Višestambena zgrada POS-a u Đakovu

Višestambena zgrada POS-a u Đakovu

Arhitekti: Robert J. Loher, Petar Mišković & Branimir Rajčić

Možemo li odgovoriti na pitanje što je hrvatska arhitektura danas? U kakvu je odnosu prema suvremenosti? Kako je definirati? Što je određuje? Tko su njezini nositelji? Riječju, pred našim se očima otvara niz nimalo lakih, ali bitnih pitanja za prepoznavanje i određivanje općih smjernica razvoja arhitekture, ali i umjetnosti uopće u stoljeću pred nama. Već će arhitekt Viktor Kovačić početkom prošloga stoljeća u programatskom članku Moderna arhitektura (1900) napisati: »Arhitektura je umjetnost, i kao takova mora da bude individualna i savremena — to nije ništa novo, ali u doba epigona se i te kako na to zaboravilo.« O, kako je samo ta Kovačićeva misao aktualna i danas. Život, pisat će Kovačić, pa tako i arhitektura, »svakim časom juri naprijed«. No, što uopće znači »suvremeno« i u kojem je ono odnosu prema »današnjici«? Mogući trag odgovora tom pitanju pronalazimo u uvodu knjige Suvremena filozofija Zapada filozofa Danila Pejovića (Filozofska hrestomatija, MH 1983) koji tvrdi: »Suvremenost nipošto nije istovetna s današnjicom, jer mnogo toga što se danas zbiva i možda najglasnije bubnja o svojoj suvremenosti nipošto nije suvremeno nego je prema svojoj biti već dovršeno i prošlo, iako naprosto po inerciji još uvijek žilavo traje i dalje pruža grčeviti otpor prolaženju. Obratno, ono što je odista suvremeno, mukotrpno sebi probija put iz budućnosti u sadašnjost, i nije lišeno slabosti prvih koraka neviđene novosti nečega što se još nije nikada dogodilo. U takovu sukobu s pukom sadašnjošću zbiva se prava suvremenost ukoliko uspije da se usidri u osi vremena i da odoli nevremenu kojem nužno pripada staro i novo, ponavljanje prošlosti i prihvaćanje budućnosti.« Takva konstelacija prema Pejoviću obilježava sve što se oko nas zbiva, određuje povijesni trenutak nas samih »koji reflektiramo o toj suvremenosti«, ali pruža jedini kontekst ne samo za, kako to tvrdi Pejović, »razumijevanje suvremene filozofije« nego, moramo dodati, arhitekture i umjetnosti uopće.

Upravo će se iz takva sukoba s pukom suvremenošću od kraja 20. stoljeća na domaćoj arhitektonskoj sceni početi rađati nova generacija arhitekata, bitno različita od epigonizma pomodarske tzv. arhitekture dekorativnih dijagrama s kraja osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, koja će se najbjelodanije kristalizirati u projektu Muzeja suvremene umjetnosti arhitekta Igora Franića. U razdoblju između 2001-2003. pojavit će se desetak mahom mlađih autora i autorskih skupinama, koje možemo nazvati »novom generacijom«. No, bitno je istaknuti da je riječ o autorima čiji rad više ne možemo na tradicionalan način svrstavati u određene stilsko-manifestne skupine kao što smo to činili tijekom 20. stoljeća. Dakle, riječ je o generaciji koju međusobno određuje i povezuje upravo ono što ih stvaralački razjedinjuje, a to su različitost i individualnost pristupa. Izdvojimo neke od protagonista, kao što su: Bernarda i Davor Silov, Iva Letilović i Morana Vlahović, ASK, Platforma, Sabina Majdandžić, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann, Ivana Kosier Milovac, Darko Kovač i Ivan Ljubić, Vjera Bakić, Željka Pavlinović, Saša Košutić i Siniša Ilić, Darko Latin, Ana Lončar i Hrvoje Mrduljaš ili Aleksandra i Alan Kostrenčić. Riječju, svatko od njih kozmos je za sebe, a na nama je da ga upoznamo.

Jedna od skupina, koja nije spomenuta jest tim autora prema čijem će projektu 2003. biti realizirana stambena zgrada POS-a u Đakovu. Naime, riječ je o autorima Robertu J. Loheru, Petru Miškoviću i Branimiru Rajčiću, koji će se okupiti baš da bi realizirali tu kuću. Đakovačka kuća doslovce je rađana iz kreativnog sukoba triju snažnih autorskih osobnosti — sukoba koji će se u vlastitoj genezi kretati trnovitim putem od kaosa ustroju, logici i katarzi. Konačan je rezultat jedna odlična realizacija, koja, da bi se u potpunosti razumjela, zahtijeva od promatrača slojevito iščitavanje. I onda vas ta ista kuća počinje u potpunosti osvajati, a da u prvome trenu toga niste ni svjesni, poput prekrasne žene što vam svojim čarima razdire mračnu stranu uma, istodobno budeći u vama snažan osjećaj straha i erotske privlačnosti.

