BILJEŽNICA 10/7

Utjeha stvari

Pitam u redakciji kolegicu G. C. kako se njezin mlađi sin kojemu su sada možda tri ili četiri godine, dok je starijem možda petnaest, snašao na ovome svijetu. Kaže, mnogo je osjetljiviji od starijeg, manje neovisan. Dok je stariji rado odlazio u vrtić, mlađi to doživljava kao nasilje; protestira, plače, najradije ne bi izašao iz kuće i maknuo se od nje, mame. Tajnica kaže da su i njezina djeca, sada već odrasli sin i kćerka, također pokazivali otpor prema vrtiću. Ona je to ublažavala tako što im je davala neku od njima najdražih igračaka. Sin je nosio jednog medvjedića, a kći (ako se točno sjećam) neki komad tkanine. Ona misli da su s pomoću tih predmeta djeca ostajala u vezi s kućom, roditeljima i svojim intimnim ambijentom. G. C. kaže da se njezin sin ne da utješiti predmetima i da bi on u vrtić najradije uzeo nju samu. Čitavo vrijeme u vrtiću on se ne smiruje, pogotovo odbija tamo spavati, moraju po njega doći prije spavanja. Inače i on ima svoj omiljeni predmet, koji mu doduše ne ublažava boravak u vrtiću, ali ga nosi svuda. To su bratove školske gumice za brisanje, krade mu ih u velikom broju, pa ih neprestano treba kupovati. Ja sam dodao kako ni moj sin nije trpio boravak u vrtiću. Govorio je kako će, da ne bi tamo zaspao, ponijeti »šlauf«, kolo za plivanje; očito je spavanje, a možda i boravak tamo, doživljavao kao tonjenje.

Eto, tako su nekoliko odraslih pokazivali strah da im se djeca neće »socijalizirati«, a to znači naučiti na okrutnosti onih gore (»tete«) i onih dolje (djeca), pa da i sama neće znati komunicirati s pomoću okrutnosti, jedino kako je moguće. Za vrijeme toga kratkog razgovora imao sam potrebu, gotovo navijačku, braniti djecu, njihov strah i osamljenost. Tema je riskantna, trebalo bi mnogo vremena, nijansi, mudrosti, opreza; nije bio trenutak za stavove i zaključivanja; šutio sam i stiskao olovku u ruci. Ipak, u toj šutnji, praznom dijelu koji je ostao nakon razgovora, nisam mogao ne sjetiti se Emanuela Vidovića, splitskog slikara školovanog u Veneciji da slika sve, a on je od svega što je vidio radio samo nežive, anorganske stvari. Ne ljude, ne životinje, čak ni bilje; samo ono što je bilo daleko od disanja; ako je dolazio do čovjeka, onda je to bio samo drveni ili kameni svetac ili lutka. Vidović je izgleda Split (Tijardovićev i Smojin) doživljavao kao veliki, lijepi i okrutni vrtić u kojem se (iz kojeg se) trebalo spašavati. Veliko i čisto dijete, kako je to Vidović drugačije mogao činiti nego s pomoću stvari?

Zatvoriti oči

Na Cvjetnom trgu jednoga dana u travnju imao sam snažnu potrebu zatvoriti oči. I zatvorio sam ih. S radošću i zanosom. Tada sam osjetio da sam usred velikoga otkrića: da svuda u svakom trenutku mogu zatvoriti oči, da mogu zatvarati oči. Uskliknuo sam: O, gdje sve neću zatvarati oči! Poželio sam proći kroz Oktogon i zatvoriti oči, ući u Malu kavanu i zatvoriti oči, susresti nekoga i zatvoriti oči, ući u javni WC i zatvoriti oči, posjetiti Arheološki muzej i zatvoriti oči, ući u Katedralu i zatvoriti oči, popeti se na Sljeme i zatvoriti oči, pogledati se u izlog i zatvoriti oči, pomisliti na nešto i zatvoriti oči: zatvaranje očiju, čak i usput, ozbiljna je stvar, možda gašenje nečega, ali ne samo gašenje nego i ukazivanje časti gledanome, njegovo odmaranje, trenutak susreta (tu smo a kao da nismo), svakako nadolazak nečega dvojnog, čekanje male zore koje počinje sa strahom i radošću i završava također sa strahom i radošću.

