Afroamerički — da ili ne?

Već se dulje vrijeme neke europske i američke glazbene institucije koje se bave proučavanjem jazza nazivaju institutima ili odjelima za afroameričku glazbu. U proučavanju folklora afričkih zemalja takav bi se naziv mogao prihvatiti, no jazz je, kako je već dobro poznato, isključivo američki glazbeni fenomen dvadesetoga stoljeća, koji izuzev možda generskih svojstava i eventualno iskonskog osjećaja za ritam ne bi doista trebao imati mnogo veze s Afrikom. Bilo je doduše istraživača, primjerice prof. Marshall Stearns (SAD) i prof dr. Alfons M. Dauer (Graz), koji su korijene jazza tražili u dalekoj afričkoj prošlosti. Danas se i crni stanovnici Sjedinjenih Država jamačno u nastojanju izbjegavanja ne znam po čemu pejorativnog sinonima black, sve više nazivaju Afroamerikancima.

Odnosi se to dakako i na crne jazz-glazbenike generacijama već zaboravljenih predaka, crnih robova dovedenih još u 17. stoljeću iz Zapadne Afrike na jug sjevernoameričkoga kontinenta. Jesu li oni na početku 21. stoljeća Afroamerikanci, ili su već naprosto postali pravi Amerikanci, građani Sjedinjenih Država? Tu bi se mogla odmah pojaviti asocijacija i na Hispanoamerikance, što je u srži nešto sasvim drugo. Kad su u pitanju obojeni jazz-glazbenici, a to nas u ovoj rubrici ponajprije zanima, oni bi morali ostati američki crni džezisti, bez ikakvih rasnih ili drugih konotacija, i to samo zbog činjenice što jazz u nekim bitnim elementima izvode na nešto drukčiji način od svojih bijelih kolega. Uz to danas u pojedinim gradovima Afrike djeluje niz recentnih, autentičnih jazz-glazbenika koji izvode jazz po standardnim američkim uzancama, predstavljenih doduše ne baš najbolje u programu jednog od sad već davnih berlinskih međunarodnih festivala jazza. Još je opasnije, kako neki eksperti pokušavaju, jazz svrstavati u sklop afričke folklorne baštine.

Migracije crnačkih robova nisu naime išle samo u smjeru američkoga juga, njihovi su putovi išli i u druge zemlje u kojima se jazz nije nikada pojavio. Jazz je nastao na jugu Sjedinjenih Država kao rezultat neobična i neponovljiva spleta raznih socioloških, vjerskih, glazbenih, političkih pa i društvenih te rasnih okolnosti, u kojima su sudjelovale skupine, svaka sa svojim glazbenim nasljeđem. Valja se prisjetiti činjenice da su mutlikulturalnost New Orleansa potkraj 19. stoljeća činili Kreoli, Francuzi, domoroci i brojni drugi doseljenici. Iako je u počecima sa svim socio-glazbenim pretpostavkama (work song, minstrel, country blues, Gospel song, Negro spiritual pa čak i ragtime) jazz neprijeporno bio crnački glazbeni proizvod, on će u brzom i dinamičnom razvitku, već s pojavom dixielanda, prestati biti leno obojenih džezista, iako je udio obojenih jazz-glazbenika u razvoju jazza do danas nemjerljiv.

Ukoliko bismo apstrahirali neke u samim počecima jazza ručno sagrađene instrumente, jazz se od sama nastanka koristi isključivo europskim instrumentarijem i harmonijom te poslije i notacijom, te bi netko zloban mogao progovoriti o jazzu kao euroameričkoj glazbi. Danas kad već postoje odrednice europski jazz pa čak i world music, termin afroamerički mogao bi dobiti i neke druge konotacije, o čemu govori nešto i Tokijska deklaracija iz 1996.

Prinos je američkih crnih glazbenika u stvaranju jazza i njegovu kasnijem razvitku neupitan i o tome ne bi uopće trebalo raspravljati. Njihova pojava na pozornicama izvan domovine izaziva uvijek ne bez razloga posebnu pozornost i povećano zanimanje. Razlog su tome osjećaj za ritam i improvizaciju te određena egzotika, no što da rade pobornici termina afroamerički u sve češćim slučajevima miješanih crno-bijelih sastava kojih zahvaljujući modernim komunikacijama ima sve više. Ili primjerice u slučaju istaknuta alt-saksofonista Johna Tchicaia, koji potječe iz miješana crno-bijelog američko-europskoga braka? Možda bi stoga ipak bilo najbolje termin afroamerički izostaviti iz jazz-vokabulara.