Višestambena zgrada POS-a Lohera, Miškovića i Rajčića nalazi se u najurbaniziranijem dijelu Đakova, na križanju ulica kneza Višeslava i Petra Krešimira u naselju Vile. Već je sama lokacija omogućila maksimalno slobodan i složen razvoj tlocrta, koji će naposljetku rezultirati snažnim prostornim prodorima volumena, nerijetko se poigravajući i sa zakonima gravitacije. Na našem primjeru bilo bi teško govoriti o klasičnu L-tlocrtu, kakav susrećemo tijekom povijesti arhitekture. Stječe se dojam da je kuća nastajala poigravanjem triju autora trima različitim volumenima slaganim poput lego-kockica. Kao da je riječ o davno zaboravljenu de-stijlovskom umjetničkom eksperimentu Thea van Doesburga, Cora van Eesterena i Pieta Mondriana. I doista, analizirajući đakovačku kuću, možemo se koristiti izrazima koje bismo uobičajeno primjenjivali pri analizi De Stijlovih kuća, a to su: kubističko oblikovanje, jednostavnost i strogost u vođenju linija. Pritom, kao i u De Stijla, važnu ulogu ima i boja, koja više nema isključivo dekorativno značenje, nego i sama u velikoj mjeri određuje prostor. Na našem primjeru to je variranje nekoliko različitih tonova sivoga, koji kući daju dojam oprostorene Mondrianove monokromatske slike.

No, tek kada zavirimo u nutrinu kuće, uviđamo da se autori nisu tek puko estetizirajući poigravali različitim volumenima, nego da su kreirali iznimno složen sustav koji, kako će posve točno zapaziti Tomislav Pavelić, »više sliči rebusu nego estetiziranoj kompoziciji«. Iza paravana hinjene slučajnosti i igre razotkriva se logika odnosa uzroka i posljedice. Riječju, dolazimo do ključa za čitanje kuće, koji kontinuirano pratimo počevši već od pristupnoga platoa, koji kao da je sam njezin odraz (sjena na tlu) do složenih unutrašnjih međuodnosa konstruktivnih sustava poprečnih i uzdužnih nosivih zidova koji su uvjetovali različite tipologije stanova. Taj će pristup omogućiti i neka iznenađujuća rješenja, poput primjerice stambene jedinice sa vrtom na sjeverozapadnom kraju zgrade.

Višestambena kuća u Đakovu jedno je od najuspješnijih ostvarenja iz programa društveno poticane stanogradnje, kvalitetom je jedino usporediva s višestambenim objektima POS-a u Krapinskim Toplicama (Iva Letilović i Morana Vlahović) i zagrebačkom naselju Špansko (Sanja Filep, Goran Rako). Upravo ta ostvarenja najbolje nam svjedoče o novome poimanju kulture stanovanja u nas, koju će s mrtve točke pokrenuti upravo natječajni programi POS-a dajući autorima maksimalnu slobodu pristupa zadanome problemu. No, ono što je bitno naglasiti jest činjenica događanja kvalitetne autorske arhitekture izvan metropole, kao što je primjerice višestambena kuća u Đakovu, koja će nedvojbeno ostaviti snažan gradotvorni pečat u tome minijaturnome slavonskom središtu. Tim više jer je Đakovo na razmeđi urbanog i ruralnog, koji se u mnogim točkama ondje i isprepleću. Na početku 21. stoljeća, riječju, višestambena zgrada POS-a Lohera, Miškovića i Rajčića u Đakovu ima jednaku gradotvornu vrijednost poput ostataka srednjovjekovnoga gradskoga zida, biskupskoga baroknoga dvorca, historicističke katedrale Karla Rösnera (1866-1882), kompleksa samostana Sestara svetog Križa i secesijskog Bogoslovnog sjemeništa Dionisa Sunka (1912-1913).

Eh da, ponovimo na kraju iz tog razloga po tko zna koji put već spomenute Kovačićeve riječi. No, ovaj put glasno, jako glasno: »Arhitektura je umjetnost i kao takova mora da bude individualna i savremena.« Nažalost, danas mnogima to nije jasno, no da je doista tako, najbolje nam svjedoče upravo ostvarenja nove generacije hrvatskih arhitekata. Dakle, ponovimo: »Arhitektura je...«

Krešimir Galović