Ženski rod

Ženski rod

Nakon svih nagrada i pohvala, priznanja i narudžbi, kojima je obasuta posljednjih godina, Zahi Hadid predstoji još bitka za dostojno priznanje u vlastitoj sredini

Arhitektica Zaha Hadid (Bagdad, 1950) dobitnica je arhitektonske nagrade Pritzker za 2004. godinu. Kada sam na ovim stranicama pisao o njezinoj prošlogodišnjoj izložbi u bečkom MAK-u, zaključio sam kako je ona »definitivno spremna pokoriti muški svijet arhitekture«. Tada ni slutio nisam da će se višestruko nadarena i energična arhitektica tako brzo uzdići na arhitektonski olimp kao prva žena laureat čuvenog arhitektonskog priznanja, koje neslužbeno zovu Nobelovom nagradom za arhitekturu. Hadid je tako ušla u birano društvo arhitektonskih besmrtnika, počevši od prvoga slavodobitnika Pritzkera iz 1979. — Philipa Johnsona, do prošlogodišnjeg Jřrna Utzona, čija »izgrađena ostvarenja demonstriraju darovitost, viziju, predanost i doprinose čovječanstvu i izgrađenom okolišu«.

Diva arhitektonske scene

Nakon niza neupitnih, ali očekivanih laureata, Pritzkerov je žiri posljednjih godina zaredao relativno iznenađujućim odlukama, koje su tako 2001. nagradom za životno djelo ovjenčale arhitekte u zenitu karijere — Herzoga i de Meurona, pred kojima su još godine najplodnijega stvaralaštva, zatim su 2002. izborom svojevrsnog autsajdera među današnjim starhitektima, Glenna Murcutta, pionira ekološkog pristupa, priznali da su održivost i ekologija u hiperurbaniziranom društvu dvadeset prvoga stoljeća važniji od estetskog kriterija, da bi prošlogodišnjim izborrom Utzona djelomice ispravili staru nepravdu iz šezdesetih, kada je danski majstor praktički otjeran s gradilišta svog remek-djela Opere u Sidneyju.

Pritzkerov žiri nije ni ove godine iznevjerio znakovitim izborom, kojim se očito želi apostrofirati rastuća važnost i prinos žena u suvremenoj arhitekturi. Ni jedna se od današnjih arhitektica po originalnosti i kreativnom potencijalu, planetarnoj slavi i utjecaju ne može se uspoređivati sa Zahom Hadid, neprijepornom divom svjetske arhitektonske scene. Stoga nije čudo da je upravo britanska arhitektica iračkoga porijekla odabrana za paradigmatični iskorak Pritzkerove nagrade, kojim se posredno demantira uvriježeni stereotip o arhitektonskoj profesiji kao izrazito muškoj. Valja istaknuti da žiriju nije smetalo što je njezin opus realiziranih djela, inače glavni kriterij za nagradu, relativno skroman u odnosu na dosadašnje laureate. U obrazloženju svoje odluke žiri naglašava kako je unatoč malom broju izgrađenih ostvarenja arhitektica »već zaslužila brojne aklamacije za svoj rad, a njezina energija i ideje bude još veće nade za budućnost.«

Provociranje kanona

Neupitno je da je Zaha Hadid jedna od najdarovitijih kreativnih osobnosti arhitektonske umjetnosti današnjice. Fragmentiranom geometrijom fluidnih prostornih kolaža Zaha Hadid ne samo da stvara objekte apstraktne, dinamične ljepote nego zrcali kompleksnost vremena u kojem živimo. Od najranijih crteža / slika u neokonstruktivističkoj maniri do recentnih realizacija i projekata, kojima istražuje još neotkrivene mogućnosti »novoga prostornog reda«, u njezinu je stvaralaštvu stalna snažna osobna vizija što je dramatično promijenila način na koji vidimo i doživljavamo prostor. Ipak, njezin je profesionalni put bio sve prije nego lagodan i tipičan.

Stalno provociranje kanona i graničja discipline, kako u smislu poimanja prostornosti, vokabulara i konstrukcije, tako i u pogledu prakticiranja i medijacije arhitekture, često je rezultiralo nerazumijevanjem i negativnom recepcijom u klijenata i šire publike. Njezine su kontroverzne zamisli u početku bile istodobno osporavane i hvaljene, opisivane kao originalne smione vizije, ali i kao apsurdna arhitektonska arogancija, pa je bila potrebna uistinu čelična volja i nepokolebljiva uvjerenost u vlastiti rad kako bi od genijalne, ali neshvaćene vizionarke s početka karijere postala općeprihvaćenom megazvijezdom, slavljenom do obožavanja, za čija se djela, bez obzira bila riječ o slikama, arhitekturi, masterplanovima ili dizajnu pokućstva, danas otimaju svi.

Priča o uspjehu Zahe Hadid priča je o iznimnu talentu i originalnosti, imaginaciji i inventivnosti, pomicanju granica i slamanju konvencija, rušenju tabua i odbacivanju kanona, ali iznad svega o napornom i ustrajnom radu te hrabrosti i uvjerenosti u vlastite ideje.

Nagrade i narudžbe

Rođena i odgojena u kozmopolitskom ozračju multietničkog Bagdada, gdje je započela studij matematike, Zaha Hadid arhitektonsku je naobrazbu stekla na znamenitoj AA School u Londonu. Njezin iznimni talent zapažen je već na studiju, pa je odmah po diplomi postala partnerom u avangardnoj grupi OMA, da bi 1980. osnovala vlastiti studio. Na svjetskoj je sceni zabljesnula pobjedničkim projektom kontroverznoga horizontalnog nebodera na natječaju The Peak u Hong Kongu 1983. od kada kontinuirano iznenađuje inovativnim i izazovnim idejama. Dugo je godina nosila epitet papirnate arhitektice, s obzirom da su njezine pobjedničke zamisli na natječajima, što su slijedili jedan za drugim, uglavnom ostajale u projektima, da bi konačno u posljednjih desetak godina svoje radikalne ideje materijalizirala u nekoliko smionih građevina (Vitra vatrogasna postaja i LFone Landesgartenschau u Weilu na Rajni, Parkiralište i terminal u Stasbourgu, skijaška skakaonica Bergisel u Innsbrucku, Rosenthal centar suvremene umjetnosti u američkom Cincinnatiju), a još više ih priprema za izgradnju.

Nakon svih nagrada i pohvala, priznanja i narudžbi, kojima je obasuta posljednjih godina, Zahi Hadid predstoji još bitka za dostojno priznanje u vlastitoj sredini. Iako je izradila više projekata za lokacije u Velikoj Britaniji i predstavljala zemlju na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2000. Zaha Hadid u svojoj drugoj domovini još nije ostvarila ni jednu pravu realizaciju, a ožiljci od sramotne afere oko otkazivanja izgradnje njezina projekta Opere u Cardiffu još su bolni. Jedan od glavnih razloga toga debakla arhitektica nalazi u činjenici što je žena. Tako je sve one koji su, ponukani ovogodišnjom Pritzkerovom nagradom, povjerovali da je arhitektura ipak ženskog roda sama umjetnica posredno vratila u realnost svijeta kojim vladaju muškarci.

Vinko Penezić