Visoka estetika plesa, pokreta i scene

Visoka estetika plesa, pokreta i scene

U prvi plan je, ostavljajući ostale iza sebe, odskočila münchenska prvakinja Lucia Lacarra, balerina fenomenalnih tehničkih mogućnosti i tijela sposobna da izvede sve što njoj ili koreografima padne na pamet

Jedan je od glavnih razloga održavanja festivala Baletnog tjedna u Münchenu želja ansambla Bavarskoga državnog baleta (BDB) da istakne svoju veličinu i značenje među svjetskim baletnim ansamblima, izvođenjem većega dijela svojeg raznolikog repertoara u kratkom razdoblju. Tako su se ove godine dan za danom u deset predstava izmjenjivala koreografska ostvarenja vodećih suvremenih koreografa Matsa Eka, Jiűija Kyliana i Johna Neumeiera, besmrtnih Georgea Balanchinea i Mariusa Petipaa, uz gostovanje Velikoga kanadskog baleta iz Montreala.

Za početak Tjedna Bavarski državni balet premijerno je postavio Portret Matsa Eka. Ek je niz godina zastupljen u repertoaru BDB, još od svoje senzacionalne Giselle, kojom je naglavce preokrenuo poimanje klasičnoga baleta. Njegov balet A Sort of... tri godine je na repertoaru BDB, a sada mu je premijerno pridodan Stan, prvi put izveden prije četiri godine u Pariškoj operi. Mats Ek stalno mijenja i prilagođuje svoj estetski pristup, tražeći nove i neuobičajene načine izražavanja. U ta dva komada suprotstavio je svojevrsno kolektivno ludilo kao makrokozmos u A Sort of... na glazbu Henryka Mikolaja Goreckog, nasuprot poniranju u mikrokozmos pojedinca, izražen u različitim situacijama zatvorene intime unutar nekog stana, u grčevitoj potrazi za ostvarenjem zadovoljstva, razumijevanja, sreće i spoznavanja samoga sebe. Stan je nastao na glazbu švedske rock grupe Fleshquartet, koja je uveličala izvedbu živim nastupom. U svom posljednjem koreografskom ostvarenju, što ga je prošle godine načinio i kao televizijsku inačicu, Mats Ek već se prilično ponavlja, pa će se kao mnogo nadahnutije i izvornije djelo duhovitih naznaka pamtiti A Sort of...

Između sna i jave

Portreti su forma predstave kojom BDB počašćuje suvremene koreografe. Portret Jiűija Kyliana sastoji se od Svadbe, Bella Figura i Šest plesova, tri djela što predstavljaju tri pola njegova čudesnog plesnog kazališta visoke estetike plesa, pokreta i scene. U Stravinskijevoj Svadbi u prvom je planu neizmjerna energija plesa s elementima gimnastičkog izraza, pokret koji nastaje ili se pretvara u trk. Ples je nabijen ritmom što proistječe iz glazbe tipičnoga ruskog ugođaja koji je ostvaren odgovarajućim simbolima u pokretu.

U Bella Figura koncentrirane su najbolje odlike Kylianova stila. Plesne figure između sna i jave, između emocionalnog i racionalnog, ostvarene su kao niz pas de deuxa i pas de troisa što slijedi izbor glazbe iz opusa Fossa, Pergolesija, Marcella, Vivaldija i Torellija. Ansambl BDB ostvario je savršenu sinkroniziranost pokreta između pojedinaca i kao cjelina, u motoričnom protoku glazbe. U Šest plesova na glazbu Mozartovih Šest njemačkih plesova KO 571, plesači su si dali oduška u duhovitim Kylianovim promišljanjima šarmantnih Mozartovih minijatura.

Prva ovosezonska premijera BDB u prosincu bila je klasična Petipaova Trnoružica što ju je koreografski prenio, režirao i novu koreografiju niza brojeva načinio ravnatelj BDB Ivan Liška, svjesno se odlučivši za bajku. Na Tjednu je izvedena dva puta kao prekrasna baletna bajka velikog ansambla na koju može biti ponosan.

