Upravo engleski film

Upravo engleski film

Ova drama pedantno je režiran film, usprkos povremenim stereotipnim rješenjima. Scenarij i dvije sjajno odigrane uloge njegovi su najjači aduti

Jack Lewis (Anthony Hopkins) oksfordski je profesor koji živi mirnim i predvidljivim životom višeg akademskog staleža: između javnih predavanja, rada sa studentima, pisanja knjiga za djecu i povremenih obveza koje propisuje tradicija višestoljetnog elitnog sveučilišta, malo se toga u Lewisovom životu zapravo događa. No, kad upozna Amerikanku Joy (Debra Winger), život će mu se drastično promijeniti. Razvedena Joy u Englesku dolazi sa željom da upozna autora knjiga koje toliko voli te se prijateljstvo postupno produbljuje, završivši fiktivnim i naposljetku pravim brakom. Prvi put u životu Lewis otkriva vlastite emocije, a ubrzo će spoznati i pravu bol.

Biografski film Richarda Attenborougha o preobrazbi čovjeka koji je tek u zreloj životnoj dobi upoznao istinsku ljubav jedan je od zanimljivijih filmova s početka 1990-ih, a, koliko se sjećam, i u domaćoj je distribuciji tada bio prilično hvaljen. S razlogom, jer ova drama pedantno je režiran film, usprkos povremenim stereotipnim rješenjima. Scenarij i dvije sjajno odigrane uloge njegovi su najjači aduti. U osnovi zasnovan na kazališnom komadu, film se drži zadana predloška, koji se usredotočuje na likove i psihološke nijanse. Uz režiju i ugodno odabrane eksterijere, ne treba zaboraviti da je u trendovskoj poplavi anglosaksonskih društveno-kritičkih ili psiholoških drama iz prve polovice 1990-ih (Howards End, Na kraju dana), Zemlja sjena dodatno zaigrala na temu emocija.

Samo u Engleskoj

U osnovi, stvar je jednostavna: ovakav film moguće je snimiti samo u Engleskoj. Poznato anglosaksonsko susprezanje emocija kao osnova svake komunikacije unutar društva određena nedostatkom socijalne osjetljivosti i viškom regulativnih obveza i nepisanih pravila, idealna je filmska tema. Pogotovo idealna za idealna glumca viktorijanske distanciranosti kakav je Anthony Hopkins. Glumac iznimno precizne i koncentrirane facijalne geste i široka raspona emocionalnosti, u potpunosti i bez poteškoća drži cijeli film. S lakoćom ocrtava profesora kojem se jednog dana dogodi ljubav i bol koja će ga podsjetiti da je ovo prvo kratkotrajnije od potonjeg, ali možda baš zato važno.

Partnerica mu Debra Winger također je dobro pogodila senzibilnu Amerikanku u fazi žrtvovanja i nesebična darivanja. No, emocionalnost i racionalnost kao dva vrlo oštro odvojena pola nisu samo specifikum anglosaksonske društvene ili klasne tradicije, nego i načelno pitanje svakoga društva, dakle i ovog našeg. Razlika je u tome što je takvo društvo (iako konzervativno) iznašlo načine njegove artikulacije, što se u nas vjerojatno nikada neće dogoditi. Na osobnoj razini, film nas pokušava uvjeriti da ona poznata sintagma kako »sunce uvijek sja negdje drugdje« naprosto nije točna te da je najveći i ujedno jedini trud koji moramo učiniti ne bi li ono i nama zasjalo tek biti hrabar i u pravom trenutku izreći ono što bismo inače u svojoj udobnoj, sređenoj i racionalnoj svakodnevici prešutjeli. Optimizam filma jest u tome što realnost čini smislenom, a imaginarnost infantilnom; pesimizam se pak krije u tome što sunce uvijek obasja zemlju sjena onda kad je već ionako na zalasku.

Tonči Valentić