Čeh, Leh i Meh

Stjepan Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, Hrvatski među šest svjetskih jezika, Matica hrvatska Zagreb, Matica hrvatska Čitluk, 2004.

Stjepan Krasić (rođen 1938. u Čitluku) redoviti je profesor crkvene povijesti i metodologije znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontifica Studiorum Universitatis a S. Thoma Aquinate in Urbe) i član nekoliko znanstvenih ustanova u zemlji i inozemstvu (Hrvatskoga PEN-centra, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu, Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu). Stjepan Krasić pretežno se bavi istraživanjem hrvatske vjerske i kulturne povijesti, a do sada je objavio trinaest knjiga i više od sto sedamdeset znanstvenih rasprava i članaka tiskanih na raznim jezicima. Zahvaljujući njegovu radu osvijetljeni su mnogi dijelovi nacionalne i vjerske povijesti, a kratka rasprava (kako će sam autor opisati svoje djelo tiskano na stopedesetak stranica manjeg formata) Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću još je jedan vrijedan prinos upoznavanju s nepoznatim dijelovima naše (jezične) prošlosti.

Kao što to obično biva kada je riječ o području za koje se vjeruje da je dobro istraženo, do novih se spoznaja dolazi zahvaljujući sretnu slučaju. A takav slučaj zbio se kada je Krasić u povijesnom arhivu nekadašnje Kongregacije za širenje vjere u Rimu (danas Kongregacije za evangelizaciju naroda ili Zbora za širenje vjere) naišao na dekret koji je 1622. u ime pape Grgura XV. izdao Zbor za širenje vjere. U Dekretu stoji zapovijed da se na svim visokim crkvenim školama na području Mletačke Republike osnivaju katedre za arapski i ilirski jezik. Zbor za širenje vjere izdao je i 1623. u ime pape Urbana VIII. dekret kojim se zapovijedalo da se na svih školama i crkvenim sveučilištima uz hebrejski, pučki i klasični grčki, kaldejski (aramejski) i arapski uči također i ilirski jezik. (Ilirskim se krajevima, Ilirikom, prema presudi vrhovnog crkvenog suda Sv. Rote (Sacra Rota) od 10. prosinca 1655, smatraju Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Slavonija, čime je obilježen hrvatski etnički prostor.) Ti dokumenti dokaz su, naglašava Krasić, upravo nevjerojatne afirmacije hrvatskoga kao jezika visoke kulture i znanosti iste razine na kojoj su u Katoličkoj crkvi bili držani u to doba najvažniji svjetski jezici za proučavanje Biblije i crkvenih znanosti. Hrvatski jezik izabran je zbog legende o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu kao zajednički jezik na kojem će se u okviru katoličke obnove objavljivati crkvene knjige za potrebe slavenskih naroda.

Novootkriveni dokumenti bacaju sasvim novo svjetlo na sâm hrvatski jezik, ali i na važnost koju mu je pridavala Katolička crkva kao svjetska institucija, osobito imamo li na umu da su se u to doba u ovim krajevima tek počele voditi rasprave o tome koje je narječje najpogodnije za zajednički hrvatski književni jezik.

Knjiga Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću donosi podatke iz svih relevantnih do sada objavljenih i neobjavljenih povijesnih izvora. Pisana je vješto i razumljivo te popraćena opširnim autorovim bilješkama, a u prilogu u cijelosti donosi transkripte i prijevode najvažnijih dokumenata na kojima se temelji. Na početku knjige Krasić iznosi političke prilike hrvatskih krajeva u 17. stoljeću, slijedi kratki pregled pokreta katoličke obnove nakon Tridentskog sabora (1545-1563) i uloge crkvenih redova u tom procesu, a nakon uvodnoga dijela autor piše o hrvatskom jeziku iz kuta doprinosa papa i Katoličke crkve općenito, na izbor novoštokavskoga narječja ijekavskoga govora za hrvatski književni jezik.

Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću vrijedno je djelo koje će zasigurno potaknuti mnogobrojne istraživače da se upute putem koji je Stjepan Krasić svojom raspravom vrlo dobro trasirao te daljim istraživanjem prodube njegove spoznaje, a možda dođu i do novih otkrića.

Sandra Cekol