“Chicago” je pljuska društvu

“Chicago” je pljuska društvu

U Komediji radim na način kako se radi u inozemstvu. Predstava mora svake večeri izgledati jednako, i na premijeri i na stotoj izvedbi

Mladi plesač i koreograf Igor Barberić (rođen u Zagrebu 1973) nakon desetak godina rada u inozemstvu ove se sezone predstavio domaćoj publici kao koreograf dvaju zapaženih mjuzikala — uz Priču sa zapadne strane premijerno izvedenu u zagrebačkom HNK u listopadu prošle godine, u Kazalištu Komedija 29. travnja bit će premijerno izveden Chicago Boba Fossea. S Igorom Barberićem porazgovarali smo o njegovoj plesačkoj i koreografskoj karijeri i o predstojećoj premijeri.

Kako vi kao koreograf doživljavate Chicago?

— Chicago je jako zabavna predstava, farsa koja tjera gledatelja na smijeh, no tema kojom se bavi vrlo je ozbiljna tako da je mjuzikl u biti pljuska društvu. Chicago je plesni mjuzikl, no nisu svi mjuzikli takvi. Definicija mjuzikla glasi otprilike »kazališni komad koji ima muzičke brojeve«. U ansamblu Chicaga šest je djevojaka i šest mladića i svi rade sve, svi pjevaju i plešu, a u nas nema takvih ljudi. Po meni za uspješnu predstavu nije potrebno raditi masovke. U ansamblu smo željeli dobre plesače koji će moći pjevati, jer Chicago nije pjevački zahtjevan. Audicija je bila u dva kruga. U prvom sam krugu izabirao dobre plesače, među kojima je Dinko Appelt izabrao dobre pjevače. U komisiji je osim nas dvojice bila i redateljica Dora Ruždjak Podolski. Znam da je audicija ljudima bila teška jer je većina njih prvi put pjevala uz pratnju klavira, ali se u njihovu pjevanju moglo prepoznati one koji mogu napredovati. Izabranima dobro ide. Chicago je u Komediji rađen kao predstava za malu pozornicu, a za ovu godinu planirano je sto izvedbi.

Probe su svakodnevno od tri do pet sati s ansamblom, plus još tri sata proba sa solisticama Pripreme su trebale trajati dva mjeseca, no produljene su za još mjesec dana. Pritom moram napomenuti da je plesački dio bio gotov u dva mjeseca, tako da sam to dodatno vrijeme iskoristio za poliranje predstave.

Kakav je koreografski jezik Chicaga?

— Volim stvoriti atmosferu i priču. Volim plesnost i kombiniram sve s čime sam se tijekom svoje plesačke karijere do sada sreo. Uvijek ima Fossea negdje u mojim koreografijama jer volim izolacije, promjerice pokret bokova dok ostatak tijela miruje može se doimati na sceni vrlo erotično, i to sam iskoristio u Chicagu. U Priči sa zapadne strane primijenio sam staromodniji klasični jazz-dance vokabular i imao sam više slobode, no u Chicagu gdje sam se u cijelosti prebacio u Fosseov stil, odnosno odabrao pokrete koji su iznimno erotični, no ne i vulgarni. Zahtijevalo je dosta vježbe da se ta granica ne prijeđe.

U Komediji radim na način kako se radi vani. Na scenu sam postavio brojeve tako da plesačke formacije uvijek izgledaju podjednako dobro. Pišem koreografsku bibliju predstave, iz koje je moguće u svakom trenutku ustanoviti kako treba ispravno izvesti neki dio te koreografije. Predstava mora svaku večer izgledati jednako, i na premijeri i na stotoj izvedbi.

Kako je izgledao i koliko je trajao rad na Priči sa zapadne strane u Zagrebu?

— Trebao je trajati dva mjeseca, no zbog pomicanja datuma premijere za četiri mjeseca potrajao je dulje. U HNK zbog istodobna izvođenja baletnoga repertoara do pred sam kraj nisam imao koncentrirane probe. To je bila specifična situacija i po tome što sam dobio, a ne izabrao ljude s kojima sam trebao napraviti koreografiju. Priča je pisana za dvadeset izvođača, koji svi na sceni rade sve, plešu i pjevaju svi osim Tonyja i Marije, dok je zbog specijalizacije na pjevače i glumce na sceni HNK bilo i šezdeset izvođača. Mjuzikli se u inozemstvu rade po type castingu. Netko može biti savršeni glumac, plesač i pjevač, no neće dobiti ulogu jer ne zadovoljava tjelesnim osobinama ili nije odgovarajuće životne dobi.

Kako biste opisali audicije za mjuzikle?