Pravi junaci i zvijezde Baletnoga tjedna u većini predstava bili su prvaci BDB Lisa-Maree Cullum i Alen Bottaini te dirigent Myron Romanul na čelu izvrsnoga Bavarskog državnog orkestra, koji je u nekoliko dana izveo stilski i svekoliki raspon skladatelja dostojan najzaposlenijih filharmonija. Talijanski plesač Alen Bottaini nastupao je svaki dan mijenjajući i prilagođavajući se drukčijim plesnim stilovima i tehničkim zahtjevima bez i najmanje greške. Bio je interpretativno nadahnut i duboko emocionalno uživljen u likove, radilo se o Ekovoj dinamičnosti, Petipa-Liškinoj klasičnoj čistoći princa Desirea, Balanchineovoj virtuoznosti ili plesnoj poetičnosti Neumeierova Armanda u Dami s kamelijama. U Trnoružici partnerica mu je bila donedavna prvakinja BDB i od ove godine prvakinja Stuttgartskog baleta Maria Eichwald, kao gracilna, delikatna Aurora zadivljujućih balansa.

Veliko umjetničko zadovoljstvo

Reviju baletnih zvijezda pružila je večer posvećena Georgeu Balanchineu, u prigodi 100. obljetnice rođenja, s nizom atraktivnih gostiju. Večer trajanja četiri sata pod naslovom Gala Terpsihora IV predstavila je najširi raspon Balanchineova stvaranja apstraktnih baleta, i dvojice njegovih sljedbenika, Hansa van Manena, čiji je Solo tom prigodom premijerno izveden, te Williama Forsytha s njegovim the second detail. Balanchine je stvorio neiscrpan opus, od raskošna Brahms-Schönbergova Kvarteta s velikim ansamblom i četiri istaknuta solistička para, u kojemu niže apstraktne plesne prizore što proizlaze iz harmonije zvuka, do bravuroznog intimističkog pas de deuxa iz Agona. Polaznici Baletne akademije Heinz Bosl izveli su Serenadu. U Taranteli na Gottschalkovu glazbu gostovali su solisti Kraljevskoga baleta iz Birminghama Ambra Vallo i Chi Cao, u stavku Rondo alla Zingarese Brahms-Schönbergova Kvarteta Maria Kowroski iz New York City Balleta i Ilja Kuznjecov iz petrogradskog Baleta Kirov, u Apolonu Igor Zelenski iz Kirova i bivša münchenska prvakinja Kusha Alexi, sada u Baletu Monte Carla. Bila je to parada vrhunskih baletnih umjetnika što su se iskazali u najtežim djelima plesnoga kazališta. No, u prvi plan je, ostavljajući ostale iza sebe, odskočila münchenska prvakinja Lucia Lacarra, balerina fenomenalnih tehničkih mogućnosti i tijela sposobna da izvede sve što njoj ili koreografima padne na pamet. U pas de deuxu iz Agona s partnerom Benjaminom Pechom iz Baleta Pariške opere pokazala je da je prva balerina današnjice.

Osobno mi je najdraža predstava Baletnog tjedna baletna transpozicija Dumasova romana Dama s kamelijama Johna Neumeiera. Na repertoaru je BDB od 1997. i izvedena je već više od pedeset puta. Neoklasičar Neumeier svoju je poetsku priču sazdao na izboru Chopinove glazbe. Isprepleo je sudbinu Marguerite Gautier sa sudbinom Manon Lescaut i u središte predstave postavio tri velika, karakterom različita pas de deuxa Marguerite i Armanda, kroz koja nastaje, raste i završava njihova ljubav. Lisa-Maree Cullum bila je po svemu — izgledu, figuri, kostimu, plesnoj izražajnosti tijela na špici i iskazanim emocijama, idealna Marguerite kojoj se vjeruje u potpunosti. U maloj ulozi Armandova oca iznimnu sugestivnost kojom je djelovao na Marguerite, a i na publiku, iskazao se Ivan Liška.

I na kraju, valja spomenuti i ne zaboraviti imena barem najistaknutijih solista BDB, na čelu toga iznimno vrijednog i odlično vođenog ansambla kojemu njegov festival pored iznimne obveze, pruža i veliko umjetničko zadovoljstvo. To su Roman Lazik, Lukas Slavicky, Sherelle Charge, Beate Vollack, Norbert Graf, Patrick Teschner, Valentina Divina, Irina Dimova, Laure Bridel-Picq i Alexandre Vacheron.

Davor Schopf