Uspješna scenska minijatura

Uspješna scenska minijatura

Vlahinić uglavnom doslovno prenosi Horrowitzev tekst na scenu služeći se karakteristikama filmske režije Woodyja Allena s brzom izmjenom kadrova te stavljanjem glumačkih osobnosti u prvi plan

U Dubrovniku je 21. ožujka izvedena treća ovosezonska premijera Teatra Bursa, male scene Kazališta Marina Držića. Drama Moja stara gospođa, hrvatska je praizvedba djela američkoga pisca, glumca i redatelja Israela Horrowitza, rođena 1939. u Wakefieldu, SAD; dobitnikom brojnih američkih i međunarodnih priznanja, među kojima se ističu i nagrada Emmy, Prix de Jurry Filmskoga festivala u Cannesu te brojne druge. Drama My Old Lady praizvedena je u Promenade Theatreu na Broadwayu u listopadu 2002, a Slovensko narodno kazalište otvorilo je svoj novi kazališni prostor upravo tom dramom. Horrowitzeva djela, začudno, do sada u Hrvatskoj nisu izvođena, a Moja stara gospođa našla se na repertoaru dubrovačkoga kazališta zahvaljujući izvanrednom i lucidnom prijevodu Andrije Seifrieda, koji zadržava izvornu jednostavnost suvremenoga govora ne upadajući u zamke eventualnog pojednostavnjivanja do tzv. jezika ulice koji sve više možemo čuti na hrvatskoj kazališnoj sceni.

Snažni emocionalni naboji

Sama drama, relativno klasične strukture, no suvremeno korespondirajućih tendencija, govori o Matthiasu Goldu, američkom književniku, Židovu, koji dolazi u Pariz prodati od oca naslijeđen stan u kojemu susreće dvije stanarke: staru gospođu Mathilde, koju prema ugovoru mora izdržavati do smrti, i njezinu kćer Chloe. U početku, izrazito humorom nabijen dramski tekst s vremenom otkriva dublje i nenadane ironijske pomake prema izrazitom crnom humoru pa i tragici sama kraja: Matthias otkriva da je gospođa Mathilde bila dugogodišnja ljubavnica njegova oca, usput se zaljubljuje u Chloe, s kojom ima i intimne odnose, da bi sama Chloe saznala kako joj je Matthias zapravo brat. Izrazito snažni emocionalni naboji možda su i najjasnije obilježje same drame. U narativnoj strukturi pojavljuje se i niz asocijacija na Pariz 20. stoljeća kao kulturološku prijestolnicu svijeta: od Freuda, Joycea do jazza, ali i ne baš ugodne asocijacije na njemački nacizam i francuski kolaboracionizam, koji je i omogućio bogatstvo obitelji stare gospođe Mathilde. Dakako da se iz teksta može krenuti različitim smjerovima: od čistoga psihologiziranja do suvremene teme asocijacija na prodaju nekretnina te povezanosti same nekretnine / stana, ljudi koji u njoj žive do duša koje su u njoj živjele.

Glumačke osobnosti u prvom planu

Redateljski postupak Ante Vlahinića, kojemu je to i diplomska predstava na zagrebačkoj ADU, nije tipično redateljsko kazalište, niti izabire određeni pravac. Vlahinić uglavnom doslovno prenosi Horrowitzev tekst na scenu služeći se karakteristikama filmske režije Woodyja Allena s brzom izmjenom kadrova te stavljanjem glumačkih osobnosti u prvi plan ostvaruje snažne emocionalne naboje sjajnom glumom Marije Kohn (Mathilde), kojoj je ovo i obljetnica, pedeset i pet godina od prvog stupanja na scenu Kazališta Marina Držića, te Mirka Šatalića kao Matthiassa i Jasne Ančić kao Chloe u zamalo trilerskoj kompoziciji afektivno-motativnih stanja. Nenametljiva dramaturška obrada Mire Muhoberac, odgovarajući kostimi iz fundusa Kazališta i primjerena scenografska rješenja Marina Gozzea te samostalan izbor glazbe samog redatelja, pomogli su redatelju u ostvarivanju temeljne namjere: ispričati priču o isprepletanju triju sudbina, u početku duhovitih, pri kraju tragičnih. Ipak, mora se zapaziti, nevidljivost, u drami izrazito naglašenih, snažnih razloga za emocionalne prijelaze, tako da zapravo i ne vidimo razloge gotovo nevjerojatna prijelaza emocija između Matthiasa i Chloe: od mržnje do strasti i incestuoznoga seksualnog odnosa. Unatoč nekim nedostacima, Moja stara gospođa, iznimno je teatarsko ostvarenje, predstava koja će zasigurno imati svoju publiku. S ovom predstavom završava i premijerna sezona u Teatru Bursa, koja je s tri uspješne predstave (Betula, Viola i Moja stara gospođa) naglasila važnost postojanja male scene Kazališta u Dubrovniku.

Tomislav M. Bonić