Mjesečina

Oko kuće je mjesečina. Zabravio sam vrata, zatvorio prozore i krovni otvor. Ona dolazi, ona je došla, zauzela sve oko kuće, opkolila. Čitavog života nisam je primjećivao, nehotično sam je omalovažavao, nije to zaboravila. Napola lagana, napola gusta, s tupim sjenama; otopljen metal, srebro, olovo, tekući okoliš. I sada, kao i uvijek, ne znam što je ona u svojem izgledu a što njezin komentar o sebi. (Gdje je komentar, raste strah.) Što ona hoće, kome se objašnjava? I uvijek, nje je sve manje, komentara više; nejasan sjaj. Ako otvorim, ugušit će me svijetla lava kroz otvore kuće i pukotine u sjećanju. O, moja zelena vrata. Neka otiđe i neka se prestane napućivati na govor. Kažem, nema me kući. A gdje sam? Ne znam. Nema me. Uđe li, zaposjest će mi misli, knjige, praznine, praznine u slovima, oko slova i ono nekoliko praznih bilježnica koje sam odlučio ne taknuti. Neka se vrati odakle je došla, u rupe, u dubine, bezoblični uzdah, u srednji vijek gdje smo se možda sreli, ne sjećam se, sada se o tome više ne može govoriti, na to se pozivati. I bez nje ima poplava, tekstova na jednoj i drugoj strani, u snu i izvan njega.

Indeks

U indeksu bilo koje knjige na latinici, bez obzira iz koje zemlje i kojeg vremena, prvo pogledam da li se u njemu nalazi moje ime. I naravno nema ga. Znam da ga ne može ni biti. A ipak se začudim. To je neko predspoznajno, predlogično, nesvjesno čuđenje kakvo vjerojatno postoji kod bolesnika, fanatičnih vjernika, djece, primitivaca i luđaka. Pa ipak, možda sam mogao biti spomenut u recimo knjizi o alkemiji ili talijanskoj poeziji s početka dvadesetog stoljeća? Zašto ne? Ja sam prevaren. Bio sam spreman. A da i ne govorim o indeksima knjiga iz našeg doba. Tu iznenađenja i razočaranja prelaze u mišljenja da je to pravi propust. Ne znam, takva je možda situacija glumca kada vidi da ga nema u nekom filmu, čak starom i dalekom, pa misli: za to nema nikakva razloga; jer on se može zamisliti svuda, u svakom prostoru i vremenu. A zar u osnovi čitanja, o pisanju i da ne govorimo, nije nešto slično? Čovjek je jedan teatralni (teatarski) subjekt kojega različita kostimografija ne može smesti. Da li se ovim riječima pravdam zbog stanovite kosine jedne svijesti i podsvijesti? Da, ali ne pretjerano. Ovu vrstu narcizma (ili kako bi se to moglo zvati?) mogao bih možda naći, da ih pitam ili pozornije gledam, i kod drugih. Neću to činiti, svaka bi me potvrda ražalostila.

Imena

Koliko imena juriša na naše pamćenje. Svi bi htjeli da su poznati i da znate za njih. Televizija, novine, telefonski imenici, leksikoni, enciklopedije, vademekumi, akademije, društva: sva vremena, svi prostori, sve bi htjelo u našu jadnu i ograničenu glavu. Kada čovjek misli o toj količini, mogao bi poludjeti. Kao da naš dolazak na svijet nema druge svrhe nego pamćenje imena. Nismo čuli da postoji alergija na imena. To čudi, jer su ona kao prašina, pelud, radijacija, bakterije, virusi; zarazna, agresivna, neprijatna, šire se na sve načine. Mogla bi ugroziti ne samo mozak nego i sve druge organe. Ne bi trebalo povjerovati da nam, kako to opće mjesto kaže, spas dolazi od drugih, s drugima dolaze i imena i nevolje koja ona donose. Kako ih ne pamtiti — o mogućoj tehnici za takvu vještinu nitko ne govori, niti piše. Oni koji brinu o zdravlju ne preporučuju lijekove, vježbe, zabrane. Lako je zamisliti posljedice takve nebrige. Već duže imaginacija u potrebi za temeljnim zdravljem traži jednostavan prostor s manje imena... Bilo je to u jednoj zemlji gdje su ljudi bili anonimni. Tako bi mogla početi jedna zen-bajka.

Danijel Dragojević