Dopadljivo, no bez ravelovske ludosti

Dopadljivo, no bez ravelovske ludosti

Tako je nakon tri dobra početka, tri sugestivne slikovne vizije, baletni dio večeri ostao samo dopadljiv i dobro isplesan program

Opera i Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu osmislili su vrlo zanimljivu večer u kojoj će zajedničkim snagama, a zapravo svatko iz vlastite vizure i u svom dijelu programa, scenski prikazati nešto iz opusa Mauricea Ravela, znamenita skladatelja i jednog od novatora glazbe 20. stoljeća.

Moj prikaz premijere održane u subotu 24. travnja 2004. u zagrebačkom HNK vezan je uz drugi, baletni dio večeri, no ne mogu zaobići scensko osvježenje lirske fantazije, opere Dijete i čarolije, u režiji i iznimno nadahnutu scenskom pokretu Dore Ruždjak Podolski. Iako je redateljica na konferenciji za novinare vrlo skromno napomenula da su kompozitorove didaskalije toliko opširne i precizne pa je njezin glavni posao pri postavljanju bio pridržavati se Ravelovih scenskih uputa, izvedba i kretanje pjevača bili su toliko šarmantni i duhoviti, toliko izrađeni i dosljedni, da zasigurno zaslužuje čestitke. Posebno je Vjeverica Helene Lucić dirljiva i zapanjujuće precizna u kvaliteti pokreta, a Dijete Valentine Fijačko vrlo točno u svojim reakcijama i robusnim provalama. Sve poduprto maštovitim, fantastičnim kostimima Barbare Bourek.

Baletni dio večeri započeo je koreografskom poemom La Valse, u koreografiji Dinka Bogdanića, i čudesnom, obećavajućom slikom (scena Dinke Jeričević): u polutami, sfumatu pojačanom pozadinom odignutog, malo zakošena zrcala, stoje parovi. (Točnije, sedamnaest parova koji potpuno ispunjavaju scenu.) Napetost iščekivanja prekida glazba i parovi se odmah prepuštaju... i to bi bilo to. Nema više ništa tajanstveno, vrtnje su lijepe, ali daleko od Ravelove lude, fatalne vrtnje, sekvence su uredne i plesne, plesači su lijepi i nasmiješeni i ne slute sudbinsku nepovratnost jednog vremena. Ili neki suvremeni prijepor... I što glazba više titra i grebe, plesači (predvođeni Bojanom Nenadović i Sveborom Sečakom, Ervinom Sulejmanovom i Tomažem Rodeom, Mirnom Sporiš-Paladom i Dubravkom Kolšekom) sve se više trude ostati nasmiješeni uvjeravajući nas da je baš sve u dobrom, starom redu...

Ukratko, riječ je o koreografiji koja bi odgovarala Straussu, Beču i Novoj godini, ili kakvu iznimo oku ugodnu, opuštajućem divertismanu, no daleko je od složenosti i zahtjeva Ravelove glazbe, a bome i od stvaralaštva 21. stoljeća.

Haljina na kotačićima

Pavana za umrlu infantkinju, ponovno u koreografiji Dinka Bogdanića, ponovno počinje moćno: na pozadini scene stvara se crni kvadrat koji uokviruje pojavu u velaskezovskoj krinolini. Blijeda, nježna infantkinja (Irena Pasarić) klizi prema naprijed, što joj omogućuju neprimjetni kotačići na širokoj, krutoj haljini. Odličan je to i dobro iskorišten motiv, pretpostavljam nadahnut Kyliánovim Black & White Ballets, jer umrla infanktikinja napušta tu svoju haljinu, koja je i paravan, i zaštitna ljuštura, i simbol moći: nedodirljivosti, krutosti, zatvorenosti — zauvijek. Izlazi krhko, lomno, nezaštićeno tijelo, koje se zapravo već pretapa u fluidnost duše. Nažalost, poezija Ireninih ruku nije mogla doći do punog izražaja, kao ni poznati sklad njezinih kretnji, jer je koreografska ideja drži uglavnom u zraku, gdje je, više ili manje spretno prenose i premeću, svečani, pokorni mladići. Istaknutih golih torza, u dugim suknjama i širokih čvrstih stavova, fizički naglašeni i prisutni, oni su u jasnoj opreci s njezinom krhkom, upravo završenom, prolaznošću.

Kostime potpisuje Dženisa Pecotić, a uz hrvatsku baletnu divu nastupili su Barbanov, Belenco, Bosnar, Boeru, Dascalu, Filipović, Glaz, Gotal, Moga, Muscalu, Palada, Polesmic, Vasc i Vrbljanin.

Izazov crescenda

I na kraju Bolero, poznata instrumentacijska bravura, za mnoge sigurno prva asocijacija uz ime: Ravel. Uz to, stalna provokacija koreografima svih generacija i stilske pripadnosti. Bronislava Nižinska ga je postavila 1928, Béjart se proslavio svojom postavom; u Zagrebu je bilo nekoliko plesnih gostovanja Ravelova Bolera, a ljetos ga u pulskoj Areni izveo Ruski carski balet (u naivnoj egzotično-mistično-narativnoj koreografiji Androsova). Meni je dosad najdraža plesna interpretacija nezaboravan solo Emija Greca 2001, koji je sam (na ovoj istoj velikoj sceni HNK) prihvatio izazov nezaustavljiva Ravelova crescenda.

Peter Breuer, njemački koreograf i voditelj Baleta salzburškog Landestheatera, autor je Bolera zagrebačke premijere. Breuer je krenuo od vrlo zanimljive postave: svi su plesači leđima okrenuti publici, pa pratimo ples izrađenih, napetih i titravih leđnih mišića. Iz grupe, ansambla, koji čini čvrstu i pulsirajuću potku izdvajaju se po jedno ili dva tijela, odnosno leđa. Ulazeći u krug svjetla oni preuzimaju ritam, puštajući ga kroz mišiće, bojeći ga tijelom (u odličnoj izvedbi Devald, Filipović, Hribar-Bartolović, Rode, Pličanić, Stanciu, Ferrari, Barbanov...).

I opet, nažalost, Breuer se ne usuđuje dosljedno slijediti vlastiti pomak. Uskoro on okreće plesače, smještava ih i kombinira po prostornim klišejima, postaje narativan, postavlja (dosta nepravilan) polukrug pa se pojedinci zalijeću, trude... ali bitka je izgubljena. Glazba raste, a pokret gubi snagu. Umjesto da se čvrsto vođena, kontrolirana struktura i dalje uvlači pod kožu i do kraja ne popušta napetost, dolazi do rasapa pažnje, i puke tjelesne ilustracije uhvaćenih dijelova ritma.

Tako je nakon tri dobra početka, tri sugestivne slikovne vizije, baletni dio večeri ostao samo dopadljiv i dobro isplesan program. Premalo za zagrebački balet i odveć površno za Ravela.

Maja Đurinović