— Audicije za mjuzikle najčešće su jednodnevne. Neke od njih odvijaju se tako da se ljudi svrstaju u red i producenti po tipu izaberu one koji ulaze u drugi krug i prije no što su ostali dobili prigodu zapjevati ili zaplesati. Kad se ide na mnogo audicija, čovjek nauči kako se treba predstaviti. U Americi u plesnim školama čak imaju satove iz audicija na kojima podučavaju plesače kako treba izgledati životopis, kakva mora biti slika na njemu, da nikad ne kažu ne na audiciji, nikad se ne ispričavaju... Audicije s vremenom neće postati manje stresne, no čovjek će naučiti bolje skriti nemir pred komisijom. Primjerice ako ti se ruke tresu zbog treme, u njima nemoj držati papir s notama, nego nauči pjesmu napamet. Audicija je zapravo vrsta nastupa i zahtijeva posebnu vrst tehnike.

Danas sve rjeđe prolazim na audicijama. Kada je čovjek posebniji, konkurira samo za glavne uloge, gdje je konkurencija najjača, i ne uklapa se u ansambl.

Kada ste napravili svoje prve ozbiljnije plesačke korake?

— Ples me oduvijek privlačio i sa šesnaest godina počeo sam učiti standardni ples u podmlatku Studija za suvremeni ples. Tu sam se prvi put susreo s koreografijom, to me još više privuklo plesu i odlučio sam se time ozbiljnije baviti. I tako je, u Studiju za suvremeni ples, započela moja plesačka karijera. Tamo sam ostao dvije godine. Budući da se mali broj mladića ozbiljno bavi plesom, plesači vrlo brzo, već nakon dva tri mjeseca, počnu dobivati ponude za nastupe u predstavama i na revijama. Radio sam predstavu sa Studijem, Tihana Škrinjarić zvala me za neke svoje projekte i gaže. Roditelji su na moje bavljenje plesom gledali kao na hobi dok nisam počeo zarađivati. Vidjeli su koliko volim ples i da plešući mogu zaraditi te su prihvatili i financijski poduprli moju odluku o odlasku na trogodišnju plesnu akademiju Vlaamse Dansacademie u Bruge u Belgiji, na koju sam se upisao nakon položene audicije. Za tu akademiju saznao sam jer je dosta njezinih polaznika bilo iz Zagreba, primjerice Maša Kolar, Tamara Curić, Aleksandra Janeva i Tomislav Jeličić. Od plesa se radilo sve: balet, moderni ples i jazz dance. Imali smo i odlična profesora glume te pjevanje kojem se nije posvećivala osobita pozornost. Školu sam napustio pri kraju druge godine školovanja jer sam dobio posao u Amsterdamu i tamo se preselio.

Kad se danas osvrnem na svoju prvu audiciju, na koju sam došao s rukom ispisanim životopisom i fotografijom iz putovnice, djeluje mi gotovo nevjerojatno da sam primljen. No tomu su pogodovale i neke izvanumjetničke okolnosti. Naime, prava za mjuzikl A Corus Line otkupila je amsterdamska burza rada kako bi zaposlila nezaposlene plesače. Uvjet za pristup audiciji bio je godinu dana provedenih na burzi, no mene su primili premda sam tek došao u Nizozemsku. Tijekom prva tri mjeseca bila je organizirana radionica plesa, glume i pjevanja kako bi se ljudi bolje pripremili za sam mjuzikl. Učio sam i gledajući iskusnije oko sebe. Već u A Corus Line dobio sam veću ulogu, ulogu Mikea, koji ima prvi monolog, prvu pjesmu u predstavi, I can do that. Tako sam ušao u krug mjuzikla i u njemu ostao do danas. Na drugu sam audiciju došao mnogo spremniji. Bila je to audicija za Mačke. Mačke su mjuzikl u kojem svaki član ansambla ima neku ulogu. Dobio sam malu ulogu Alonza i bio rezerva za Rum Tum Tuggera, koji ima svoj broj i koji je jedan od solista, i Munkustrapa kojega nikada nisam zaigrao. U drugoj sezoni bio sam Rum Tum Tugger u prvoj postavi. Radeći na Mačkama mnogo sam naučio u smislu čistoće plesnog pokreta, a i pjevački, jer sam bio okružen šest, sedam godina starijim i iskusnijim izvođačima. S tom sam predstavom bio i na europskoj turneji po Švicarskoj, Austriji, Francuskoj i Italiji, a nakon toga vratio sam se u Amsterdam

Koliko ste puta tjedno nastupali?

