Definiranje moguće budućnosti

Definiranje moguće budućnosti

Penezić & Rogina, Reality Check, Penezić & Rogina arhitekti d.o.o., Zagreb, 2003.

Da apstraktna misao o arhitekturi, koju zamišljamo kao životni sustav sutrašnjice, može biti i stvarno prisutna i barem dijelom razumljiva u današnjici, jasno nam svojom agilnim radom pokazuje afirmirani tandem Penezić i Rogina, intrigirajući nas već dvadesetak godina svojim nazočnošću i sileći nas uvijek na nove izazove i reakcije. Pritom se moramo, dakako, i intelektualno potruditi da uđemo u njihov, a morali bismo htjeti, i u naš svijet nadanja o mogućem humanijem životu u novom stvaralačkom okružju uvijek divna ljudskog genija.

Arhitektura s pomakom

Zašto se arhitekti, osim materijalnim djelima, lavovski bore i pisanom riječi? Jer neki ipak znaju da je pisana riječ zasigurno pouzdan i trajan nastavak njihova kreativnog razmišljanja, a ima i golem i dugotrajan utjecaj u javnosti.

Mišljenje o arhitekturi jest apstraktno, no uvijek na poseban način i konkretno primjenjivo u životu. Viziji arhitekture imanentna je briga za budućnost i njezinu prostornu uvjetovanost; nije to ni želja ni program, nego spontani poriv iskrena stvaralaštva. Arhitektura, dakle, razmišljanjem želi doći do nove slike svijeta, do nova oprostorenja, uz poštivanje duhovnoga bremena povijesti i danas osobito aktualna poštovanja prirode, o kojoj fizički ovisimo i koju moramo čuvati.

Često smo svjedoci različitih viđenja arhitekture, mišljene drukčije od uvriježenog, arhitekture s pomakom, kako je slobodno možemo nazvati, arhitekture na razmeđi teorije i izgradljivosti. Koliko ćemo takvu misao razumjeti, ovisi pak o našem intelektualnom naporu, ali i o autorovoj vještini prezentacije. Penezić i Rogina u tome su vrlo vješti. Njihov složeni napor vidim, u općenitom smislu, kao traženje čvrste točke, odrednice na putu ka novom pristupu arhitekturi. Njihove dalekosežne vizije traženja u novom su postmodernom (ne i postmodernističkom!) sustavu mišljenja uvijek usmjerena oblikovanoj realnosti arhitekture — objekta, dakle, realnom okružju. Ne zaboravljajući tradiciju ostaju čvrsto u kontinuitetu povijesnosti stvaralaštva. Potvrđuju to i konkretne realizacije u kojima čitamo slijed razmišljanja o arhitekturi našega vremena, a koje će, i njima i teoriji koja ih prati, otvarati nove zagonetne upite. Taj se krug uvijek mora oplođivati bez granica. U našoj je sredini takav način stvaranja pionirski pothvat, ako to ne zvuči odveć patetično. No, takve se patetike ne bismo trebali bojati.

Tandem Penezić i Rogina sve nam je vrlo jasno pokazao na uvid, očekujući, nadam se, kritiku, kao neizostavnu kariku u procesu stvaralaštva bez koje arhitektonsko djelo ostaje nedovršeno. No, njihov slijed razmišljanja i nije lako pratiti kritikom, barem ne u našoj situaciji, jer ta kritika iziskuje silnu otvorenost, znanje i profinjen osjećaj za složenu stvarnost. Usto kritičar, barem dijelom, mora biti i svojevrstan prorok.

Pojam realnosti

Penezić i Rogina podastrli su 19. ožujka u Muzeju suvremene umjetnosti i svoju novu knjigu Reality Check, kojoj je suautor poznati britanski teoretičar arhitekture Nigel Whiteley, poznavalac njihova djela, a ovdje i tumač najvažnijih realizacija. Izbjegavši ustaljen oblik monografije Whiteley izlaganje koncipira u četiri teme, odnosno četiri načina objašnjavanja pojma realnosti. U prvom dijelu, Pop and Change, dotiče se utjecaja i isprepletanja kulture i umjetnosti u kojima živimo od šezdesetih godina do danas, pa tako i znatna udjela te kulture u arhitektonskoj praksi autora. U drugom dijelu, Modernism and Coutinuity, kao realnost Whiteley spominje nasljeđe i iskustva moderne, još živa u novoj tradiciji u habitusu autora kao posebna vrijednost. Treći dio, Beyond Time and Space, Whiteley govori o istraživanjima autora izvan prostora i vremena, o načinima traženja i mogućim primjenama u realnom svijetu. Dotiče se eksperimenata koje su autori izlagali u nas i u svijetu te dobili visoke nagrade u Japanu. U četvrtom pak dijelu, Real Time and Space, govori se o važnijim realizacijama na kojima su uspješno ostvarivane teorijske postavke, koliko je to i kako bilo moguće, što njihovo djelo čine posebnim i prepoznatljivim.

