuzima na sebe Edita Majić.