— Mjuzikl je na Zapadu golema industrija, nastaje u privatnim produkcijama i njihovi financijaši žele zaraditi novac, tako da mnogo ulažu u samu predstavu, ali i u njezinu reklamu. Predstava se igra osam puta tjedno svake večeri, po godinu dana, ponekad i dulje, a proba nema osim možda jednom tjedno malo popravljanje. Nakon nekog vremena to zaista postaje posao. Čovjek dođe navečer u kazalište, odigra predstavu i gotovo. Da bi se izdržalo, potrebno je biti poput stroja. Neki ljudi to rade savršeno, nikad ništa ne pitaju, stanu na pozornicu i otplešu svoje i dobri su u tome. Ja nisam takav. Imam potrebu za kreativnim radom, a ponavljajući toliko puta jedno te isto čovjek prestaje biti kreativan.

Koliko se vremenski priprema produkcija mjuzikla u inozemstvu?

— Predstava se postavlja dva mjeseca, a ukoliko je predstava gotova i samo dolazi nova postava radi se oko mjesec dana dok svi ne nauče koreografiju. Predstave jedne produkcije iz večeri u večer moraju biti iste i postoje ljudi koji nadziru i ispravljaju uočene nedostatke. Osnovna čistoća predstave uvijek je tu, a moguće ju je nadograditi ovisno o tome kako se plesač osjeća pojedine večeri.

Zanimao vas je i plesni život New Yorka...

— Turneje su financijski vrlo isplative i nakon turneje s Mačkama imao sam na računu dovoljno novca te sam odlučio napraviti stanku u radu i otići u Ameriku. Šest sam mjeseci proveo u New Yorku i upijao njegovu atmosferu, posjećivao plesačke radionice i odlazio na audicije. Kada sam se u lipnju 1996. vraćao u Hrvatsku, posjetio sam prijateljicu koja je u Duisburgu u Njemačkoj nastupala u Jadnicima i ona mi je sredila audiciju koju sam položio i ostao raditi u toj predstavi. Jadnici su glumačko-pjevačka predstava tako da je to za mene bila novost. U toj predstavi nisam dugo ostao jer mi se nije sviđala atmosfera koja je vladala u ansamblu. Budući da mi je ugovor to dopuštao, kada sam prošao na audiciji za Briljantin u Düsseldorfu, napustio sam Jadnike. U Briljantinu sam nastupao dvije godine, od studenog 1996. do studenog 1998, u trima većim ulogama, koje sam stalno igrao i pokrivao.

Je li vas umorio tako naporan ritam rada u istoj predstavi?

— Nakon odlaska iz Briljantina otišao sam u Berlin i 1999. uzeo šestomječnu stanku, tijekom koje sam se bavio kreativnim radom, pisao sam pjesme, svirao... U lipnju 1999. počeo sam u Kölnu s radom na Groznici subotnje večeri, i bio sam u ansamblu u originalnoj postavi i pokrivao sam dvije važnije uloge. Pokrivanje znači biti rezerva i nastupati kada su glavni pjevači bolesni. Budući da sam bio među starijima u ansamblu, osjetio sam se poput veterana jer su u plesnim točkama uglavnom bili mlađi plesači dok su moji vršnjaci dobivali manje glumačke zadaće. Bilo je to prvi put da sam u nekom mjuziklu samo član ansambla, što mi je omogućilo da se ne izgubim u predstavi jer sam imao vremena baviti se i sobom. U toj sam predstavi ostao također dvije godine, do ljeta 2001. Nakon toga došao je Chicago u Düsseldorfu gdje sam tada živio, i u toj sam predstavi nastupao tri mjeseca do kraja 2001.

Godine 2002. odlučio sam se opet malo povući iz toga svijeta. Prestao sam ići na audicije, no dobio sam mnoštvo ponuda da predajem i vodim plesne radionice, tako da sam mogao zarađivati. Nekoliko mjeseci proveo sam i na burzi rada, no nije me mučila financijska oskudica. Vratio sam se plesu jer za to tijekom prijašnjih godina nisam imao mnogo vremena. Svakih nekoliko mjeseci održao bih workshop u trajanju od nekoliko dana, što je bilo naporno za tijelo, no financijski isplativo.

Te 2002. predstavili ste se svojim prvim većim koreografskim radom...

— Na poziv Ane Montaro, s kojom sam nastupao u Briljantinu i Chicagu prije no što se proslavila, napravio sam koreografiju za njezin One Moment Show. Uz nju smo nastupali još jedan plesač i ja. S Anom sam došao i na Platformu mladih koreografa u Zagrebu 2002. Izveli smo zajednički moju koreografiju. Naš nastup vidio je Dinko Bogdanić i pozvao me u HNK u Priču sa zapadne strane.

Koji vas novi projekti očekuju?

— Ove ću godine ponovno nastupiti na Platformi mladih koreografa, postoji ponuda za posao u Brnu, a tijekom ljeta na Jarunu je planiran Gubec-beg.

Razgovarao Goran Ivanišević