Prigodom predstavljanja treće knjige u Muzeju suvremene umjetnosti predavao je filozof Žarko Paić, koji već dulje vrijeme prati i tumači rad Penezića i Rogine, otkrivajući u njemu preispitivanje uloge i smisla arhitekture u postmoderno vrijeme, njezin odnos prema vlastitoj prošlosti te mogućoj budućnosti, odnos prema tehnologiji i prirodi, naglašavajući prodor u novu taktilnost te novu osjetljivost za socijalne teme i marginalizirane skupine i pojedince. Nigel Whiteley održao je predavanje u kojem otkriva složeni pristup autora mnogostrukim zbiljama s kojima živimo, arhitekturu u kojoj usporedno postoje različite stvarnosti i kojoj autorski tandem pokušava naći čvrstu koordinatu kao određenje za nov iskorak ka definiranju vlastitoga vremena.

Predstavljanjem treće knjige zaokruženo je dosadašnje djelovanje tandema Penezić i Rogina, popraćeno i izdanjem cjelovitog Book Boxa Penezić & Rogina 59-79-04, sve tri publikacije koje su izašle od 1999. do danas, a to su: Tokyo Works (1999), Non Completions (2001) i Reality Check (2003). Prva je publikacija prikaz njihovih nagrađenih radova virtualne arhitekture na japanskim natječajima Shinkenchiku i Central Glass i ona govori o teorijskim postavkama autora, dok druga u razgovoru s filozofom Žarkom Paićem prikazuje nerealizirane projekte tijekom devedesetih godina.

Okruženje i djelovanje

Pisanom riječju i arhitektonskim sredstvima pokazano zaokruženo djelo pruža mogućnost spekulativna preispitivanja autorskoga rada, što dopušta i vlastitu kritičku interpretaciju. Arhitektura je, što nije novo, prema Peneziću i Rogini sve što nas okružuje. No, autori u sustav arhitekture uključuju i sve okružje i cjelokupno čovjekovo djelovanje u tom okružju. Ni to nije apsolutno novo, ali je način eksplikacije i procesa razmišljanja dovoljno nov da nas privuče. Za oblikovanje misli potrebna im je riječ i poseban način analize i tumačenja. Autori namjerno izazivaju kritiku kao neizostavnu graditeljicu arhitektonske misli, znajući da je bez kritike teško održiva individualna misao, pa i materijalizirani arhitektonski oblik. Namjerno izazivanje kritike autorska je hrabrost, ali i neizostavni dio stvaralaštva. A onda slijedi tzv. praksa, realizacija objekta u zbilji, oprostorenje misli kao preispitivanje apstraktnih pojmova u složenom životnom sustavu zahtjevne građevine. Jednostavno: traženje u području apstraktnoga mišljenja konkretizira se gradnjom objekta. Krug još nije zatvoren, dok se ostvareno djelo poput bumeranga ne vrati autoru postavljajući nova pitanja, nukajući na nova istraživanja.

Nakon postmoderne doba je novoga postmodernog načina mišljenja, koje uključuje sveobuhvatan stvaralački kontinuitet. Upravo tim načinom autori traže novi kontinuitet kao neprekinutu tradiciju, shvaćajući tradiciju kao novu dimenziju moguće budućnosti. Granice tu ne postoje, jer je u stvaralaštvu uvijek bilo tako. To jest sloboda duha, ali i stanovito ograničenje, jer ostaje tek jedan vječni kanon u arhitekturi — čovjek i stvaralačko funkcioniranje života ljudi.

Sav dosadašnji rad Penezića i Rogine gledamo kao niz sekvenci dosljedna razmišljanja — milenijskoga projekta — o nadolazećoj arhitekturi, koji nam je u ovom trenutku već nasušno potreban.

Na putu ka novom, još nedovoljno definiranu pristupu arhitekturi, Penezić i Rogina pokušavaju ga odrediti svojim mislima i objektima, vidljivo i postupno označavajući vrijeme prijelaza stoljeća kao novi pojam. To će doba zacijelo uskoro postati prepoznatljivo razdoblje u povijesti arhitekture.

Jesu li Penezić i Rogina jedni od onih koji postavljaju putokaze prema novom pojmu arhitekture našega doba? Nakon mnogih nesporazuma, iznuđenih teorija, nakon postmoderne, dekonstruktivizma, općega rasapa tzv. pluralizma druge polovice dvadesetog stoljeća, čini se, možda ipak dolazi novo doba, koje bismo već mogli nazvati arhitekturom prijelaza stoljeća ili arhitekturom dvijetisućitih.

Tomislav Premerl